Mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, rođen je 1995. u Donjemu Docu, u općini Omiš u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Nakon osmogodišnje škole u rodnome mjestu (1961. – 1969.) završio je srednju školu u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu (1969. – 1973.). Vojni rok odslužio je u Puli (1974. – 1975.). Filozofsko-teološki studij završio je također u Splitu na Visokoj bogoslovnoj školi, danas Katolički bogoslovni fakultet (1973. – 1980.). Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaredio ga je u Splitu msgr. Frane Franić 1980. godine. Četiri godine bio je župnim pomoćnikom u Metkoviću (1980. – 1984.) i potom duhovnik u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu (1984. – 1992.). Kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu od 1992. studirao je pastoralnu teologiju na Papinskome lateranskom sveučilištu u Rimu. Doktorirao je na istome sveučilištu 1999. Od 1996. do 2015. bio je rektor Papinskoga hrvatskog zavoda u Rimu. Vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj imenovan je 30. studenoga 2015. godine. Za biskupa je zaređen u Splitu 27. veljače 2016. g.
Poštovani biskupe Bogdan, trenutno se nalazite na čelu Vojnoga ordinarijata u RH: možete li našim čitateljima, koji u svom crkvenom životu zacijelo nemaju često priliku susresti crkvene pastire poput Vas, pojasniti smisao i funkciju službe vojnoga ordinarija? Koje su njezine specifičnosti u odnosu na „uobičajeno” djelovanje biskupa u njihovim dijecezama?
Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj osnovan je 25. travnja 1997. godine s ciljem da se na trajan način uredi dušobrižnička skrb za vjernike katolike, pripadnike hrvatske vojske i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Vojni ordinarij je biskup na čelu Vojnoga ordinarijata (vojnoredarstvene biskupije) s pravima i dužnostima dijecezanskoga biskupa. Njegova jurisdikcija je osobna, redovita i vlastita, ali skupna s vlašću mjesnoga ordinarija. Pod jurisdikciju Vojnoga ordinarija pripadaju: vojnici i pripadnici redarstvenih službi te druge osobe stalno zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske; članovi njihovih obitelji, to jest bračni drugovi i njihova djeca, pa i ona koja su punoljetna ako žive s roditeljima u istome domu, kao i njihova rodbina i ostale osobe koje s njima dijele isto prebivalište; polaznici vojnih škola i škola redarstvenih službi, kao i oni koji obavljaju službu u vojnim ustanovama ili ustanovama redarstvenih službi; svi vjernici, muškarci i žene, pa bili i članovi neke redovničke ustanove, koji stalno obavljaju službu koju im je povjerio Vojni ordinarij ili im je za nju dao svoju suglasnost.
Kakva je pastoralna uloga svećenika u svakodnevnom životu pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi: traže li se neke dodatne kvalitete ili možda postavljaju neki posebni zahtjevi za svećenike koji su spremni pastoralno djelovati na ovaj način?
Svećenici koji su za stalno određeni za dušobrižništvo oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske izjednačeni su u pravima i dužnostima sa župnicima ili župskim vikarima. Sredina u kojoj djeluju (Vojni ordinarijat) je posebna i raznovrsna. Vojni ordinarijat je biskupija za cijelu Republiku Hrvatsku, a obuhvaća mirovne misije s hrvatskim vojnicima i redarstvenicima po svijetu. U tome smislu, prema prilikama i potrebama, traže se prikladni svećenici i postavljaju u službu. Od vojnoga svećenika (kapelana) traži se diskretna ljudska i vjernička prisutnost, pristupačnost, jednostavnost, komunikativnost i maksimalna diskretnost. Svaki kršćanin mora biti najprije vjernički izgrađen – zreo čovjek. A kao svećenik mora biti izgrađen Božji čovjek koji ljude vodi Bogu. To je bit njegova svećeničkoga poslanja. U ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske određeno je da će djelatnici Vojnoga ordinarijata, osim kanonskoga prava i odredbi vojnoga biskupa, poštivati pravila vojnih vlasti i vlasti redarstvenih službi. Svećenici će se uklopiti u vojnu i redarstvenu službu služeći se postojećim ustrojem oružanih snaga odnosno redarstvenih službi RH. Pri tom će uvijek sačuvati stanje vlastito svome staležu. To osobito vrijedi za redovnike koji su pozvani sačuvati posebnosti karizme zajednice čiji su članovi. Uz psihofizičke i zdravstvene sposobnosti koje se podrazumijevaju, svi svećenici moći će uspješno pastoralno djelovati ukoliko su vjerni idealima i obvezama koje su prihvatili stupajući u svećeništvo.
