Početna stranica » Franjevci biskupi iz BiH – poslije uspostave redovite crkvene hijerarhije

Franjevci biskupi iz BiH – poslije uspostave redovite crkvene hijerarhije

201 pregleda

Od uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. godine biskupsku službu obavljaju šestorica bosansko-hercegovačkih franjevaca.

Iz redova bosansko-hercegovačkih franjevaca od 1291. kad su došli u banovinu Bosnu do danas bilo je 50 biskupa. I poslije uvođenja redovite crk­vene hijerarhije 1881. godine u BiH, sufraganske biskupije povjerene su na upravljanje biskupima franjevcima u Mostaru do 1942. a u Banjoj Luci do 1946. Šestorica bosansko-hercegovačkih franjevaca nakon 1881. obavljaju biskupsku službu.

Fra Paškal Buconjić rođen je u Drinovcima kraj Gruda 2. travnja 1834. Filozofsko-teološki studij završio je u Ferrari u Italiji. Za svećenika je zaređen 1856. Nastavio je postdiplomski studij te je 1859. postao lektor (profesor) filozofije. Predavao je filozofske predmete u franjevačkom središnjem učilištu u Aracoeli u Rimu kroz osam godina. Potom je bio profesor na franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu, župnik u Drinovcima i kustos Hercegovačke kustodije. Imenovan je 18. siječnja 1880. apostolskim namjesnikom Apostolskog vikarijata u Hercegovini. Kada je Vikarijat postao Mostarsko-duvanjskom biskupijom 5. srpnja 1881, postavljen je za prvog rezidencijalnog biskupa, a 8. travnja 1890. i administratorom Trebinjsko-mrkanske biskupije. Umro je 8. prosinca 1910, pokopan u samostanskoj crk­vi u Mostaru.

Na pomirbenom kongresu 1875. u Mostaru Buconjić je uručio europskim veleposlanicima svoj spis na talijanskom jeziku: Kratak pregled nevolja koje su glavni povod ustanka krš­ćanskog pučanstva u Hercegovini. Opisao je svu bijedu koja je natjerala krš­ćane na krajnje sredstvo obrane, tražio je da krš­ćanima bude osiguran život, čast i imetak sa svim vjerskim i građanskim pravima.

Kao biskup uspješno je obavio mnoge poslove na pastoralnom, nacionalnom, kulturnom, prosvjetnom, građevinskom, humanitarnom i izdavačkom planu. Prigodom aneksije BiH 1908. uputio je caru memorandum o pravnom i administrativnom uređenju BiH unutar Monarhije. Zbog njegova zauzimanja za prava hrvatskog i katoličkog puka, kako pred osmanlijskim tako i austrougarskim vlastima, prozvan je “hrvatski Leonida”. Unutar svoje biskupije podigao je dvadesetak novih crkava i župnih stanova te sagradio biskupsku rezidenciju u Mostaru. Potpomagao je izlaženje listova: Glas Hercegovca i Osvit. Osnovao je Hrvatsku dioničarsku tiskaru i utemeljio uglavnom sva hrvatska društva u Hercegovini onoga vremena. Doveo je 1899. iz Maribora u Mostar Školske sestre franjevke Krista Kralja i povjerio im vođenje sirotišta i škola.

Od njegovih pisanih radova objavljen je govor koji je održao 1863. u Crk­vi sv. Jeronima u Rimu na proslavi tisućite obljetnice slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda. U Rimu je, također, tiskao 1880. poslanicu: Pastirica svećenstvu i vjernom puku. Izdao je u dva navrata na latinskom jeziku Šematizam Mostarsko-duvanjske biskupije (1892. i 1899). U Mostaru je objavio: Okružnica (1888) i Okružnica o krš­ćanskoj ženidbi (1892).

Fra Marijan Marković rođen je 21. listopada 1840. u Docu. Filozofsko-teološki studij završio je u Đakovu, zaređen je za svećenika 1863. u Gučoj Gori. Ponajprije je postavljen za kapelana i pučkog učitelja u Docu, a već iduće godine odlazi u Guču Goru za učitelja redovničke mladeži i lektora filozofije i teologije. Obavljao je i službe: župnika, gvardijana i provincijskog definitora.

