Najprisutniji, daleko ispred svih je sveti Ante. Njegova je priča svima dobro poznata – dijete dobrostojeće, ali pobožne obitelji, odgovorio na poziv uz njihovu podršku, krio svoje obrazovanje želeći ostati jednak ne nametati se. Izabrao je franjevce, učitelj i uzor mu bio sam sveti Franjo. Osim skromnosti vremenom i njegovo znanje bilo prepoznato, bio izvrstan propovjednik. Nesebično je pomagao siromašnima, potrebitima. Još za života bio poznat po čudima i kako to najčešće bude, umro prerano… Činjenice je lako navesti, ali njegov utjecaj na ljude, njihovu ljubav prema njemu, povjerenje u njega, puno je teže opisati.
Za početak, dovoljno je reći da malu djecu i bolesnike, dakle one najranjivije, često preporučujemo upravo svetom Anti. Osobno sam čula priču žene koja je bila u bolnici teško bolesna sa vrlo slabim izgledima za oporavak. Sanjala je, kaže, sv. Antu kako je vodi livadama i pokazuje trave za ljekoviti čaj. Žena je na vlastito traženje otpuštena iz bolnice. Na kontrolnom pregledu više nije bilo niti tragova bolesti.
Veza s njim toliko je čvrsta i svakodnevna da, posebno starije žene i danas znaju zbog samo njima poznate brige, poput uzrečice zavapiti: Sveti moj Ante! Pri tom pogledati značajno u nebo, kao da provjeravaju je li bilo dovoljno čeznutljivo, ali i glasno.
Ipak, sve ovo nije dovoljno da bi bio jedinstven.
Ono po čemu je jedan i jedinstven je što niti jednog drugog sveca u mom kraju ljudi ne doživljavaju toliko „svemogućim”, moćnim i kako kažu – pogodbenim svecem. Stara je priča o tome kako je čovjek iza brda krenuo na otoke prodati vola i pijetla. Uhvati ga na putu jako nevrijeme, ljulja brod na sve strane, on nenaviknut, isprepadan viče: „Mili moj sveti Ante spasi me ove pogibije, a ja ću, ako preživim i prodam ovo živine što sobom vodim, sve što dobijem za vola dati tebi na nakanu, a sebi ću zadržati samo ono što dobijem za pijetla!” Sveti Ante usliši kao i uvijek, more se smiri, a brod sretnu uplovi. Preživjeli prodavač kad je prodavao vola tražio za njega smiješno mali iznos. Kad se kupac polakomio, rekao mu je da može kupiti po toj cijeni vola samo ako uz njega kupi i pijetla za kojeg je tražio upravo onoliko novaca koliko bi vol inače koštao. I proda tako sve u paketu i kao što je obećao, simboličan iznos dobiven za vola ostavi sv. Anti, a onaj veliki dobiven za pijetla ostavi sebi.
I nije poanta ove priče da bi on nadmudrio svetog Antu, već su ovo situacije koje on dopušta, s kojima se slaže, jer se voli nadmudrivati s ljudima, jer im je blizak, ravnopravan, jer ih voli, jer ga vole, jer je njihov, jedini takav.
Od najranijeg djetinjstva slušala samo o različitim zavjetima svetom Anti u velikim i malim željama i mukama života. Kažu i da su neke moje osobine rezultat također jednog zavjeta njemu, još i prije mog rođenja.
Samo zavjetovanje izgleda otprilike ovako: sveti Ante ako ti meni to, ja ću onda tebi ovo… Mise, svijeće, pa ono „za kruv svetog Ante”, obaveze, obećanja i dogovori, svašta se stavlja na stol. Marljivo se tu pregovara čini se na obostrano zadovoljstvo. Puno puta sam imala priliku čuti ponosni i dobro poznati dragi glas koji kaže „mene moj sveti Ante još nikada nije iznevjerio. Mi imamo svoje računice!”
A kad je post u pitanju, kao da nije dovoljno onih 13 utoraka, već se često posti svaki utorak uvijek i zauvijek. Kome? Pa mome svetom Anti, kažu, a ove službene, „njegove” utorke, poste samo još malo dosljednije.
Još jedna moć koju mu narod pripisuje je vezana uz izgubljene predmete do kojih on uspješno odvede zabrinutog vlasnika. Naime, ljudi su da bi u siromašnom kraju preživjeli jako marljivi i pažljivi. Utoliko su veći njihovi jad i šteta kad se nešto izgubi. I tad se utjeha i pomoć traži i pronalazi kod vjerne uzdanice, svetog Ante. I da, nešto mu se unaprijed „obeća” u znak zahvalnosti, jer ne daje onaj tko ima, nego tko se naučio.
Mada to već odavno više nije tako, sjećam se iz djetinjstva da je u našoj crkvi na jednom dijelu unutarnjeg zida kod ulaznih vrata bilo prešutno dopušteno ispisivati olovkom molitve, uglavnom zavjete školaraca, ali i odraslih s raznim brigama. Pamtim zapis: „Draga moja Gospe, preporuči me mom svetom Anti!” Ma, nema te logike i hijerarhije koja se ne prilagođava kad je on u pitanju, baš kao i iskrena i velika vjera u njega i njegovu pomoć.
I bez obzira na to zvali ga u nekom kraju Ante, Anto ili Antun svugdje ga se jednako časti, svugdje mu se vjeruje. I voli.
Nek tako bude. I ostane.
Kao što Raosov dobri don Pavao reče: „… jer ako puku i to oduzmeš, ako mu maštu ogoliš, čime ćeš ga gola ogrnuti?”
