Početna stranica » Mrva kruha i mrva vječnosti

Mrva kruha i mrva vječnosti

533 pregleda

Da Bog može stati u komadić kruha, štoviše – i u najsitniju mrvu kruha, posve se poistovjetiti s njom, nešto je najneshvatljivije i najneizrecivije i – istodobno – nešto najnaravnije i najjednostavnije

Po njemu, po kome postoji sav svemir, napose svaka ljudska duša, postoji i svaka mrva kruha. I kao što progovara svjetlošću, tako Bog progovara i svakom mrvom kruha. Duboko vjerujem: istom rječitošću. Istom životnošću.

Pred rječitošću kruha, kruha kojim Bog progovara, kruha koji je Bog, nemam potrebe za riječima, čak ni za šutnjom. Dovoljna mi je prisutnost. Dovoljna, jer je preobilna. Čime bih toj preobilnosti mogao odgovoriti osim ganućem? Dubokim ganućem.

Darovana mi je i povjerena silna milost da sam tijekom više od trideset godina, obavljajući akolitsku službu, bio u prilici pričešćivati. Na povlašteni način biti posrednik i svjedok Susreta: pod misom, u domovima bolesnih i nemoćnih, trudnica i rodilja, u bolnicama…

Dobro znam: premda nedostojan, bio sam blagoslovljen. Udomljen u blagoslov Susreta.

Kada je Ana, naša obiteljska prijateljica, nakon niza neutemeljenih i zbunjujućih mišljenja, saznala težinu svoje dijagnoze – a saznala ju je tako što joj je netko u krilo, dok je sjedila u invalidskim kolicima, čekajući da ju odvezu na sljedeću pretragu, nemarno odložio njezinu bolesničku dokumentaciju – toliko se toga u svega nekoliko trenutaka stubokom promijenilo.

Bilo je to početkom prosinca 2012. Ana je – prije nego nam je išta o tome kazala – pretražila podatke koji su se odnosili na njezinu dijagnozu. Tek potom nam je uzdrhtalim ali smirenim glasom rekla da će poživjeti još šest mjeseci. Preminula je 8. lipnja 2013.

Otada je boravila gotovo samo u svome domu i u bolnici. Budući da nije bila u mogućnosti odlaziti u crkvu, na misu, redovito sam joj, nakon što sam bio na misi, najčešće sa svojom suprugom, katkada sâm, donosio pričest. Pričešćivao sam je u njezinu domu, odnosno u bolnici, ondje gdje je u nedjelju ili na blagdan bila.

Nakon što smo se zajedno pomolili, pričestio sam ju. Ana je – inače vrlo sklona smijehu – i nezadrživom i zaraznom smijehu, pri svakom pričešćivanju od ganuća plakala. Nerijetko sam i ja plakao s njom. Sveti Susret ju je silno potresao. Nakon što se smirila, nastavili smo s molitvom.

Dogodilo se da je potkraj njezinih ovozemnih dana bio blagdan Tijelova. Kada sam, nakon što sam ju pričestio, u nedjelju nakon Tijelova odlazio od nje, upitala me je hoće li i sutra biti nedjelja. „Hoćeš li i sutra doći?” pitala je.

Pomislio sam da se, uslijed uznapredovale bolesti, počela teže snalaziti u vremenu. No tko zna, moguće da je to pitanje postavila iz nekoga dubljeg razloga i poticaja. Preminula je sljedeće subote. Vjerujem da je otada čitav njezin život – tijekom cijele vječnosti – nedjelja i blagdan. Pričest i Susret koji ozaruju čitavo biće.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Ključne riječi: duhovnostmolitvapričestvjera