Početna stranica » Četiri u nebo vapijuća grijeha: Nepravda prema zaposlenom radniku

Četiri u nebo vapijuća grijeha: Nepravda prema zaposlenom radniku

378 pregleda

Da poduzeće ne bi bilo mjesto u kojem se čine grijesi koji vapiju u nebo za Božjom osvetom, nužno je da i radnici i poslodavci postupaju pravedno

Nepravda prema zaposlenom radniku kao jedan od pet grijeha u posebnoj kategoriji „u nebo vapijućih grijeha”, ne nalazi se u teološkoj literaturi, nego kako i Katekizam Katoličke Crkve napominje, dio je katehetske tradicije (usp. KKC 1867).

U pogledu ovoga grijeha, kao jednoga od pet u nebo vapijućih, Katekizam se referira na svetopisamske tekstove iz Knjige Ponovljenoga zakona i Jakovljevu poslanicu. Prvi tekst kaže sljedeće: „Nemoj zakidati jadnoga i bijednog najamnika, bio on tvoj sunarodnjak ili došljak iz kojega grada u tvojoj zemlji. Svaki dan daj mu zaradu prije nego sunce zađe, jer je siromah i za njom uzdiše. Tako neće na te vapiti Jahvi i nećeš sagriješiti.” (Pnz 24, 14 – 15). Jakovljeva pak poslanica kaže: „Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda na Vojskama.” (Jak 5, 4).

Nadničarska plaća

Oba ova svetopisamska izričaja nastala su u društvenim okolnostima koje su bitno drugačije od okolnosti suvremenoga svijeta. Radi se prije svega o društvenim stvarnostima koje su počivale na agrarnoj kulturi. Knjiga Ponovljenoga zakona pripisuje navedene riječi Mojsiju prije samoga ulaska u Obećanu zemlju. Radi se, dakle, o odredbi koja treba regulirati odnose među Izraelcima nakon što zaposjednu zemlju i počnu je obrađivati. Zemlja je raspodijeljena na dvanaest izraelskih plemena i svaki je Izraelac trebao dobiti svoj komad zemlje koji će obrađivati i od njega živjeti, uzdržavati sebe i svoju obitelj. Posjedovanje i obrađivanje svoje zemlje je izvor egzistencijalne sigurnosti za cijelu obitelj. Slične okolnosti vladaju i u vrijeme Jakovljeve poslanice.

Radnik najamnik je, dakle, čovjek koji ne posjeduje tu egzistencijalnu sigurnost koja proizlazi iz posjedovanja i obrađivanja zemlje. S jedne strane imamo čovjeka koji ne obrađuje svoju zemlju, nego za protuvrijednost dnevnice daje svoj rad u najam kako bi prehranio sebe i svoju obitelj. Dnevnica predstavlja njegov izvor primanja koji mu omogućava egzistencijalnu sigurnost „od danas do sutra”. S druge pak strane, čovjek koji uzima u najam rad drugoga očito ima više zemlje nego je on i njegova obitelj mogu sami obraditi pa stoga uzimaju u najam tuđi rad. Takvi onda posljedično imaju i sredstva koja im ne samo osiguravaju egzistencijalnu sigurnost nego i stvaraju viškove koji počivaju na posjedovanju zemlje i tuđem radu.

U takvim okolnostima uskratiti dnevnu plaću najamniku znači uskratiti „kruh svagdanji” njemu i njegovoj obitelji, dok vlasnik uživa u izobilju. Ako je radnik pošteno odradio svoj dan, a poslodavac mu neopravdano uskratio egzistencijalnu sigurnost, nepravda je to koja vapije u nebo za osvetom Božjom!

Industrijalizacija i pravedna plaća

Kako svijet nije statična stvarnost nego se poput živoga bića razvija tako ni zemlja nije zauvijek ostala primarni izvor osiguranja egzistencijalne sigurnosti. Tijekom povijesti se razvijaju druge grane djelatnosti, kao što su trgovina i financije, koje će s vremenom transformirati društva iz tradicionalno agrarnih u složena društva koja počivaju na podjeli rada. Posebno značajan faktor u toj transformaciji odigrala je industrijska revolucija od druge polovice 18. stoljeća naovamo. S jedne strane, nastanak i razvoj tvornica kao središnjega mjesta proizvodnje pokreće masovne migracije stanovništva sa sela u gradove. S druge strane, sve brži razvoj strojeva, a kasnije i automatizacija proizvodnih procesa, rezultiraju manjom potražnjom za radnom snagom. Ova dva čimbenika, pored mnogih drugih, dovode do toga da je ponuda radne snage visoka dok je potražnja sve manja. Industrijski kapitalizam u svojoj ranoj fazi („divlji kapitalizam”) tretira radnu snagu samo kao jedan od inputa u proizvodnom procesu čija se cijena određuje načelom ponude i potražnje. Rezultat je bilo enormno bogaćenje vlasnika kapitala i masovna pauperizacija širokih slojeva radnika. Radnik je radio za mizernu plaću, bez ikakvih radničkih prava i osiguranja, kojom nije mogao podmirivati osnovne životne potrebe kao što su stan i hrana. Da bi obitelj uopće preživjela, bilo je nužno da se zaposle supruga, pa čak i djeca, da bi se – usprkos mizernoj plaći i nehumanim uvjetima rada i radnoga vremena koje je trajalo od 12 do 15 sati – priskrbilo minimalna sredstva za osiguranje vlastite egzistencije.

