Osjećam veliku zadaću pisati o jednom od najzanimljivijih likova kršćanske duhovne povijesti. O svecu koji je uzdignut među naučitelje Crkve, čast koja pripada tek malom broju izabranih. Malo je onih koji se odvaže čitati njegove spise, a još manje onih koji ih razumiju ili primjenjuju u vlastitom duhovnom životu. Uroniti u njegove tekstove je istinska avantura, kao kada se moreplovac otisne sa sigurnih obala, isplovi na nepoznatu pučinu kako bi otkrio neistražene svjetove. Samo što je ovdje riječ o putovanju u vlastitu nutrinu, u carstvo ljudske duše, taj predivni svijet čije dubine je moguće proniknuti jedino ako su obasjane vatrom božanske milosti.
Sv. Ivan od Križa – svetac među pjesnicima ili pjesnik među svecima. Čarobna poezija ljubavi između čovjekove duše i Boga, izniknula u neizmjernoj patnji pod sjenom križa. Već od dječačkih dana bio je poseban. Uzalud su se siromašni roditelji trudili da njihov sin Ivan završi bilo koji zanat. Njegovu narav, koja je čeznula sjedinjenju s nadnaravnim, kao da nije zanimalo ništa od ovoga svijeta. Nikakvo čudo da je, slijedeći zov srca, pronašao put do karmelićanskoga reda. Poglavari su u njemu prepoznali bistroga dječaka te je poslan na studij. Stekao je zavidno znanje, a posebnom revnošću proučavao je Sveto pismo te spise crkvenih otaca i starih monaha.
Mladi redovnik silno je patio zbog opustošenosti samostanskoga života. Osjećao je veliku odbojnost prema lagodnu životu kakvim su živjeli redovnici koji su tobože ostavili svijet. U takvom razočarenju zbio se ključni trenutak njegova života: susret s karmelićankom Terezijom Avilskom. Duboka povezanost između ove dvije srodne duše urodit će predivnim duhovnim plodovima. Ivana će Terezija potaknuti da započne s duhovnim preporodom u muškim samostanima karmelićanskoga reda, a ona će u njemu imati, po vlastitim riječima, „oca svoje duše”. Prvi samostan, koji je bio uređen prema strogim asketskim pravilima, utemeljio je u Durvelu. Samostan je bio trošna kuća kroz koju je puhao vjetar i prodirala kiša. Jedini ukras skromne crkve bili su križevi na zidovima izrađeni od granja, a ispod njih su bile mrtvačke lubanje uzete s groblja. Tijekom kratkoga sna za uzglavlje je korišten kamen, a kao pokrivač tek snop slame. Jednostavno duhovno načelo kojim se vodio bilo je „radije umrijeti i propasti nego sagriješiti”, a u pravilu ponašanja za redovnike stajala je pomalo čudna opomena „da ljude na isti način ljube i zaboravljaju”. Onima koji su ga slijedili u asketskom životu želio je da prihvate temeljno načelo duhovnosti: „Nikada ne učini nešto niti reci neku riječ što ni Krist ne bi učinio, odnosno što ne bi rekao, kada bi živio u tvome staležu i bio tvoje dobi i tvoga zdravlja”. Kada razmišljamo o njegovoj rečenici: „Ne traži ništa drugo osim križa, i to bez utjehe, jer to je savršeno”, lakše ćemo razumjeti zašto je za redovničko ime izabrao Ivan od Križa.
Međutim, reformom kojom je karmelićanskom redu želio vratio prvotni asketski duh sv. Ilije proroka na sebe je navukao gnjev tradicionalnih redovnika. Prema začetniku novoga pokreta razbuktala se tolika mržnja da su ga na koncu vlastita braća odvela u Toledo, gdje je bačen u tamnicu. Kako bi ga urazumili bio je mučen na različite načine. Srijedom i petkom bio je bičevan pred čitavom zajednicom. Njegov prior nazivao ga je licemjerom i oholicom koji žudi za slavom reformatora Reda. Tijekom zatočeništva nitko ga nije smio posjećivati i bila mu je uskraćena pričest. Terezija Avilska toliko je bila ganuta ovim kaznama da u svome pismu kralju Filipu II. piše „kako bi bilo bolje da je pao u ruke Maura jer bi oni možda prema njemu pokazali više sućuti”.
Unatoč strašnoj patnji ovaj boravak u zatvoru bio je sudbonosan za život Ivana od Križa. Svi teški trenuci kroz koje je prolazila njegova duša u najdubljoj napuštenosti mračne tamnice iznjedrili su mističnoga pjesnika. Kada mu je oduzeta svaka ljudska utjeha, iz njegovih grudi prolomila se prekrasna poezija rođena na gorkom križu patnje. Ako je istinita tvrdnja da je pjesništvo – osim ekstaze – jedina dostojna forma u kojoj se može doživjeti božansko, onda ju možemo posve primijeniti na stihove čarobne ljepote sv. Ivana od Križa. Proučavatelji njegovih stihova s pravom vele da ih je moguće usporediti jedino sa Salomonovom Pjesmom nad pjesmama. Znamo li da su Ivanove pjesme ispjevane Bogu, a ne ljudima, možemo shvatiti zašto ih je teško razumjeti. Uistinu je potrebno uživjeti se u mistična stanja kako bismo dokučili njihov smisao. Bogu hvala da je sam autor kasnije pristao napisati komentare svojih pjesama u kojima ih brižno tumači stih po stih.
Srž njegova pjesništva je ljubav između Boga i duše, a njegovi spisi upućeni su onima koji žele ići putem svetosti. U svome remek djelu Uspon na goru Karmel, opisuje mistični uspon duše k Bogu. To stupnjevito putovanje, na kojem se duša pročišćava tamnom noći osjetila i duha, na koncu vodi do sjedinjenja s Bogom.
