Dragi vjernici, braćo i sestre!
Uvijek je svijet bio u problemima, a ljudi su bili u krizi. Ponekad nikako nisu mogli vidjeti izlaz iz svog teškog stanja. Opasnost je slijedila za opasnošću, katastrofa za katastrofom. Ljudi su padali u očaj. Čak i oni koji nikada nisu pomislili moliti se Bogu, obraćali su se Bogu u nevolji, shvativši da ih u tako teškoj situaciji samo dragi Bog može spasiti.
U takvoj smo situaciji i mi danas. Ekonomska kriza je stigla. Politička kriza je još teža. Obitelji su uništene. Ljudi iseljavaju iz svoje domovine, tražeći malo više blagostanja i sigurnosti. Dobra perspektiva nije vidljiva čak ni izdaleka. Stoga je sasvim normalno da su ljudi jako zbunjeni, gube nadu, jer nigdje ne vide mogućnost dobrog rješenja za brojne probleme koji nas okružuju.
Takva je bila i situacija izraelskog naroda u vrijeme proroka Habakuka u 7. stoljeću prije Krista, kako smo čuli u prvom čitanju (Hab 1, 2-3; 2,2-4). No, na prorokovu molitvu Gospodin odgovara: „Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti!”
Dakle, pravednici će živjeti od vjere! Ne svojom snagom, nego od vjere u Boga! Samo Bog može voditi naše živote i povijest svijeta na pravi način. Čovjek svojom snagom može samo pokvariti posao, a pravednik živi od svoje vjere!
Zato nas sveti apostol Pavao u drugom čitanju (2 Tim 1, 6-8. 13-14) uči: „Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova, nego se zlopati zajedno sa mnom za Evanđelje, po snazi Božjoj.”
– Dakle, tko ima vjeru, oslanja se na Boga i njegova je nada sigurna.
Mi smo vjernici. Vjerujemo u Boga i ponosimo se svojom vjerom. Ali ipak smo također svjesni da je naša vjera slaba. Nije dovoljno jaka da u svakom trenutku možemo biti mirni, sigurni da smo u Božjim rukama i da nas naš nebeski Otac neće prepustiti katastrofi i uništenju. Posebno nas brine mogućnost vječnog uništenja.
I ne samo mi! Čak su i Kristovi apostoli bili takvi, kako nam govori današnje Evanđelje (Lk 17, 5-10). Stoga su molili svoga Učitelja, Krista Gospodina: „Umnoži nam vjeru!”
– A što im je Krist rekao? – Reče im: „Kad biste imali vjere kao zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se i presadi u more!’, i on bi vas poslušao.”
Zašto im je to tako rekao?
– Jer ne možeš umnožiti ono što ne postoji. Ako imaš brašna, Isus može umnožiti brašno. Ako imaš kruha, netko može dodati još kruha. Ali ako ga nemate – što se može dodati?
Kad nam nešto nedostaje, ne molimo da nam se to umnoži, nego da nam se to daruje. Kad nam nedostaje vjere, onda je prava molitva: „Gospodine, daj nam dar vjere! Daj nam dar povjerenja!”
Doista, Bog će nam dati taj dar, ali moramo biti svjesni da je to njegov dar, a ne dodatak onome što smo već imali, iako ne u dovoljnoj količini. Ako smo toga svjesni, onda ćemo biti i zahvalni na daru koji nam je Bog dao, svjesni da naše nije ništa drugo, nego dobra volja da primimo dar i da mu budemo zahvalni.
I Isus upravo to naglašava: „Sluge smo beskorisne. Učinili smo samo ono što smo bili dužni učiniti.”
Blago nama ako imamo jaku vjeru u Boga i ako živimo po njegovoj volji! Tada ćemo biti sretni i mirni čak i u najtežim životnim okolnostima, uvjereni da se Bog brine za sve i da nam pruža najbolji mogući izlaz iz svake teške situacije.
Teško onima koji se oslanjaju na vlastitu snagu i samo na vlastitu pamet, jer samo Bog može iskorijeniti zlo. On čak može pretvoriti i preobraziti zlo u dobro. Čovjek, naprotiv, uzvraćajući zlo zlom, samo povećava i pojačava zlo.
Bog ima drugačiju taktiku. On zna da se tama ne tjera tamom, već svjetlošću. Zlo se ne iskorjenjuje pomoću zla, nego samo pomoću dobra. Mržnja se ne iskorjenjuje mržnjom, već ljubavlju. Stoga, tko god prihvati Božju mudrost, pronašao je smisao života, pronašao je sigurnost i mir – i za ovaj i za vječni život.
Neka nam Gospodin udijeli taj dar, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih anđela i svetih, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
