Već ovakav naslov članka može kod čitatelja izazvati nedoumice i pitanja. Pa zar ostali ljudi nemaju dušu? Istina je da svi ljudi imaju dušu, ali svi ni izdaleka ne žive tako da je imaju. Iskustvena posljedica takva života može se nazrijeti u narodnoj uzrečici kad se za nekoga kaže da živi i da se ponaša kao čovjek bez duše.
Za fra Bonaventuru Dudu, franjevca, bibličara, profesora, prevoditelja, pjesnika, teološkoga pisca, izvrsnoga propovjednika zacijelo se to ne bi moglo reći. Upravo obrnuto, Duda je živio, djelovao, osjećao, pjevao, govorio, pisao i propovijedao u punome smislu kao čovjek s dušom. Možda je to i najveći kompliment koji se može pridati nekome jer se njime izražava središte ljudske osobe: mjesto razuma, volje i osjećaja. Tako se i za fra Bonaventuru Dudu može bez pridržaja reći da je bio čovjek s dušom i čovjek duše. Svojom mekanom dušom povezivao je svoje vlastite moći i brojne darove u jedinstveni identitet svoje osobe i njome je nekom čudesnom energijom povezivao ljude svih slojeva društva i vjerskih svjetonazora.
U svome djelovanju Duda nije napadao ono negativno kod drugih i nije kritizirao neistomišljenike nego je pokušavao krenuti od onoga pozitivnoga u čovjeku. Kad bih mu donio neku svoju knjigu na dar, radovao bi se, posvećivao joj pozornost i raspitivao se što imam dalje u planu. Tako je radio i s drugim kolegama. Pratio je mjesečnik Svjetlo riječi od njegovih početaka. Pišući u tom mjesečniku kroz sedam godina o mjestima u Svetoj zemlji, fra Bonaventuri su se moji uradci svidjeli i poticao me je da to objedinim i objavim u knjizi. Kako sam zbog ratnih prilika bio pomalo bezvoljan, on je u to uvjerio tadašnjega glavnog urednika Svjetla riječi fra Marijana Karaulu. Sam je od sebe obećao napisati predgovor knjizi. I doista jednoga se dana pojavio u Podsusedu s gotovim predgovorom. Napisao ga je u stilu tekstova knjige – i donio osobno javnim prijevozom.
Sve što je radio fra Bonaventura nosilo je pečat njegove osobnosti: njegov rad na KBF-u gdje je kroz duže vrijeme bio dekan, njegova predavanja koja su imala obilježja njegove zaljubljenosti u Božju riječ, njegova prevoditeljska djelatnost u kojoj je pokazivao veliko znanje kako hrvatskoga tako i ishodišnoga jezika prijevoda, njegova propovjednička djelatnost u kojoj je najviše očitovao svoju osobnost i istančanu tankoćutnost svoje franjevačke duše otkrivajući u slušateljima potrebu utjehe, ohrabrenja, nade i vjere. Dolazili su brojni ljudi iz raznih dijelova Zagreba i okolice na njegovu misu i propovijed nedjeljom, iako nije bilo lagano pronaći parkirno mjesto u središtu grada.
Volio je Bosnu, osobito onu franjevačku. Cijenio je njezinu slavnu prošlost i velike likove u njoj: i one koji su nekoć oblikovali povijest poput fra Anđela Zvizdovića, preko Julijana Jelenića, Ivana Franje Jukića, fra Grge Martića, fra Ignacija Gavrana, fra Vitomira Slugića i drugih slavnih franjevaca. Budući da je i sam bio oduševljeni franjevac i budući da je cijenio ulogu franjevaca u Bosni, pred sam je početak rata, obnašajući službu dekana Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, došao u Sarajevo kako bi uvjerio Upravu Provincije i Teologije da se Franjevačka Teologija afilira Katoličkome bogoslovnome fakultetu u Zagrebu, što se dalekosežno pokazalo kao dobar proročki potez.
Iako u životu nije osjetio ljubav zemaljskoga oca, kojega je po vlastitim riječima samo jednom vidio s leđa, a ni majke koja je rano preminula, fra Bonaventura nije bio razočaran i frustriran nego je majčinsku ljubav i skrb našao u franjevačkoj zajednici i u Crkvi koju je volio kao majku. Ipak je duboko u sebi nosio nedostatak oca i majke. Kad sam jednom na predstavljanju svoje knjige govorio o svome ocu koji je u vremenu poslije Drugoga svjetskoga rata puno toga prepatio zbog svoje vjere i povezanosti moga bavljenja Jeremijom s tim vremenom, fra Bonaventura je pustio suzu i uvijek me iznova pitao o tom događaju. Tek sam kasnije doznao da je hermeneutički ključ za razumijevanje njegova života zapravo njegovo djetinjstvo. Budući da nije imao zemaljske majke i oca, Bog mu je bio otac, franjevačka zajednica i Crkva majka, a cijeli svijet braća i sestre.
