Početna stranica » Povijest o ulasku u obećanu Zemlju

Povijest o ulasku u obećanu Zemlju

185 pregleda

Kad se razmišlja o biblijskom izvještaju o tome kako su Izraelci osvojili Obećanu zemlju, tada poznatu kao Kanaan, dobro je vidjeti što nam o tom razdoblju govore arheološki i povijesni podaci.

Prema biblijskom izvještaju u početak željeznoga doba (oko 1200. pr. Kr.) trebalo bi smjestiti dolazak Izraelaca u Kanaan, ali nema arheoloških dokaza o nasilnom prekidu dotadašnje civilizacije ili o širokim razaranjima. To vrijedi ponajprije za grad Jerihon. Iz razdoblja koje se povezuje s izraelskim osvajanjem Kanaana, oko 1230. pr. Kr., postoje arheološki dokazi o tome da je 14 gradova bilo naseljeno od čega je samo njih šest doživjelo razaranje (Lakiš, Gezer, Betel, Afek, Hazor i Jokneam), no nema dokaza da su to učinili Izraelci. Usto, nema niti pisanih izvora, izuzme li se natpis faraona Merneptaha čije tumačenje još uvijek nije sigurno. Na tom natpisu koji je nastao 1209. ili 1208. pr. Kr. ovaj egipatski faraon dotiče se Kanaana s njegovim pobijeđenim gradovima, a čini se da ondje piše i Izrael je razoren, bez sjemena. Riječ bi bila o prvom spomenu Izraela uopće, a sljedeći bi bio tek iz 9. st. pr. Kr.

Znanstvenici općenito drže da se danas više ne može govoriti o stvarnom nasilnom osvajanju Kanaana. Moglo bi se nasuprot tome govoriti o antagonizmu između urbanoga i seoskoga stanovništva. Budući da Pisma iz El Amarne u Egiptu spominju česte pobune protiv vlasti kanaanskih gradova-država, faraonovih vazala, i izraelsko osvajanje Kanaana trebalo bi gledati kao plod takvih pobuna pojedinih skupina ili plemena okupljenih naročitim savezom. Među tim skupinama može se pretpostaviti postojanje jedne skupine koja je mogla doći iz Transjordanije i prenijeti svoje iskustvo Boga te savezu koji je okupljao pojedine skupine dodati i savez s Bogom.

Premda je teško odrediti etnički sastav novonastaloga elementa u Kanaanu na početku željeznoga doba (uz Izraelce, tu su još uvijek i Kanaanci, dok u obalnim i nizinskim dijelovima obitavaju Filistejci, a možda i drugi „narodi s mora”), jasno je da postoji određen etničko-lingvistički kontinuum na tome prostoru. Ipak, valja voditi računa i o sigurnoj svijesti napose Judejaca nakon babilonskoga progonstva o tome da su u Kanaanu uvijek bili stranci.

Dokazi o počecima

Arheološka istraživanja koja se bave prelaskom iz kasnoga brončanog doba u željezno doba otkrivaju samo jednu značajnu novost, a to je prisutnost filistejske keramike od početka 12. st. pr. Kr. Postoje tragovi razaranja iz toga razdoblja, no oni nisu vlastiti samo području Kanaana, nego se mogu naći i u Siriji, dok je drugačija situacija u slabije nastanjenim područjima poput sjevernoga Negeva i visoravni gdje se nalaze deseci novih neutvrđenih naselja. Slično se može reći i za cijelu Galileju. Keramika pronađena u tim naseljima lošije je kvalitete od one iz ostalih, urbanih naselja, ali je tamošnje stanovništvo poznavalo tehnike izrade i žbukanja cisterni za vodu, gradnje kuća sa stupovima, popločavanja ulica i sl., što potvrđuje da nije mogla biti riječ o sedentariziranom nomadskom stanovništvu, nego prije o ljudima koji su napustili gradove. Moglo bi se zapravo govoriti o reorganizaciji društvenoga života pri kojoj se od grada-države prešlo na rod kao temelj društvenoga uređenja. Na temelju arheoloških istraživanja valjalo bi zaključiti da su se izraelska plemena, kao takva, konstituirala na području Kanaana.

Sociološke i tehnološke novosti

Pod sociološkim vidom može se govoriti o krizi grada-države s njegovim hijerarhijskim uređenjem krajem kasnoga brončanog doba i na početku željeznoga doba. Karakteristično je za to doba da su svi društveni odnosi opisani kao obiteljski, pa skupina sela postaje pleme, te se prikazuje kao potomstvo istoga pretka. Ni ova pojava nije ograničena samo na područje Kanaana, nego se potvrđuje i u Siriji.