Prema ugovoru između Svete Stolice i austrougarske vlade od 8. lipnja 1881. o uvođenju redovite crk­vene hijerarhije u BiH određeno je da Banjolučkom biskupijom “provizorno ravna apostolski administrator s biskupskim karakterom u namjeri da se zgodno pripremi podizanje ustanova nužnih za dobro uređene dijeceze”. Za privremenog administratora Banjolučke biskupije određen je papinski nuncij u Beča, a od travnja 1882. vrhbosanski nadbiskup Stadler. Prema konkordatu car je u Monarhiji imenovao biskupe, a papa bi ih proglašavao (prekonizirao). Za stalnog administratora tražila se prihvatljiva osoba i austrijskoj vladi i Svetoj Stolici. Konačno je 23. studenog 1883. postavljen fra Marijan Marković koji, kako piše glasilo Vrhbosanske nadbiskupije: “spada među najuglednije i najuplivnije franjevce bosanske, uman je i razborit”. Papa Leon XIII. prekonizirao ga je 27. ožujka 1884. za biskupa Danabe i stalnog apostolskog upravitelja Banjolučke biskupije. Za biskupa je posvećen u Beču 4. svibnja, a u Banju Luku je stigao 16. lipnja 1884. Za tajnika je uzeo fra Alojzija Mišića. Biskup i tajnik ponajprije su se nastanili u drvenom župnom stanu u Banjoj Luci. Nakon 23 dana preselili su u iznajmljenu kuću pravoslavca Đure Zvonara uz najamninu od 800 forinti godišnje. Biskup se odmah dao na gradnju katedrale i biskupskog dvora. U dvor se uselio 1885, a u katedralu 1887. godine.

Kad je preuzeo upravu, u Banjolučkoj je biskupiji bilo 27 župa s ukupno 36.000 vjernika, 10 zidanih crkava, 3 drvene i 11 kapelica. Osnovao je još 13 novih župa, sagradio 20 crkava, a 15 ih je ostavio u gradnji. U biskupiji se nalazio znatan broj stranih kolonista Nijemaca, Talijana, Poljaka i Čeha. Pobrinuo se da im pronađe i postavi u službu svećenika koji zna njihov jezik. Podupirao je katoličke škole koje su osnivale i vodile sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog i Klanjateljice Predragocjene Krvi Isusove. Pod njegovim pokroviteljstvom djelovala su udruženja: Napredak, Orao, Križari i Hrvatsko pjevačko društvo Nada.

Svake je godine napisao i slao po župama jednu ili više poslanica u kojima je poticao na krepostan krš­ćanski život i upoznavao s važnijim jubilejima u mjesnoj i općoj Crk­vi. Kruna svih njegovih vrlina bila je izvanredna i duboka poniznost kojom je privlačio ljude. Stoga je bio prihvatljiv i drag i ljudima drugih vjeroispovijesti. Umro je 20. lipnja 1912. Pokopan je u katedrali koju je sagradio.

Fra Alojzije Mišić rođen je 10. studenog 1859. u Bosanskoj Gradišci. Filozofsko-teološki studij završio je u Ostrogonu, zaređen je za svećenika 1882. godine. Svećeničko djelovanje započeo je službom kapelana u Banjoj Luci. Iste godine odlazi za katehetu u pet raznih škola u Sarajevu. Banjolučki ga je biskup Marković uzeo za tajnika (1884-1891). Službu gvardijana i župnika na Petrićevcu obavljao je kroz tri godine, a potom je premješten za župnika u Bihać. Župnu je crk­vu u Bihaću proširio i obnovio, sagradio novi župni stan, u isto je vrijeme bio i provincijski definitor kroz tri godine. Postavljen je 1901. ponovno za gvardijana i župnikom na Petrićevcu. Zauzimao se za osnivanje Hrvatske narodne zadruge za zajmove i štednju. Bio je to snažan impuls gospodarskom razvoju u banjolučkom kraju. Osnivao je, također, pjevačka i prosvjetna društva. S Petrićevca odlazi 1907. za predsjednika Franjevačke velike gimnazije u Visoko i vikara Provincije. Na provincijskom kapitulu 1909. izabran je za provincijala Bosne Srebrene. Zaslužan je za obnovu svetišta sv. Ante i za nadogradnju samostana na Bistriku u koji je premještena Franjevačka teologija iz Livna u Sarajevo 1909. godine.

