Početna stranica » Mješovite ženidbe

Mješovite ženidbe

397 pregleda

Mješovite ženidbe su ženidbe koje su nerijetko zastupljene i u našim područjima, kako u Republici Hrvatskoj tako još više i u Bosni Hercegovini gdje katolici žive u istom okruženju „izmiješani” s drugim kršćanima koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi

Na samom početku postavlja se pitanje: kako jednostavnim i razumljivim jezikom opisati mješovitu ženidbu? Najbolja definicija mješovite ženidbe nalazi se u kan. 1124 gdje se kaže da su to ženidbe između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja, a druga pripada Crkvi ili crkvenoj zajednici koja nema punoga zajedništva s Katoličkom Crkvom. Ovdje je riječ o dvije krštene osobe, tj. o ženidbenim drugovima od kojih je jedno kršteno u Katoličkoj Crkvi, a drugo u Crkvi ili crkvenoj zajednici koje nisu u potpunom jedinstvu s Rimskom Crkvom kao što su npr. Pravoslavna Crkva, različite denominacije crkvenih zajednica koje proizlaze iz protestantskih reformiranih tradicija, Anglikanska zajednica, Starokatolička i mnoge druge različite zajednice koje podjeljuju valjano krštenje prema doktrini Katoličke Crkve. Kako ženidbeni drugovi dolaze iz različitih – miješanih – Crkvi, sada se već može razumjeti zašto se ove ženidbe nazivaju mješovitim. No, ipak ovakve ženidbe su prema crkvenom zakonu izričito zabranjene i ne smiju se sklopiti bez prethodne dozvole mjerodavne crkvene vlasti, odnosno mjesnoga dijecezanskog biskupa.

Svećenstvo, a još više vjernici,  mješovite ženidbe kao takve često poistovjećuju sa zaprekom različitosti vjere, što je apsolutno pogrešno. Doduše i ona se može nazivati mješovitom ženidbom, ali se nikada ne može poistovjetiti sa zabranom mješovite ženidbe. Riječ je o dvije različite pravne stvarnosti: o zabrani (traži se dozvola samo za dopuštenost ženidbe) i zapreci (traži se oprost od zapreke različitosti vjere – manjka krštenja – za valjanost ženidbe). Zapreka različitosti vjere ili kako se pravnim jezikom još naziva disparitas cultus tehnički je izraz kojim se u Zakoniku označava ženidbena zapreka koja postoji samo između krštene osobe – katolika i nekrštene osobe. Konkretno se može reći da je to slučaj u kojemu katolički ženidbeni drug želi sklopiti ženidbu u Katoličkoj Crkvi s osobom koja je ateist, islamske ili židovske vjeroispovijesti, općenito s osobom koja nije krštena. U ovom slučaju u „igri” više nisu dva krštenja, nego samo jedno, a budući da se radi o ženidbi između katoličke stranke i nekrštene osobe, ne može se reći ni da se radi o sakramentalnoj ženidbi jer prema nauku Katoličke Crkve za sakramentalnu ženidbu potrebna su dva krštenja kao što je to slučaj u mješovitoj ženidbi. Ovo je bitna i temeljna razlika između ova dva oblika ženidbe.

Nedopuštena, ali valjana

Već je rečeno da su mješovite ženidbe izričito zabranjene, a da bi katolički službenik mogao prisustvovati jedno takvoj ženidbi potrebno je tražiti prethodni oprost od mjesnoga ordinarija samo ako za tu ženidbu postoji opravdan i razborit razlog. No, što bi se dogodilo kada bi se ipak pristupilo takvoj ženidbi bez prethodne tražene dozvole? Budući da je riječ samo o zabrani, ona takvu ženidbu čini samo nedopuštenom, ali ne i nevaljanom! S tim da bi jedan ovakav čin sa sobom povukao predviđene crkvene sankcije za službenika, ali i druge pravne čine koje je potrebno izvršiti da bi ženidba naknadno postala dopuštena. Znači, ako bi župnik ili drugi ovlašteni crkveni službenik i pristupio bez prethodne dozvole da asistira mješovitoj ženidbi, ona bi bila sakramentalno valjana, ali pravno nedopuštena. To nikako nije slučaj sa ženidbama različitosti vjere, jer ako bi se pristupilo takvoj ženidbi bez prethodno dobivenoga oprosta od zapreke, takva ženidba ne samo da ne bi bila nedopuštena nego i nevaljana, odnosno nepostojeća.

