I naravno, i ovaj način prigovora rijetko ide usmenim putem, oči u oči jednih s drugima. Ne, internet je tu da bi se razmijenilo muke i nedaće, ali i podijelilo zabilježene trenutke s plaže onih srećkovića koji su si mogli priuštiti odlazak na more. Cijene su paprene, ali čovjek se navikne, kao i na sve drugo. Zato je internet besplatan i čitajući o ljudskim sudbinama i zgodama drugih, lakše se prometne vrijeme. Danas je puno lakše pronaći različite informacije na internetu, podijeliti ih s drugima, ali je teže koncentrirati se duže na sam sadržaj, spoznati dublje smisao pročitanoga ili naučiti nešto.
Dok se okrenu, izgubi se jezik, vjera, osobnost. Postanu broj u registru i rijetko posjećuju svoja ranija staništa jer im ni postojeća nisu stalna. Tako nastaju moderni nomadi koji lutaju svijetom pod teretom novih ovisnosti, bezosjećajni i puni nezadovoljstva koje ne znaju definirat
U svim tim napadnostima kojima obiluje ovo društvo, stalni odljev stanovništva ne prestaje. Netko je nametnuo ideju da se drugdje bolje živi, da je drugdje bolje nego u ovim „učahurenim, zastarjelim sredinama” u kojima svatko misli da ima pravo dati primjedbu ili savjet. I u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, nestaje uspostavljeni tradicijski okvir i način življenja gubeći bitku s novim pojavama nametnutima izvana, sa strahovima koji se nemilice plasiraju i porukom beznađa. Mladi ljudi, naviknuti dobiti sve i odmah, pod silnim utjecajima novih tehnologija, olako gube osjećaj za stvarnost i lutaju u mitovima modernoga doba. Što dobiju, a što izgube, možda će znati procijeniti s odmakom od nekoliko godina.
Moderni nomadi
Mladi napuštaju zemlju, činjenica je koja se iz dana u dan potvrđuje. Posao lakše nalaze u stranoj zemlji, ali ne onaj za koji su se u matičnoj zemlji školovali. Dobivaju veće plaće, ali i veće izdatke. Susretnu se s novim izazovima, postanu stanovnici druge zemlje, ali se opet rado susreću i viđaju s prijateljima i rodbinom iz svoga kraja. Nabave povoljnije nove modele mobitela, tableta, računala i čini im se da je sav svijet njihov. Ponekad se čuju s roditeljima putem skype-a pa se mutno i vide i to je to. Vrijeme prolazi, a otuđenost raste. Od jutra do mraka rade kako bi osigurali ono što u vlastitoj zemlji nisu mogli ili im se nije dalo. Zemlja primateljica ih usisava, oduzima identitet i polako izgube svaki doticaj sa zemljom roditeljicom i svime što ih je tamo gojilo. I sve se svodi na zadovoljavanje materijalnih potreba, a duhovno ustrojstvo ostane na suhom, polako se koprca dok ne zgasne. Dok se okrenu, izgubi se jezik, vjera, osobnost. Postanu broj u registru i rijetko posjećuju svoja ranija staništa jer im ni postojeća nisu stalna. Tako nastaju moderni nomadi koji lutaju svijetom pod teretom novih ovisnosti, bezosjećajni i puni nezadovoljstva koje ne znaju definirati. Poput biljaka se svijaju i prate virtualne novotarije ostavljajući stvarni život nerealiziranim.
