„Što god vam rekne, učinite!” riječi su koje je Marija uputila poslužiteljima prije nego što će Isus pretvoriti vodu i tako učiniti svoje prvo čudo (Iv 2,5). Ove riječi kao da nas podsjećaju na vječitu dramu, odnosno neprestano pitanje koje odzvanja na razmeđima ljudskoga života: Što učiniti kada nam život nudi mogućnost izbora? Kako izabrati ono što je dobro i istinito i ne iznevjeriti smisao svoga postojanja? Odgovor leži u stvarnosti koju je Stvoritelj posadio u srce svoga stvorenja – ljudskoj savjesti! Ona je, jednostavno rečeno, glas Božji koji nam nepogrešivo govori što je dobro, a što je loše. Naravno, pod uvjetom da se dopusti da se savjest, ta nježna biljka posađena u ljudsko srce, može nesmetano razviti ne gušeći je otrovom nemoralnoga odgoja i bezbožnih ideologija. Analizirajući vrijeme u kojem živimo, možemo zaključiti kako se danas uistinu vodi veliki rat s ciljem da se zatomi i uguši glas savjesti, najvažniji smjerokaz djelovanja i osnovno ljudsko i vjersko pravo svakoga čovjeka.
Stoga bih vas ovoga mjeseca želio upoznati sa životom neobičnoga blaženika Katoličke Crkve, čovjeka koji, ni po cijenu vlastitoga života, nije želio utišati glas savjesti i pristati na nešto što je smatrao zlim i nepravednim. Franz Jägerstätter rodio se kao izvanbračno dijete u malom austrijskom mjestu St. Radegund. Najveću brigu u njegovu odgoju preuzela je dobra i pobožna baka. Iako je neko vrijeme u mladenačkim danima zapao u krizu života i vjere, kada se rodila i njegova nezakonita kći, sve se promijenilo nakon što je upoznao seosku djevojku Franzisku Schwaninger s kojom je sklopio brak i započeo uzoran obiteljski život. „Nikada nisam mogao ni zamisliti da zajednički život može biti tako lijep”, reći će kasnije o svome braku. Zajedno sa svojom ženom stupio je u Treći red sv. Franje brinući se da Bog uistinu bude središtem njihova zajedničkoga života koji je blagoslovljen rođenjem triju kćeri. Redoviti odlazak na svetu misu, zajednička molitva i čitanje Svetoga pisma bili su dio svakodnevnice u obitelji Jägerstätter, a Franz je 1941. u župnoj crkvi preuzeo i službu sakristana.
No, ubrzo će zloduh nacionalsocijalizma razoriti ovu predivnu idilu bračnoga života. Nakon pripajanja Austrije 1938. posvuda su se osjećale posljedice bezbožnoga nacističkog režima. Tako je i Franz saznao za strašne medicinske eksperimente koji su onih godina provođeni s ciljem iskorjenjivanja hendikepiranih osoba i stvaranjem „nadčovjeka” bez Boga. Početkom 1938. godine u Franzovu životu dogodilo se nešto jako zanimljivo. Kao i u životu sv. Josipa, pravednika kojemu je Bog u snovima razotkrio buduće namisli, slično se dogodilo i ovom bogobojaznom mužu. U snu je vidio vlak kako se spušta niz neko brdo, a u njega su uskakali mladi i stari. Rijetki su bili oni koji se nisu htjeli ukrcati. Začuo je glas koji mu je rekao: „Ovaj vlak vozi u pakao!” Prosvijetljen duhom mudrosti, u ovom snu prepoznao je sliku cijeloga društva koje nacistička ideologija vodi ravno u propast.
Kada je 1940. pozvan na služenje vojnoga roka dva puta je uspio ishoditi odgodu, znajući u srcu da se ne smije boriti na strani te bezbožne ideologije. Jedina koja je čvrsto stajala uz njega bila je njegova hrabra žena. „Da nisam bila na njegovoj strani, ne bi imao nikoga”, svjedočila je kasnije. Iako mu je čak i biskup iz Linza, od kojega je tražio pomoć po ovom pitanju, savjetovao kako nije zadaća obiteljskoga čovjeka odlučivati o opravdanosti ili neopravdanosti rata, Franz je ostao neustrašiv i vjeran glasu vlastite savjesti. Godine 1943. ponovno je pozvan u vojsku. Tada se oprostio od žene i djece osjećajući da ih nikada više neće vidjeti. Kod predstavljanja u svojoj postrojbi rekao je između ostaloga da „zbog svojih vjerskih uvjerenja odbija nositi oružje jer bi djelovao protiv svoje savjesti boreći se na strani nacionalsocijalističke države te da se treba radije pokoravati Bogu nego ljudima”. Nakon ovih riječi odveden je najprije u istražni zatvor u Linzu, a zatim u zatvor u Berlin-Tegel gdje je izgubio sva građanska prava i osuđen na smrt.
Iz zatvora svojoj ženi piše ovako: „Iako ove riječi pišem okovanih ruku, ali to je još uvijek bolje nego da mi je volja okovana… Uvijek se želi čovjeku otežati savjest zbog bračnoga druga i djece. Treba li neko počinjeno djelo biti boljim samo zato što je netko oženjen i ima djecu? Ili možda boljim ili gorim samo zato što ga čine tisuće drugih katolika? Nije li sam Krist rekao: ‘Tko ljubi ženu, majku ili djecu više nego mene, nije mene dostojan…’ Najdraža suputnice i majko! Još jednom ti od srca zahvaljujem za sve što si za mene učinila, za svu ljubav i žrtvu koju si prikazala za mene…”
Dana 9. kolovoza 1943. smaknut je odsijecanjem glave. Ako se prisjetimo riječi sv. Augustina da je savjest nošena ljubavlju, onda se s pravom može reći da je ovaj blaženik, ispunjen ljubavlju prema Bogu, učenjacima svoga doba, svome biskupu, ali i svima nama pokazao kako se istinski živi po savjesti.
