Da je Sigmund Freud bio strastveni čitatelj djela Julesa Barbeya d’Aurevillyja (1808. – 1889.), malo je poznata činjenica, kao što je malo poznata i ona da se potkraj njegova života oko njega stvorila gotovo cijela jedna literarna škola kojoj su pripadali Bourges, Bloy, Hello, Mirabeau, Bourget, Richepin, Rollinat, Lorrain, Huysmans i dr. U 20. stoljeću su mu se uvelike divili Proust, Bernanos, J. Green, Gracq, H. Mann, Valle-Inclán, Sartre i de Beauvoir.
Jules Barbey d’Aurevillyjev Un prêtre marié je roman dramatično-tragičnoga karaktera o duhovnome stanju ljudi nakon Francuske revolucije. Ugrubo rečeno, sva radnja je koncentrirana na jednoga svećenika koji je izgubio vjeru te napustio svećenički poziv i na njegovu kćer koja je sebe Bogu ponudila kao žrtvu okajnicu za očeve grijehe i nevjeru. Bivšega svećenika Jeana Sombrevala pogađa težak usud kada se nakon dugo vremena vraća u svoje rodno selo. Ondje započinje faustovska borba u kojoj se sukobljavaju mitovi i prosvjetiteljstvo, tradicija i napredak, katolicizam i ateizam. Barbeyev roman, inspiriran jednim dijelom i legendama iz Normandije, pripovijeda o moralnim dvojbama u jednome postrevolucionarnom društvu.
„Sitz im Leben” romana
Oženjeni svećenik nije fiktivan roman jer počiva na stvarnim događajima koje je on literarno preradio. Radnja romana oslanja se na izvještaj izvjesnog Abbéa Jeana Lebona iz Saint-Sauveur-le-Vicomtea koji je u jeku Revolucije od svoga prognanog biskupa dobio tajni zadatak da u Parizu stupi u kontakt s novom Vladom i isposluje biskupov povratak.
Međutim, u Parizu Lebon upoznaje kemičara Fourcroya i postaje njegov učenik. Oduševljen znanošću, Lebon napušta svećeničku službu i ženi se kćeri svoga mentora. Gospođa Lebon, koju su njezin otac Fourcroy i muž Jean držali u neznanju o njegovoj svećeničkoj prošlosti, doznaje u visokoj trudnoći da je njezin muž odbjegli svećenik i uslijed šoka preuranjeno rađa te potom ubrzo i umire. Sin koji mu se rodio je dijete s posebnim potrebama. Otac, bivši svećenik, silno ga je volio, ali je dijete umrlo s osamnaest godina. To su ishodišne točke za Barbeyev roman, ali autor unosi neke odlučujuće preinake: umjesto sina on u svoj roman ubacuje lijepu i čednu kćer Calixte koja pati od neke tajanstvene bolesti. Jean Canu, Barbeyev životopisac, tvrdi kako se stvarni odbjegli svećenik Lebon sa svojim bolesnim sinom vratio u svoje rodno mjesto gdje je kupio dvorac Quesnay te je ondje živio mirno i lijepo među domaćim stanovništvom. Međutim, Barbeyev literarni oženjeni svećenik se do kraja života morao boriti s odbacivanjem i otvorenim neprijateljstvima domaćega praznovjernog stanovništva.
Ateizam kao dimenzija religioznoga?
U zbirci novela Les Diabolique (Đavolice) Barbey ilustrira napetost između tijela Kristova i grješnoga čovjekova tijela. A u djelu Oženjeni svećenik ukazuje na lom između religije i morala, uma i misterija sa svim posljedicama toga loma. Iako je Barbey gorljivi branitelj monarhijskoga političkog poretka, pravovjerja, katoliciteta, inkvizicije i drugih institucija koje je Revolucija dovela u pitanje, on ipak dijeli voltairenističku borbu protiv praznovjerja u religiji. Iako Barbey polemizira s onodobnim buržoaskim duhom, pozitivizmom, laicizmom i racionalizmom, on kao katolik ipak ima jednu zajedničku crtu s ateistom Marquisom de Sadeom – obojica su u moralnome pogledu nihilisti.
Ateist religiju smatra antietikom, perverzijom pa čak i nijekanjem morala, priznanjem da je čovjek intelektualno nezreo. Pri tome, međutim, zaboravlja, kako kaže Hermann Hofer, kako je „ateizam jedna dimenzija religioznoga promišljanja”. Sombreval smatra kako je njegov ateizam dokaz njegove intelektualne zrelosti. Bog je za njega mrtav jer naprosto ne postoji i budući da za Sombrevala Bog ne postoji, njegovo nijekanje Boga i odbacivanje religije ne mogu biti grijeh. Moral novorođenoga ateista je ukorijenjen u ljudskoj ljubavi, u ljubavi prema bližnjemu, u romanu konkretno u ljubavi prema njegovoj kćeri Calixte koja pati od neke misteriozne bolesti u kojoj se miješaju kataleptički napadi sa somnabulijom, ehopraksijom i eholalijom.