Ima li dovoljno svećenika za ovu vrstu pastoralne djelatnosti, naročito u ovo vrijeme kada se posvuda, pa i kod nas, počinje osjećati manjak svećenika: nadilazi li potreba ponudu, da tako kažemo?
Kriza svećeničkih zvanja se dobrano osjeća i u našoj Crkvi, ali ne kao u drugim zemljama na Zapadu. Kriza nam tek dolazi. Naše bogoslovije, sjemeništa, samostani, imaju sve manje svećeničkih kandidata. Uz nekoliko inkardiniranih svećenika u Vojni ordinarijat, vojni ordinarij i vojno dušobrižništvo imaju svećenike koje nam dodijele biskupi odnosno redovnički poglavari. Nije jednostavno pastoralno popuniti sve kapelanije. Vrijedne i zauzete svećenike u naponu životne snage i svećeničkoga žara svatko želi imati kod sebe.
Ima li ikakve razlike između djelovanja svećenika u oružanim snagama RH i djelovanja katoličkih svećenika u vojskama drugih zemalja? Postoji li neko zajedničko središte u Katoličkoj Crkvi koje regulira djelovanje katoličkih svećenika u oružanim i redarstvenim snagama općenito?
Drugi vatikanski sabor se bavio i temom vojnoga dušobrižništva. U dekretu Christus Dominus o pastirskoj službi biskupa govori se i o potrebi dušobrižništva u vojsci, o potrebi osnivanja vojnoga vikarijata, prema mogućnostima u svim narodima (CD 43,1). Sabor izražava puno razumijevanje i poštovanje prema vojničkoj službi u promicanju mira (GS 79,5). Apostolska konstitucija Spirituali militum curae (O duhovnoj skrbi za vojnike) od 21. travnja 1986. iznosi temeljna načela i upute o vojnome dušobrižništvu. Uz ovu konstituciju, Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH, Bula o osnutku Vojnoga ordinarijata u RH, Dekret o potvrdi Statuta, Statut Vojnoga ordinarijata u RH i Pravilnik o ustrojstvu i djelovanju Vojnoga ordinarijata u RH predstavljaju temeljne zakonodavne odrednice po kojima se uvodi i provodi sustavna duhovna skrb za vjernike rimokatoličke vjeroispovijesti u trajnom ili privremenom sastavu vojno-redarstvenih snaga u RH. U sklopu Dikasterija za biskupe (Kongregacije za biskupe), od 22. veljače 1985. uspostavljen je Središnji ured za pastoralnu koordinaciju vojnih ordinarijata. Među svojim glavnim zadatcima ovaj ured slijedi djelovanje vojnih ordinarijata u pojedinim zemljama i promiče međusobnu suradnju među njima.
Nedavno preminuli fra Ivo Kramar, franjevac Bosne Srebrene, bio je policijski kapelan i jedan od vaših suradnika i predvodili ste njegovu sprovodnu misu i ukop u Gučoj Gori početkom listopada. Kakva su Vaša iskustva u suradnji s franjevcima Bosne Srebrene?
