Gledajući očima vjere moglo bi se reći: najveći među velikanima su sveci, jer svetost treba izboriti na mukotrpan način vodeći bitku protiv više neprijateljâ: đavla, svijeta i samoga sebe. Stoga je katolička tradicija s pravom prozvala jednu sveticu velikom. Njezino ime je Terezija Avilska. Crkvena naučiteljica, reformatorica karmelićana i žena neslomljive snage.
Terezijinim venama je kolala krv ponosnih stanovnika Kastilje, koji su se poput lavova protiv Maura borili za svoju vjeru. U njezinu karakteru je bila duboka strast i spremnost učiniti velike stvari. Put od djetinjstva, kada je oduševljeno slušala priče o mučenicima, preko mladenačkih slabosti i uživanja u vlastitoj ljepoti doveo ju je konačno u dobi od devetnaest godina do odluke za samostanski život u Avili. O sebi će napisati što ju je očuvalo pred zamamnim životom u svijetu: „Strah od gubitka moje časti bio je mnogo veći od straha pred Bogom. Zacijelo, ovaj strah za moj dobar glas bio je tako duboko u meni da me je sačuvao da u potpunosti ne izgubim svoju čast.”
U početku je bila gorljiva redovnica, ali je to oduševljenje s vremenom splasnulo. Postala je mlaka jer su i redovnička pravila bila veoma labava. Druženje sa svijetom je nastavljeno. Kasnije će o svojoj nutarnjoj podijeljenosti napisati: „Čini mi se da sam u to vrijeme htjela ujediniti dvije tako među sobom suprotstavljene i nepomirljive stvari kao što su duhovni život i tjelesne radosti, užitci i razgovori. Ako sam se predavala svjetovnim užicima, mučilo me sjećanje na ono što sam dužna Bogu; ako sam se bavila Bogom, mira mi nisu davale svjetovne sklonosti.”
Ova podijeljenost rezultirala je teškom bolešću. Na koncu je ostala posve uzeta i ležala kao mrtva tri dana. Kada su već kopali njezin grob probudila se četvrtoga dana i za dlaku izbjegla sudbini da je živu ne zakopaju. Nakon ove bolesti došao je veliki zaokret. Sama je napisala kasnije: „Život koji sam vodila do sada bio je moj život. Ono što započinje sada je Božji život u meni.” Protiv njezine volje su se počele događati neobične stvari. Primila je nadnaravne darove prema kojima je uvijek bila oprezna i ponizna. O jednom teologu koji je bio veliki protivnik svih privatnih objava rekla je: „Imala sam posebno poštovanje prema muškarcima koji imaju takve stavove. Mislila sam, naime, kada bih bila obmanuta, takvi bi me sigurnije mogli osloboditi od toga nego drugi.” Unatoč njezinoj poniznosti, protiv Terezije su se pobunile i njezine sestre i mnogi crkveni ljudi optužujući je da njezine objave ne dolaze od Boga nego od đavla. Ipak bilo je i onih koji su joj vjerovali, poput Petra Alkantarskog i Ivana od Križa kojem će biti i kćerka i majka pomažući mu u reformi muškoga ogranka karmelićana.
Međutim, sama svetica je nadnaravne darove uvijek smatrala sporednim stvarima i nije ih smatrala vrjednijima od obične molitve jednostavnoga kršćanina. Ovo treba naglasiti i danas kada posvuda, pa i unutar Crkve, mistični fenomeni privlače silnu radoznalost prema onome što je neobično i senzacionalno. Srž mistike nije zapravo ni u čemu drugom nego u nastojanju ljudsku volju posve ujediniti s božanskom. O tome Terezija piše u svojim spisima: „Najviši stupanj savršenstva ne očituje se u stanju ushita niti u vizijama, nego u takvoj suobličenosti naše volje s božanskom voljom da sve što prepoznajemo kao Njegovu volju prigrlimo našom voljom te da možemo također radosno prihvatiti ono što je gorko i bolno što želi Njegovo Veličanstvo na isti način kao i ono što je ugodno.”
Kod mistike Terezije Avilske pronalazimo predivan spoj kontemplacije i akcije. Ona veli: „Ne ustručavaj se, kada vidiš nekog bolesnika kojemu možeš olakšati muke, prekinuti svoje razmatranje i donijeti mu olakšanje.” Bila je ispunjena i žarom za spasenje duša te piše: „Kada bih mogla doprinijeti da se više Boga ljubi i slavi, makar i od jedne jedine duše i samo za jedan trenutak! To bih držala vrjednijim više nego da sama dođem u posjed nebeske slave.”
Nutarnja borba u prvom dijelu njezina života bila je samo uvertira za strašnu borbu u drugom dijelu života koju je morala voditi s crkvenim strukturama u reformi Reda. Vidjevši posljedice mlakosti u samostanima, rekla je: „Bolje je za roditelje da udaju svoje kćeri, nego da im dopuste ući u samostane bez strogih pravila.” Doživjela je progonstva, prijetnje, ogovaranja, optužena za herezu, zatvorena kao prevarantica, pisma joj zaplijenjena, oduzete joj ovlasti, ali sve je to izdržala snagom vjere. Kako je to uspjela svjedoče njezine riječi: „Sama želim da moj život bude uronjen u najveće patnje i progonstva.” Neprestano je bila na putovanjima i do konca života uspjela je osnovati 17 ženskih i 15 muških samostana bosonogih karmelićana. Njezini duhovni spisi su remek-djela kršćanske duhovnosti.