Ovdje je riječ o dvije krštene osobe, tj. o ženidbenim drugovima od kojih je jedno kršteno u Katoličkoj Crkvi, a drugo u Crkvi ili crkvenoj zajednici koje nisu u potpunom jedinstvu s Rimskom Crkvom

Mješovite ženidbe se dopuštaju samo iz opravdanoga i razboritoga razloga, ali vodeći računa da se u pojedinačnim slučajevima trebaju uvijek iznova ispitati konkretne okolnosti vremena, mjesta i osoba. Koji bi to razlozi bili? Iako ih kanon 1125 izričito ne navodi, kao opravdani i opće prihvatljivi razlozi mogu se navesti: pomanjkanje katolika na području u kojem katolička stranka prebiva te joj je stoga teško naći drugu prikladnu osobu za brak osim nekatoličke vjere; nužnost da se uredi neka nedopuštena veza kao što je već uspostavljena civilna bračna zajednica između katolika i nekatolika ili samo zajednički život u izvanbračnoj zajednici iz kojih su već proizišle neke naravne obveze među supružnicima ili prema već rođenoj djeci; da postoji utemeljena nada da će nekatolički supružnik naknadno zatražiti prijelaz u popuno jedinstvo s Katoličkom Crkvom i mnogi drugi slični razlozi (usp. L. Chiappetta, V. Blažević, N. Škalabrin, M. Berljak i dr.).

Kako do ženidbe?

Osim opravdanih razloga traže se da se ispune i sljedeći uvjeti kojima se želi zaštititi vjera i njezino javno ispovijedanje od strane katoličkog ženidbenog druga. Ti uvjeti su: 1) katolička stranka treba dati izjavu da je spremna ukloniti svaku mogući pogibelji otpada od vjere pa i to da postane ravnodušna u svojoj vjeri te se traži da iskreno obeća da će učiniti sve što je u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgoje u Katoličkoj Crkvi; 2) o tim obećanjima koje treba dati samo katolička stranka mora se pravodobno obavijestiti druga stranka koja nije katolik, tako da se ima moralna sigurnost da je i ona svjesna obećanja i obveze katoličke stranke; 3) uz sve ovo obje stranke kao što se to i u redovitim slučajevima čini, moraju biti poučene o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti (kan. 1125). Od nekatoličke stranke ne traži se ništa, ni da izjavi da će katoličku stranku pustiti da slobodno prakticira svoju vjeru, nego samo da bude upoznata s obećanjima katoličke stranke i poučena o osnovama sakramentalne ženidbe.

Prema odredbama Biskupskih konferencija BiH i Hrvatske izjavu i obećanje katolička stranka daje napismeno prema službenom obrascu Ž/4. Uz ovaj obrazac dolazi i svjedočanstvo župnika da je nekatolička stranka upoznata s obećanjima i obvezama katoličke stranke, te da su zaručnici poučeni na traženi način. Isto tako postoji i službeni obrazac molbe za dopuštenje mješovite ženidbe (usp. BK BiH/HR –Ž/5).

Nakon završenih svih ovih administrativnih poslova i pouka, postavlja se novo pitanje: kako i po kojem obliku će se obaviti ovo crkveno vjenčanje mješovite ženidbe? Prema kanonu 1127 za valjanost treba da se primjeni u mješovitoj ženidbi redoviti kanonski oblik određen kanonom 1108 (pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom kojega za sudjelovanje ovlasti jedan od njih dvojice, kao i pred dvojicom svjedoka), uz izričitu iznimku kada katolička stranka sklapa ženidbu s nekatoličkom strankom istočnoga obreda (pravoslavnom strankom), onda se ovaj kanonski oblik traži za dopuštenost, dok za valjanost zahtijeva se sudjelovanje posvećenoga službenika koji je svećenik ili biskup, o čemu je već bilo riječi (usp. Svjetlo riječi, srpanj/kolovoz 2018).

Valja napomenuti da ako bi u slučaju mješovite ženidbe – katolika s krštenim nekatolikom –obdržavanje redovitoga kanonskog oblika prouzročilo velike poteškoće i neugodnosti, mjesni ordinarij u pojedinačnim slučajevima može dati oprost od njega. U tom slučaju za valjanost se traži onda bilo koji javni oblik sklapanja ženidbe kao što je građanska ženidba ili prema javnom obredu neke vjerske zajednice i slično.