Nisam baš čovjek od kazališta. Teško se odlučujem otići pogledati neku predstavu. Činim to redovito uz prethodnu provjeru ili preporuku. Pa ipak mi se dogodi da se, sjedeći u kazalištu, upitam što mi je to trebalo. Mogao sam lijepo prošetati…
Ne jednom mi se dogodilo da sam usred predstave ustao i izišao iz dvorane. Jednom je to ispalo nezgodnije. Stražnja vrata dvorane nisu se mogla otvoriti, pa smo moja supruga, naša prijateljica Ana i ja pošli prema prednjim vratima, koja su bila posve sprijeda. Zbog toga smo morali proći ispred pozornice. Dvojica glumaca koji su u tom trenutku bili na pozornici na trenutak su zbunjeni zastali. Nismo se osvrtali.
Prošle su me godine uvjerili da je jedna predstava jako smiješna pa da ću se dobro nasmijati. I opet sam imao želju ustati i izići. Nevolja je bila što sam imao mjesto posred reda pa bih trebao, na bilo koju stranu pođem, desetak ljudi dovesti u nepriliku da ustanu kako bih mogao proći. Zbog toga sam ostao u dvorani i nastojao shvatiti što je smiješno. Zbunjeno sam promatrao i slušao ljude kako se smiju i nisam uspio shvatiti.
Meni je ime Renea Medvešeka, redatelja, glumca i profesora, pouzdana preporuka sve od Brata magarca (predstave o svetom Franji Asiškom, 2001.) do Franza (predstave o Franzu Jägerstätteru, 2022.).
Među predstavama – redom lijepim i snažnim – koje je on postavio na scenu, osobito mi se izdvaja drama Thorntona Wildera „Naš grad”. Bilo je to prije više od dvadeset godina. Dok je pripremao predstavu, iz nekoga me je razloga zamolio da pročitam tekst drame i kažem mu svoje mišljenje. Prva dva čina činila su mi se izrazito obična, gotovo banalna, ali kada sam počeo čitati treći čin…
Radnja drame „Naš grad” odvija se u izmišljenom gradiću Grover’s Cornersu, u državi New Hampshire. Jednako tako mogla bi se odvijati i u bilo kojem gradu, odnosno gradiću u bilo kojoj državi.
U prvom činu pratimo običan svakodnevni život dviju obitelji i s njima povezanih susjeda – pojedinaca. U drugom činu pratimo pripravu za vjenčanje koja će povezati te dvije obitelji. Sve posve jednostavno, ustaljeni ritam svakodnevnoga života, površni razgovori prilikom pozdravljanja, pa razgovori koji otkrivaju međusobne odnose, osobna razmišljanja, „male” strahove…
Sve je toliko obično i prisno da se gledatelj osjeća kao da sjedi za stolom s ljudima na pozornici, prolazi pred njihovim vratima, trči kroz kišu…
No u trećem činu motrište se mijenja. Mrtvi iz toga (odnosno bilo kojega) gradića sjede na stolcima, leđima okrenuti publici. Među njima poneka prazna stolica za one koji će doći… Oni iz vječnosti promatraju isti taj običan svakodnevni život i s tugom utvrđuju da živi uopće ne razumiju koliko su bogati, koliko je ljepote u svim tim sitnicama koje su njihov život.
Rene Medvešek je predstavu započeo tako da su glumci, okupljeni oko klavira s prednje lijeve strane pozornice, pjevali božićne pjesme.
Dva puta sam gledao tu predstavu. Rekao bih da nije bilo nijednoga gledatelja koji nije upotrijebio maramicu (ili rukav), i ne samo za vrijeme predstave nego i nakon nje.
U predstavi je potiho, ali razgovijetno rečeno kako – dok živimo običnosti života, pripravljamo se za svečanosti… – zaboravljamo da nismo mi ti koji određujemo broj naših dana, nego odnos prema njima. I da nije osobito važno što će biti uklesano u naše grobnice, nego što upisujemo u život, u srca voljenih. Što je upisano u naša srca.
Iz meni nepoznatih razloga drama se na programu održala vrlo kratko vrijeme, premda je itekako bilo interesa za nju. Zbog toga ju nisam uspio pogledati barem još jednom. Mom mlađem sinu to je, koliko pamtim, uspjelo.