Na početku željeznoga doba posvjedočene su značajne tehnološke novosti, bilo da je riječ o uvoznom napretku, bilo da je riječ o prirodnom razvoju unutar ovoga područja. Ponajprije je ovdje riječ o uporabi željeza za proizvodnju oruđa i oružja. Ova tehnologija bila je poznata još u kasnom brončanom dobu, ali je bila ograničena samo na proizvodnju manjih predmeta, dok su gradovi-države prednost kod izrade oruđa i oružja davali i dalje bronci. Tome je pogodovala razvijena trgovina ciparskim bakrom i iranskim kositrom, te već postojeća mreža radionica unutar gradova-država. Proizvodnja željeznih predmeta širi se usporedo sa slabljenjem gradova-država, a zbog svoje jednostavnosti postaje pristupačna i seoskim i putujućim kovačima.

Obrada zemlje

Sve se više obrađuje zemlja i u brdskim područjima iz kojih se do tada koristilo samo drvo ili trava za ispašu. Početkom željeznoga doba raščišćava se teren, a obronci se oblikuju u terase. Ovakva terasasta obrada zemlje, neophodna radi sprečavanja isušivanja, bila je poznata još u ranom brončanom dobu, ali je bila prisutna samo u ograničenom obliku, dok sada to postaje redoviti način obrade. To je pak omogućilo širenje naselja prema brdima.

U brončanom dobu postojali su primjeri isušivanja močvara i kopanja kanala, no bili su uglavnom ograničeni na područje donje Mezopotamije. Sa željeznim dobom započinje kanaliziranje vode dnom wadija, suhih korita koja se samo u zimskom razdoblju ponekad napune vodom te šira izgradnja cisterni sa žbukom, koje nisu više ograničene samo na velika urbana središta. Na taj su način polupustinjski krajevi poput dijelova pustinje Negev i južne Transjordanije postali prikladni za poljoprivredu. U planinskim područjima kopaju se podzemni kanali koji su s površinom povezani vertikalnim bunarima. Na taj je način smanjeno isparavanje. Takvih velikih kanala nema na području Kanaana, ali je ista tehnika upotrijebljena za uređivanje pristupa podzemnim izvorima, smještenima ispod gradova.

Komunikacije i pismenost

Već je u ranijim razdobljima bilo pokušaja da se pripitomi deve, no to uspijeva tek početkom željeznoga doba. Ova novost postaje važna zbog mogućnosti transporta veće količine robe u odnosu na mogućnosti već ranije pripitomljenoga magarca. Uporabom deva otvaraju se trgovački putovi kroz pustinjska prostranstva Arabije, središnje Azije, a potom i kroz Saharu, koje se u brončanom dobu zaobilazilo. Usto, promijenila se i uloga nomadskih plemena u pustinjama, koja su u brončanom dobu ometala promet, dok su sada, kao uzgajivači deva, bili važan partner, a na nekim karavanskim dionicama i nezaobilazni vodiči.

Za vojnu uporabu u kasnom brončanom dobu služili su konji i to za vuču borbenih kočija. Deva, neprikladna za vuču, postaje životinja za jahanje, pa se prilikom bitaka koristi paralelno s konjima. Na taj način urbana vojska opremljena kočijama nije više nepobjediva u odnosu na brze jahače deva kakvi su mogli biti pustinjski nomadi.

Valja ovdje spomenuti i razvoj pomorstva. Dok su Kanaanci bili prisiljeni na pažljivu priobalnu navigaciju, ograničenu na obalu istočnoga Sredozemlja, između delte Nila i Krete, sada dolazi do promjene što je unose pokretniji Feničani i Grci.

Već u kasnom brončanom dobu neki gradovi-države počeli su prelaziti na jednostavniji sustav pisanja kakav je omogućio alfabet, kao što je to bio slučaj u gradu Ugaritu u današnjoj sjevernoj Siriji, no u većini primjera ostali su vjerni klinopisu babilonskoga podrijetla. Pritom su ovu tradiciju potpomagali utjecajni pisari, onemogućavajući širenje uporabe alfabeta koji je bio pristupačniji za širu uporabu. Posebno je značajan alfabetski natpis iz sela ‘Izbet Sartah koji na keramičkoj krhotini sadrži tekst pisan protokanaanskim alfabetom. Nastanak se ovoga teksta smješta u razdoblje između 1200. i 1000. pr. Kr. ‘Izbet Sartah arapsko je selo smješteno nešto više od 3 km istočno od drevnoga filistejskog Afeka na putu prema gradu Šilo, otprilike na granici između izraelskoga i filistejskoga područja.

Povijest i Božja poruka

Iz svega ovoga, čini se da nam biblijski izvještaj o osvajanju Obećane zemlje govori o određenoj novosti na tom području koja se doista dogodila, no detalji samoga čina osvajanja ili nastanka toga novoga plod su kasnijega promišljanja nadahnutih pisaca. Pritom moramo znati da cilj Biblije nije prenijeti historiografski precizne podatke, nego je cilj Svetoga pisma da nam prenese Božju poruku. Zato se Biblija i ne smije čitati kao isključivi povijesni izvor.