U veljači 1912. određen je za naslovnog biskupa Mostarsko-duvanjske biskupije i administratora Trebinjske biskupije. Austrougarska je vlada, i pored ideoloških razilaženja s fratrima, procijenila da je ipak i za nju najbolje rješenje da u sufraganskim biskupijama u Banjoj Luci i Mostaru budu biskupi franjevci. Najpogodniji franjevac za tu službu bio je bosanski provincijal fra Alojzije Mišić. Car ga je imenovao 14. veljače 1912, a službeno ga je proglasio papa Pio X. 29. travnja 1912. Za biskupa je zaređen u Rimu 18. lipnja 1912, ustoličen je u mostarskoj katedrali 14. srpnja 1912.

U vrijeme njegove uprave Biskupijom, vanjske su okolnosti bile veoma nepovoljne. Bilo je to vrijeme velikih političkih, ideoloških i društvenih pokreta, lomova i preokreta; doba je to promjena na širokom području mišljenja i života, vjere i moralnih vrednota. Postupao je prema svom biskupskom geslu: Caritate et amore omnia vincuntur (Dobrotvornoš­ću i ljubavlju sve se pobjeđuje). U Mostaru je doživio dva svjetska rata. U ljeto 1941. ustao je energično, otvoreno i jasno u obranu progonjenih. Prvi je od svih hrvatskih biskupa hrabro osudio zločine II. svjetskog rata, koje su počinili i “naši”, i uputio zahtjev vlastima da se zločini obustave. Uložio je dosta truda na socijalnom i karitativnom polju rada, podupirao je mnoge nezbrinute, pomagao siromašne. U Biskupiji je osnovao 14 novih župa, izgrađene su 23 nove crk­ve, osam ih je obnovljeno i prošireno, sagrađen je 21 novi župni stan.

Biskup Mišić napisao je 30 poslanica na 430 stranica za pouku vjernicima. Tiskao je i tri prigodne poslanice: U spomen 1600 obljetnice Milanskog edikta (1913), Popratno pismo nakon izbijanja rata (1914) i Osuda zločina i zločinaca, zaštita nedužnih ljudi (1941). Zbog svog zauzimanja oko materijalnog i moralnog prosperiteta naroda Bosne i Hercegovine bio je zapažen i cijenjen i izvan BiH. Bečki ga je dvor 18. veljače 1917. odlikovao komturnim križem Franje Josipa sa zvijezdom, a kralj Aleksandar I. dodijelio mu je 10. studenog 1923. Orden Svetoga Save prvog reda.

Umro je 26. ožujka 1942. za radnim stolom. Poštujući njegovu želju, pokopan je u samostansku i župnu crk­vu na Petrićevcu kraj Banje Luke. Kad je crk­va u potresu 1969. srušena, njegovi su posmrtni ostatci preneseni u kapelicu na mjesnom groblju.

Fra Jozo Garić rođen je u Vitezu 28. listopada 1870. godine. Filozofsko-teološki studij završio je u Pečuhu. Za svećenika je zaređen 1893. Pastoralno djelovanje započeo je kao kapelan i kateheta u Zenici, nastavio u Vitezu gdje je ujedno bio i učitelj na Narodnoj osnovnoj školi. Od 1899. djeluje u Banjolučkoj biskupiji sve do smrti: župnik u Vrbanjcima i Kotor Varošu, tajnik biskupa Markovića (1901-1907), ponovno župnik u Vrbanjcima i ujedno generalni vikar Banjolučke biskupije (1907-1912). Kroz tri godine obnašao je i službu definitora Bosne Srebrene. Nakon smrti biskupa Markovića imenovan je apostolskim administratorom Banjolučke biskupije, da bi ga papa Pio X. proglasio 14. prosinca 1912. prvim naslovnim biskupom Banjolučke biskupije. Za biskupa je posvećen u Rimu u Crk­vi sv. Ante 20. veljače 1913, ustoličen je u Banjoj Luci 30. ožujka 1913. Dok je njegov predšasnik biskup Marković bio komunikativan i dobar organizator, biskup je Garić bio više zatvoren i povučen. Posvetio se prvenstveno pastoralnom djelovanju. Obilazio je župe, poučavao vjernike i svećenike, nastojao se bolje upoznati s pastoralnim problemima župa, promicao i potpomagao razne katoličke prosvjetne i kulturne ustanove, bio je otac i zaštitnik sirotinje.