Odgovornost za smrt svoga oca, koji umire kada čuje vijest o apostaziji svoga sina, Sombreval ne želi preuzeti na se. U slučaju njegove kćeri sukobljavaju se, međutim, logika ateista s onom moralnoga čovjeka: kao ateist on u sebi duboko prezire religioznost svoje kćeri, ali kao čovjek, dapače kao otac, on tu istu religioznost priznaje, poštuje. Štoviše, on se svjesno pretvara kao da je i sam ponovno stekao izgubljenu vjeru, odlazi s kćeri na svete mise, moli se, ispovijeda. Cilj je jasan: njegova bolesna kći Calixte, koja je preuzela biti žrtva okajnica za svoga oca, treba povjerovati kako su joj molitve uslišane. Sombreval se tako nadao pomoći joj da ozdravi i da se više ne odriče braka, već uda za mladića Néela de Néhoua koji je voli i za njom čezne i pati zbog njezina stalnoga odbijanja. Vjerojatno se Sombreval pored želje u ozdravljenje svoje kćeri nadao i kraju svih zlobnih ogovaranja mještana koji su naokolo pričali o njegovu incestuoznom odnosu s kćeri. Osobno je bio ravnodušan na sve tračeve, ogovaranja i zlobne priče, ali ga je kao oca silno boljelo što mu kći pati ne samo zbog očeve apostazije i bolesti već i zbog ovakvih moralnih diskreditiranja.
Zanimljivi su i neki detalji vezani uz Sombrevalovu kćer. Njezino ime Calixte je aluzija na kalež koji je njezin otac Jean Sombreval ostavio na oltaru, kalež koji je simbol svećeništva i žrtve Kristove. Nadalje je vrlo upečatljivo to što je Calixte rođena s madežom na čelu u obliku križa koji je uvijek nastojala prikrivati kako oca ne bi previše podsjećala na njegovo svećeništvo. Po katoličkome shvaćanju zadobiva osoba posvećena za svećenika neizbrisivi pečat, character indelebilis i ostaje sacerdos in aeternum. Stoga, odao se svećenik raskalašenu životu, pljački i razbojništvu, misa koju on slavi ipak zadržava svoju valjanost i učinkovitost. Pierre Klossowski komentira ovako križoliki madež na čelu svećenikove kćeri: „Kao da se pogaženi sakramentalni pečat svećeničkoga reda premjestio na plod utrobe, utjelovljuje Calixte koja je proizašla iz ‘utrobe svećenikove žene’, iz sjemena svećenikova sa svojim madežom u obliku križa na čelu misterij koji je sam svećenik odbacio.”
Kršćanski vs. ateistički moral
Što je Barbey d’Aurevilly ovim neobičnim romanom htio poručiti? Teško je jednoznačno na to pitanje odgovoriti. Nezanimanje i zaborav koji je roman doživio dokazuju da ga ni suvremenici, a ni kasnije generacije nisu umjeli shvatiti. Možda je Barbey htio svomu bezbožnom, apostaziranom stoljeću poručiti kako i nakon povratka u poganstvo ne mogu izbrisati pečat koji je društvu utisnulo kršćanstvo, kako poslije Krista nikada više ne može biti prije Krista. Ateističko društvo ne priznaje niti jednu drugu dužnost osim one da sebi i drugima pomognemo biti sretni. Ali kraj Barbeyeva romana očituje kako ateist Jean Sombreval ne uspijeva u tome zahtjevu ateističkoga humanizma. Dok je bio od kuće odsutan, kći Calixte doznaje da je otac svoje obraćenje i svoj katolicizam samo hinio njoj za ljubav. Tako Calixte shvaća da su sve njezine pobožne prakse bile uzaludne i neučinkovite. U očaju odlučuje oduzeti si život. Po povratku Sombreval doznaje za smrt svoje kćeri. Odlučuje u svome očaju iskopati njezino tijelo kako bi je još jednom, posljednji put vidio. S njezinim mrtvim tijelom na rukama ulazi u ribnjak na vlastitome imanju i utapa se. Oženjeni svećenik Jean Sombreval je napustio kršćanstvo, Crkvu, svećeništvo i katolički moral, koji je duboko prezirao. Ali njegov novostečeni ateistički moral također ga vodi u nerazrješive i dramatično-tragične egzistencijalne zaplete. Svi oko njega koji su mu nešto značili umiru. Najzad si i on oduzima život. Ako je kršćanski moral upitan, nije li ateistički kudikamo više, poručuje nam Barbey i pokazuje kako je „ateizam tek jedna dimenzija religioznoga promišljanja”.