Ta povezanost s ljudima svih slojeva osjetila se osobito snažno kad je Duda preselio nebeskom Ocu i nebeskoj Majci. Nema gotovo niti jednoga značajnijega medija u Republici Hrvatskoj a da nije s dubokim poštovanjem i sućuti objavio tu tužnu vijest. Iako se u životu nije bavio aktivno politikom, iako nije zauzimao neke značajne pozicije u svojoj Zajednici, osim u školsko-nastavno-obrazovnom sustavu, dobio je sva moguća priznanja: crkvena i državna, redovnička i dijecezanska, znanstvena i nastavna. Od svih tih priznanja čini se najvećim ono što ga je dobio od običnih ljudi: oni su ga usadili u svoja srca i nose ga u svojim dušama – ušao je u kolektivnu memoriju svih slojeva društva od onih s ruba pa do onih na vrhovima kako Crkve tako i Države. U svojoj franjevačkoj zajednici podigao je sebi spomenik od mjedi, a u Božjem sjećanju „kutak u raju” za koji se u životu molio i tako ga žarko želio.
Zbog toga su na njegovu ukopu bili ljudi različitih društvenih i crkvenih profila: obični i mali ljudi, učeni znanstvenici, sveučilišni profesori i akademici, sindikalni predstavnici, franjevci i dijecezanski svećenici, provincijali i izuzetno velik broj biskupa. Sve ih je spojilo u jedno velika ljudska i franjevačka duša prije svega empatičnog čovjeka, uvjerenoga franjevca, otvorenoga duhovnoga svećenika fra Bonaventure kojom je stvarao mostove među ljudima i nesvakidašnja emocija za svaku ljudsku nevolju i potrebu – zapravo za čovjeka. Treba još jednom potvrditi: fra Bonaventura Duda je bio učen čovjek, dugogodišnji sveučilišni profesor, prevoditelj i organizator, urednik i pokretač, znanstvenik, pjesnik i pisac, franjevac i svećenik propovjednik – ali je sve to bilo povezano velikom poveznicom pozitivne emocije ljubavi prema svemu stvorenomu, prema svakome stvorenju. Po tomu je bio sličan Franji iz Asiza, a onda i Isusu. Bio je jednostavno čovjek s velikom dušom.
| Fra Bonaventura Duda rodio se u Rijeci 14. siječnja 1924. Inače potječe s otoka Krka, točnije iz maloga mjesta Krasa u kojem je pohađao osnovnu školu. Krsno ime bilo mu je Roko. Bio je praktički siroče bez oca kojega je samo jednom vidio „s leđa” i majke koju je rano izgubio. Odgajale su ga tetka i ujna, te časne sestre. Jednoga je dana došao na Trsat da bi bio kuhar kod franjevaca, ali ga je gvardijan primio i poslao u Varaždin u franjevačku klasičnu gimnaziju. U Franjevački red ušao je godine 1941. Studirao je teologiju na Katoličkome bogoslovnome fakultetu u Zagrebu, 15. siječnja 1950. je zaređen za svećenika. Nakon toga poslan na poslijediplomski studij u Rim gdje je postigao licencijat iz teologije, potom i doktorat, a na Papinskom biblijskom institutu u Rimu i licencijat iz biblijskih znanosti. Nakon povratka započinje predavati na KBF-u u Zagrebu sve do umirovljenja 1993. Bio je redoviti profesor, i od 1982. –1986., dekan Fakulteta. Od 2001. professor emeritus. Urednik Zagrebačke Biblije, prevoditelj Novoga zavjeta s fra Jerkom Fućakom. Suosnivač je Glasa Koncila, Kršćanske sadašnjosti, Teološkog pastoralnog tjedna; pisac preko 40 knjiga, brojnih članaka, sudionik brojnih znanstvenih skupova. Propovjednik i glazbenik, pjesnik. Preminuo je u 94. godini života, 76. redovništva i 68. godini svećeništva, dana 3. kolovoza 2017. u Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu |
