Neki prostori posve jednostavno progovaraju svetošću. Svetošću udomljenu u običnost života. Tko zna koliki su u njih utkali svoj trud. Svoje živote. Od onih koji su ih poželjeli, zamislili i oblikovali, od onih koji su u njih – u njihov kamen, staklo, drvo… – upisali svoju vjeru, svoju molitvu, do onih koji u njima borave, služe, nalaze dom svojoj duši, do onih koji joj se uvijek iznova vraćaju ili tek prigodice svraćaju… Koliki li su se susreti između čovjeka i Boga u njima dogodili? Koliko li se novosti života porodilo? Koliko neizrecive prisutnosti ukorijenilo?
Ima prostora koji jednostavno zagrle čovjeka. Podare mu iskustvo da je dobrodošao. I čovjek zna da će nešto od njega trajno ostati u tom prostoru. I – jednako tako – da će nešto od toga prostora trajno nositi, čuvati u sebi. Jer drhtaji ljudske duše odzivaju se i znanim i neznanim drhtajima duša – i onih prisutnih i onih već odmaklih na životnom putu, na putu vjere. I putu vječnosti. Pomišljam: u ovaj su svijet zauvijek udomljeni i drhtaji Isusove duše i duše tolikih svetih, i onih široko poznatih i široko prihvaćenih i onih gotovo posve osobnih.
Stojim posred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Uskoplju. Crkva kao crkva. Crkva kao crkva – u najljepšem značenju te riječi. Preda mnom, ponad oltara, mozaik je koji je izradio Josip Biffel. Uokolo vitraji koje je izradio Đuro Seder, vitraji koji odmaraju čovjekovo oko. Njegovu dušu. Uokolo križni put koji je izradio Slavko Šohaj. Posred sve te ljepote upravo mi taj križni put zaokuplja pozornost. Njegova je osobitost iznenađujuća. Istodobno i posve razumljiva. Postaje križnoga puta oblikovane su u uspravnim likovnim prizorima. Prije prve i poslije zadnje postaje postavljeni su položeni likovni prizori. Prije prve: Isusovo rođenje. Poslije zadnje: susret u Emausu. Lomljenje kruha. Po ta dva prizora čitav križni put dobiva osobitu rječitost. Ljubav koja prihvaća patnju, patnju do kraja, u vremenu, u isto to vrijeme unosi ljubav koja progovara jednostavnošću rođenja u Betlehemu i jednostavnošću lomljenja kruha u Emausu. U tvojoj i mojoj duši. U svakoj duši. U tvome i mome domu. U svakomu domu. Zauvijek.
Stojim posred crkve kao posred molitve. Molitve umjetnikâ i, istodobno, moje osobne molitve. Biti pred ovim likovnim djelima već ima svojevrsno značenje molitve. Rječitost likovne umjetnosti, njezina iskaza, izdiže se ponad morâ, valovlja riječi.
Pomišljam kako bi dobro bilo listati knjigu u kojoj su sabrane slike umjetnina kršćanske, franjevačke tematike kojima obiluje Franjevačka provincija Sv. Križa – Bosna Srebrena, ili – šire – hrvatske franjevačke obitelji, i na taj način prolaziti evanđeljem, nadahnjivati se njime…