Na službi vojnoga biskupa sam sedam godina. Policijsku kapelaniju sv. Vlaha u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, u dogovoru s provincijalom Bosne Srebrene, povjerio sam fra Ivi Kramaru 2017. godine. Iz samostana u Pridvorju u Konavlima on je vršio službu policijskoga kapelana. Preminuo je u prometnoj nezgodi kraj Dubrovnika 6. listopada 2022. godine. I ovom prigodom želim zahvaliti Provinciji Bosne Srebrene za svećenika fra Ivu, a njegovu dušu preporučujemo Božjoj dobroti i ljubavi.
Drugi svećenik franjevac Bosne Srebrene djeluje u vojnoj kapelaniji u Vinkovcima. Djelovanje dvojice svećenika franjevaca ugovorno je regulirano između Vojnoga ordinarijata i Provincijalata Bosne Srebrene. Zahvalan sam Provinciji Bosne Srebrene na svećenicima koji pastoralno djeluju u Vojnome ordinarijatu. Nadam se da će se naša suradnja nastaviti na obostranu korist i zadovoljstvo, a osobito na korist naših vjernika i spasenje duša.
Bili ste skoro 20 godina rektor Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu. Možete li nam reći nešto više o tom Vašem „rimskom iskustvu”: u čemu se sastoji važnost ove ustanove za život Crkve u čitavom hrvatskom narodu?
Od 21. travnja 1453. do danas uz Hrvatsku crkvu sv. Jeronima u Rimu djelovala je bratovština, kaptol, sjemenište – bogoslovija, hospicij i bolnica, Zavod. U crkvi i okolo crkve se pokapalo sve do 1859. godine. Crkva je redovno bila i do danas je ostala hrvatsko hodočasničko mjesto. Hrvatske svetojeronimske ustanove bile su stoljećima most između domovinske Crkve i središnjih ureda Katoličke Crkve. Sveta Stolica je često u njima tražila osobe za svoje posebne i važne poslove: prevoditelje i cenzore liturgijskih knjiga, legate u raznim diplomatskim misijama poglavito među slavenskim svijetom, savjetnike i stručnjake u mnogim crkvenim pitanjima.
Papinski hrvatski zavod svetoga Jeronima u sadašnjem ustrojstvu djeluje od 1901. godine. To je svećenički zavod u koji se primaju svećenici podrijetlom i jezikom Hrvati, prikladni „po naravi, kreposti i nadarenosti”, nakon što su završili bogoslovni fakultet i „stekli neko pastoralno iskustvo”, tako da, boraveći u njemu, osim postizanja strukovne specijalizacije na raznim rimskim sveučilištima, mogu usavršavati svoju svećeničku formaciju. Od 1901. do danas u Zavodu je boravilo otprilike 450 svećenika postdiplomaca. Oni su se istaknuli svojim teološkim, pastoralnim i kulturnim radom na mnogim područjima u svim hrvatskim biskupijama i u drugim zemljama. Od njih su trideset i devetorica imenovani biskupima. Teško je i pomisliti kako bi izgledalo stanje Katoličke Crkve u našoj domovini bez Zavoda sv. Jeronima, poglavito u XX. stoljeću i danas.
Zbog životne povezanosti i isprepletenosti stanje i položaj Katoličke Crkve u RH od iznimne je važnosti i za katolike u BiH: jesu li katolici i njihov svjetonazor dovoljno i ravnopravno zastupljeni u svim segmentima hrvatskoga društvenog života i odgovara li kvaliteta te zastupljenosti broju katolika u hrvatskom narodu? Koliko se još uistinu može čuti katolički glas u hrvatskom društveno-političkom višeglasju: je li na mjesto famozne „hrvatske šutnje” u socijalističkoj Jugoslaviji u suvremenoj Hrvatskoj stupila „katolička šutnja”?