Biskup je Garić organizirao i održao biskupijsku sinodu od 5. do 8. kolovoza 1924. u Banjoj Luci. Bila je to prva i jedina dosada održana biskupijska sinoda u BiH. Obrađivane su teme: vjere, života posvećenih osoba, sakramenata, svetih vremena i mjesta, božanskog kulta, beneficija i crk­venih dobara te konkretnih pitanja i problema župa i svećenika. Osnovao je šest novih župa, dvije je povjerio franjevcima. Tvorac je hrvatsko-katoličkih društava: Društvo katoličkih sluškinja, Sirotinjske blagajne, Hrvatske seljačke blagajne, Hrvatska mljekara i Hrvatska banka. Osobno je sudjelovao u Hrvatskom pjevačkom društvu “Nadi”.

U svoje 33 godine biskupske službe uputio je 33 pastoralne poslanica vjernicima ili vjernicima i svećenicima zajedno. Napisao je nekoliko prigodnih poslanica: nastupna poslanica, Konstantinova proslava, početak rata, komentar na poslanicu Pija XII. o obnovi Europe u krš­ćanskom smislu, obljetnica pokrštenja Hrvata. Poruke, upute, naredbe i slične dopise svećenicima i vjernicima Biskupije tiskao je u Serafinskom perivoju (1913), Glasniku Banjalučke biskupije (1919-1945) i Hrvatskom pravu (1930).

Drugi svjetski rat u ondašnjoj Jugoslaviji započeo je upravo u njegovoj biskupiji, masakrom hrvatskih katoličkih hodočasnika u okolici Drvara 27. srpnja 1941. U ratu mu je potpuno stradalo 13 župa, a i druge su župe prepolovljene, poubijan je velik broj svećenika, bogoslova i sjemeništaraca, mnogi su umirali i od posljedica zatvaranja i zlostavljanja. Razumljivo je da je to zdravstveno razaralo i samog biskupa. Obolio je na nutarnjim organima, u Zagrebu je operiran 1945, nastavio liječenje u Grazu, preminuo je 30. lipnja 1946. Pokopan je na groblju Sv. Leonarda u Grazu.

Fra Hil Kabashi rođen je u selu Caparc kraj Prizrena (Kosovo) 19. veljače 1941. Osnovno je obrazovanje stekao na Kosovu, prvi razred gimnazije završio je u Sjemeništu u Pazinu, od drugog do četvrtog u Visokom. Stupio je u Red manje braće za provinciju Bosnu Srebrenu 1962. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1969. u Sarajevu. Obnašao je službe župnog vikara u Bugojnu, Bihaću i Đakovici, službu župnika i gvardijana u Đakovici, bio je 12 godina voditelj Albanske katoličke misije u Stuttgartu. Papa Ivana Pavao II. imenovao ga je 3. prosinca 1996. naslovnim biskupom biskupije Turres in Byzacena i upraviteljem Apostolske Administrature Južne Albanije. Papa ga je i zaredio za biskupa u Rimu 6. siječnja 1997.  Njegovo je biskupsko geslo: Cor unum et anima una (Jedno srce i jedna duša). Biskupsku je službu preuzeo 6. siječnja 1997. s rezidencijom u mjestu Fieru do 2006, gdje je renovirao crk­vu Bezgrešnog Začeća BDM. Sagradio je biskupsku rezidenciju u Vlorë (Valona) i u nju preselio 2006.

Administratura, biskupija u nastanku, kojom upravlja biskup Kabashi, osnovana je 11. studenog 1939, zaštitnik joj je sv. Martin, biskup. To je područje Albanije bez katoličke tradicije, dijaspora. Obuhvaća 16.722 km2, više od pola Albanije. Na teritoriju Administrature živi 3.596 katolika, ima jednog svjetovnog i sedam redovničkih svećenika te 82 redovnice. Trenutno Administratura ima 21 pastoralni centar, od kojih su pet župe u formiranju. Ponetko od katolika iz sjeverne Albanije preseli na to područje. Ljudi su otvoreni i vitalni. Vrlo je pogodan teren za evangelizaciju. U blizini Fiere franjevci konventualci iz Slovačke grade lijepu crk­vu koja će uskoro biti dovršena i posvećena.