U tome kontekstu javljaju se različiti pokreti i ideje koje traže rješenje radničkoga pitanja. Među njima su i katolički pokreti i ideje koje se rađaju najprije na lokalnoj razini – župe, biskupije – gdje je bijeda radničkoga stanovništva bila prezentna iz dana u dan, da bi se krajem 19. stoljeća i na razini sveopće Crkve počelo baviti tim pitanjem započevši enciklikom Rerum novarum (1891.). Jedno od bitnih načela za koje se Crkva zauzima jest pravedna plaća koja se ne može temeljiti isključivo na ugovornom sporazumu nego na dostojanstvu osobe. Ona mora biti takva da umjeren i pošten radnik može od nje živjeti i uzdržavati svoju obitelj. Pravedna plaća bi uključivala zadovoljavanje temeljnih potreba: hrana, stan, odjeća, tjelesna dobrobit, podizanje i odgoj djece, mogućnost posjedovanja privatne imovine i jamstvo za budućnost (mogućnost uštede).

Socijalizam i (ne)pravedna plaća

Kao reakcija na radničku bijedu u industrijskom liberalnom kapitalizmu javljaju se različiti socijalistički pokreti, od kojih je s vremenom najznačajniji i najjači postao komunističko-marksistički socijalizam. Ovdje se nećemo baviti teorijskim aspektima komunističkoga socijalizma, nego tek njegovim ostvarenjem u stvarnosti, posebice na našem području. On je u bivšoj Jugoslaviji prošao kroz različite faze, počevši od rigidnoga i nehumanoga oblika staljinističke kolektivizacije do „idealne” faze radničkoga samoupravljanja.

Gledajući iz perspektive radničkoga staleža, vrijeme radničkoga samoupravljanja je možda bila „obećana zemlja kojom teče med i mlijeko” za radnike. U tom razdoblju radnici su imali visok standard radničkih prava koja su uključivala solidnu plaću, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sigurnost radnoga mjesta, rješavanje stambenoga pitanja, mnoge olakšice ostvarivane kroz radnički sindikat, povoljne godišnje odmore… Moglo bi se reći da je to uistinu bilo idealno vrijeme u zaštiti radnika i radničkih prava. Iz takve situacije nikako se nije mogao u nebo vinuti vapaj zbog nepravde počinjene radniku.

Jedini problem toga sustava se sastoji u tome što – nije izdržao! Urušio se i propao! Čak ako i ostavimo izvan okvira našega razmišljanja crkveno učenje, koje je od početka vidjelo socijalizam kao „krivi lijek” za radničke probleme, sama stvarnost je dokazala njegovu neprimjerenost u tome pogledu. Socijalizam je počivao na krivim postavkama: zanemario načela vrednovanja rada, natjecanja i učinkovitosti; suzbijao i uništavao ljudsku kreativnost kroz provođenje planske umjesto tržišne ekonomije; uništavao ekonomski potencijal zemlje promicanjem društvenoga umjesto privatnoga vlasništva; stvarao mentalitet socijalističkoga radnika s puno prava, malo odgovornosti i neznatnim učinkom. Moglo bi se i dalje nabrajati, no zaključno recimo samo da je socijalizam kreirao određeni radnički mentalitet i radnu etiku koji su razorni za društvo. Opravdano je zaključiti da je socijalizam propao zbog nepravedne plaće jer tu plaću nije zaradio ni radnik ni poduzeće nego je pokrivana političkim odlukama.

Opće dobro i pravedna plaća

Ljudsko dostojanstvo zahtijeva da radnik za svoj rad primi pravednu plaću koja će mu omogućiti, kako je gore naznačeno, da može uzdržavati sebe i svoju obitelj u dostojanstvenom životu. Pored toga, radnička prava trebaju biti zakonski osigurana. Crkveni društveni nauk je konzistentan u zastupanju tih ideja jer polazi od toga da je ljudski rad, a ne kapital, tvorni uzrok blagostanja. Kapital bez ljudskoga rada jednostavno je mrtav.

Međutim, plaća radnika i njegova prava se ne mogu promatrati izolirano od ostatka stvarnosti u kojima se oni ostvaruju. Nužno ih je promatrati u kontekstu društvene i gospodarske situacije kako na široj društveno-gospodarskoj razini tako i na razini samoga poduzeća. Na to upozorava i Drugi vatikanski sabor: „Vodeći računa o funkciji i produktivnosti svakoga, o stanju poduzeća i o općem dobru, rad valja tako nagrađivati da se čovjeku osiguraju sredstva za dostojno materijalno, društveno, kulturno i duhovno življenje svoje i svojih.” (GS 67). Gledajući iz te perspektive, nije prihvatljiv niti čisti kapitalistički pristup niti naslijeđeni socijalistički mentalitet.

Da poduzeće ne bi bilo mjesto u kojem se čine grijesi koji vapiju u nebo za Božjom osvetom, nužno je da i radnici i poslodavci postupaju pravedno. Radnici su dužni dati pošten rad i imati razumijevanja za potrebe poduzeća i eventualne poteškoće u koje može zapasti. Poslodavci su pak dužni dati radniku pravednu plaću sukladno najboljim mogućnostima poduzeća, ne vodeći se jedino logikom profita.