„Od velike je važnosti, osobito u pluralističkom društvu, da se ima ispravno mišljenje o odnosu između političke zajednice i Crkve te da se jasno razlikuje između onoga što Kristovi vjernici – bilo pojedinačno bilo udruženo – rade u svoje ime kao građani, vođeni kršćanskom savješću, i onoga što rade zajedno sa svojim pastirima u ime Crkve. Crkva, koja se na temelju svoje zadaće i mjerodavnosti ni na koji način ne miješa s političkom zajednicom niti se veže uz bilo koji politički sustav, znak je ujedno i zaštita transcendentnosti ljudske osobe” (GS 76,1-2). I kod posljednjega popisa pučanstva u Republici Hrvatskoj većina stanovništva se izjasnila katolicima. Voljeli bismo kad bi se ovdje spomenuto koncilsko učenje o političkoj zajednici i Crkvi u svim dimenzijama i sferama hrvatskoga društva osjećalo na svim razinama u kojoj „Kristovi vjernici – bilo pojedinačno bilo udruženo – rade u svoje ime kao građani vođeni kršćanskom savješću”. Ne bih mogao reći da je nastupila „katolička šutnja”. Ali da bi nas se trebalo više i jasnije čuti, to svakako. Radije bih rekao da svi dobro na vlastitoj koži osjećamo koliko se u našem prostoru sučeljavaju svjetonazori – onaj kršćanski s onim drugim koji relativizira sve vrijednosti i uvodi neku novu kulturu stranu ovim prostorima i ljudima. Benedikt XVI. je to nazvao „diktaturom relativizma”.
Kakva je uloga necrkvenih medija u određivanju položaja katoličkoga svjetonazora u javnom i društvenom životu Hrvatske: gradi li se ili možda već postoji neka vrsta „medijske zavjese” za kršćanski pogled na svijet i u kojoj je mjeri njegovo širenje izvan crkvenih medija dobrodošlo ili ograničeno?
Sredstva društvenoga priopćavanja moraju se rabiti za izgradnju i podupiranje ljudske zajednice, u različitim sektorima – gospodarskom, političkom, kulturnom, odgojnom i vjerskom. Društvo ima pravo na obaviještenost utemeljenu na istini, slobodi, pravdi i solidarnosti. Vrednote i moralna načela vrijede i za sektor medija. Mediji stvaraju javno mnijenje i silno utječu na društvene događaje, pojedinačne i skupne odluke i postupanja. Toga su dobro svjesni njihovi gospodari. Prešućivanje činjenica, ignoriranje događaja, neobjektivno izvješćivanje javnosti znakovi su suvremenih ideoloških strujanja i sustavnoga djelovanja centara moći koji žele gospodariti i vladati svijetom. Ovakve stavove i postupke prepoznajemo i u nekim medijima u Hrvatskoj. Nije uvijek lagano i jednostavno znati tko je vlasnik – gospodar medija, koje poglede ima o čovjeku i svijetu, koji mu je program, što hoće postići. Djelatnici u medijima često su profesionalne čestite osobe i njih se znade neopravdano kritizirati. Valjalo bi znati tko drži škare u rukama, tko njima upravlja i kome služe.
Kakvu biste poruku uputili našim čitateljima, a koja bi im ujedno mogla pomoći da pronađu neki oslonac u ovim neizvjesnim vremenima?
Naš Spasitelj Isus Krist rodio se i živio je u konkretnoj obitelji. Crkva obitelj promatra kao prvo prirodno društvo, nositeljicu vlastitih i izvornih prava te je stavlja u središte društvenoga života. Obitelj koja se rađa iz prisne zajednice života i bračne ljubavi, utemeljena na braku između jednoga muškarca i jedne žene, posjeduje svoju specifičnu i izvornu društvenu dimenziju jer je prvotno mjesto međusobnih odnosa, prva i životna stanica društva. Ona je božanska ustanova koja je temelj života osoba, kao prototip svakoga društvenog poretka. Promicati i čuvati zajedništvo u obitelji, među obiteljima. Držim da je zdrava obitelj temeljno uporište i najčvršći oslonac svakome čovjeku u svim neizvjesnostima i nesigurnostima vremena. Spasiti, sačuvati zdravu, tradicionalnu kršćansku obitelj.