Biskup je Kabashi društveno i kulturno veoma angažiran. Još kao bogoslov preveo je na albanski jezik velik broj novijih liturgijskih i drugih pjesama s hrvatskog, njemačkog i talijanskog jezika. Godine 1975. izdao je albansku crk­venu pjesmaricu Këndoni Zotit njö këngë të re (Pjevajte Gospodinu pjesmu novu), u njoj su pjesme za misu s notama, sve kaligrafski ručno pisano (135 str.). Bio je glavni urednik mjesečnika Skopsko-prizrenske biskupije Drita (Svjetlo) i tiskao ga u Zagrebu (1982-1984). Povremeno je izdavao časopis Albanske katoličke misije u Stuttgartu pod nazivom Zëi i Misionit (Glas Misije). U Stuttgartu je tiskao albansku pjesmaricu i molitvenik pod naslovom Ta lëvdojmë Zotin së bashku (Slavimo Gospodina zajedno). Također je izdao magnetofonsku kasetu Misionari s lijepim tradicionalnim i novim pjesmama (1986), i kasetu albanskih božićnih pjesama (1991). U službi biskupa tiskao je crk­vene pjesmarice, te adresare i šematizme Administrature pod naslovom Vjetari (Godišnjak).

Fra Marko Semren rodio se u Biloj kraj Livna 9. travnja 1954. godine. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, filozofsko-teološki studij u Sarajevu. Za svećenika je zaređen u 29. lipnja 1981.  Nakon godinu dana službe župnog vikara u Docu, odlazi na postdiplomski studij franjevačke duhovnosti na Papinskom Sveučilištu Antonianum u Rimu, gdje je magistrirao 1985. i doktorirao 1986. Profesor je pedagogije i duhovne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1985. Obavljao je službe meštra novaka i bogoslova, duhovnika bogoslova, župnika i dekana u Livnu te ekonoma i gvardijana u samostanu na Gorici. Bio je provincijski definitor, generalni vizitator za provinciju sv. Ćirila i Metoda, član raznih međuprovincijskih i provincijskih komisija za odgoj i izobrazbu. Angažiran je u vođenju duhovnih vježbi, seminara i duhovnih obnova. U srpnju 2010. imenovan je pomoćnim biskupom Banjolučke biskupije.

Biskupsko ređenje obavljeno je u banjolučkoj katedrali 18. rujna 2010. Njegovo je geslo: Adsum Dei benignitate (Evo me Božjom dobrotom). Pomaže dijecezanskom biskupu u cjelokupnom upravljanju Biskupijom i zamjenjuje ga kad je odsutan ili spriječen (k. 405, § 2). Imenovan je 30. listopada 2010. generalnim vikarom i time dobio izvršnu vlast koja po pravu pripada dijecezanskom biskupu za obavljanje svih pravnih čina, izuzevši one koje biskup zadrži sebi (k. 479, § 1). Kao delegat Biskupske konferencije BiH sudjelovao je na XIII. općoj redovitoj skupštini Biskupske sinode u Rimu 2013, posvećenoj novoj evangelizaciji. Predsjednik je Vijeća za obitelj, Vijeća za laike i Odbora za mlade, te član Komisije za nauk vjere pri BK BiH. Pripremio je i održao 1. nacionalnu Konferenciju mladih za novu evangelizaciju u BiH u Sarajevu 2013. godine.

Biskup se Semren bavi i pisanjem. Teme koje obrađuje odnose se uglavnom na franjevaštvo i franjevačku duhovnost. Surađuje u izdanjima Bosne Srebrene i OFM-a. Dao je svoj vrijedan doprinos u 14 zbornika radova posvećenih pojedinim važnijim redovničkim osobama. Sudjelovao je na desetak međunarodnih simpozijima. Napisao je i tiskao šest posebnih knjiga: Il Francescanesimo vissuto nelle regioni croate di Bosnia ed Erzegovina (fino al 1517). Pars dissertationis (Romae 1987); Život i umiranje pod križem: svjedočenje krš­ćanske i franjevačke duhovnosti bosanskih franjevaca (Sarajevo 2000); Franjevaštvo u spisima Franje Asiškog (Zagreb 2003); Franjevaštvo u spisima Klare Asiške (Sarajevo – Zagreb 2006); Život i smrt iz vjere: svjedočenje franjevaca Bosne Srebrene (Sarajevo – Zagreb 2009); Življenje pred Bogom živim: meditacije nad Spisima sv. Franje Asiškog (Sarajevo 2012).