Jučer sam srela majku četvero djece koja napušta zemlju jer muž nikako nije mogao naći posao. Njih petero prilagođava svoju sudbinu jednom članu obitelji i svi odlaze u nepoznato. Naša zemlja po tko zna koji put gubi svoje potomke, a druga ih olako prima, često ne cijeneći njihovu žrtvu u potrazi za boljim životom. Što ih tamo očekuje? Je li zapad obećana meka kako se propagira? Kakve će vrednote djeca usvojiti u tim svjetovima koji su izgubili svaki doticaj sa svojim korijenima, koji sve što je prethodilo nastoji negirati, umanjiti važnost. Zašto Europa negira svoje kršćanske korijene, pitanje je na koje nema suvisloga odgovora. Povijest nas uči da tradicija znači bogatstvo zemlje, da postavljeni moralni standardi imaju svoje razloge, da čovjek kojega se cijeni i poštuje kao ljudsko biće pridonosi svijetu na najbolji način. Što se danas događa? Čovjek se pretvara u stroj, a stroj zamjenjuje ljudsko biće. Walter Lippman, filozof politike i novinar je još 1940. godine istaknuo na jednom predavanju: „Lišeni svoje kulturne tradicije, novoobrazovani ljudi na zapadu više ne posjeduju oblik i suštinu svojega uma, duha i ideja, pretpostavke, logičku podlogu, logiku, metodu, vrijednosti nakupljene mudrosti, koji su duh zapadne civilizacije…”
Ako pogledamo u što se obrazovanje i školstvo danas pretvaraju, vidimo da se njima zapravo osiromašuje pojedinca i stvara neki dojam uspješnosti tamo gdje uspjeha zapravo i nema. Stalni pritisak natjecanja ne pridonosi dragosti pobjede, nego naprotiv stvara osjećaj destruktivnosti, mnoštvo gubitnika i poniženih koji gube vjeru u sebe i nastoje se osvetiti zbog poraza. Sport više nije prostor za uzgoj pozitivnih ljudskih kvaliteta i discipliniranosti, nego je postao sredstvo manipulacije i prijevare o čemu svjedoče i stalni pritisci komisija za doping, kupovine i prodaje igrača, namještanje rezultata. Duh zajedništva i pobjede s časnim odstupom izgubio se u svijetu koji sebe voli nazivati modernim. Škole i sve u vezi s njima nastoji se birokratizirati, umanjiti značaj roditelja i povećati broj sati i obveza kako bi djeca što dulje ostajala pod utjecajem različitih programa kreiranih od ljudi koji sa školstvom imaju slabe poveznice. Nastoji se školovati, a ne obrazovati, usaditi akademsko znanje bez mogućnosti razvoja osobne kreativnosti učenika i njihova istraživačkoga duha.
Današnje školstvo
„Dok je god škola sredstvo isporuke, svaki će pothvat izazivati nepoštovanje”, ističe John Taylor Gatto, autor knjige Oružja za masovno poučavanje. Mladi uočavaju da škola nema puno veze s njima i njihovim interesima. Gatto postavlja pitanje polaganja testova i njihova smisla te korisnosti ovako „usvojenih” znanja. On također ukazuje i na političku narav školovanja koja omogućava skupinama koje imaju političku moć uplitanje u školske programe i njihove izmjene. Tako se škola nalazi u rascjepu između pedagogije i stvarnosti koja njome manipulira. „Kakvo god se obrazovanje u školi događalo, događa se unatoč školi, ne radi nje”, ističe Gatto. Učenje nije svrha škole, pobjeđivanje jest; pozornost nikada nije usmjerena na kvalitetu misli i izvedbe, nego na nešto potpuno drukčije; na dostizanje kruga pobjednika. Pojedinac može proći proces školovanja, ali to ne znači da je doista i obrazovan, a o odgoju da i ne govorimo. Gatto navodi Aldousa Huxleya koji je negodovao zbog svojega uzaludno provedenoga vremena u školi: „Kako me razbješnjelo neznanje! Sve te godine na Eatonu… Zašto me nisu naučili ničemu pametnom?” Ili slikara Paula Gauguina koji je zapisao svoje dojmove o školovanju: „Do drugog sam dana iscrpio svoje zalihe. Što učiniti? Zamišljao sam da ću novcem moći naći sve što je potrebno. Bio sam u zabludi. Izvan granica grada… čovjek mora znati kako se popeti na visoko drveće, kako otići u brda da bi se vratio natovaren teškim plijenom. Čovjek mora znati kako uloviti ribu i kako roniti da bi školjke odvojio od podloge… Čovjek mora znati kako, mora biti sposoban činiti razne stvari.”
Nastoji se školovati, a ne obrazovati, usaditi akademsko znanje bez mogućnosti razvoja osobne kreativnosti učenika i njihova istraživačkoga duha
Na kraju, Gatto zaključuje da su škole u Americi nekad obrazovale mlade dajući im dovoljno slobodnoga vremena, potičući obiteljski odgoj ne namećući sluganske navike u procesu odrastanja mladih. Škole, također, nisu indoktrinirale mlade umove teretom unaprijed smišljenih teza. Nastavnici su se doista trudili dati znanje, poticati na kreativnost. Djeca su se radovala školovanju u koje su išla dragovoljno i koje nije trajalo dugo kao danas niti je bilo toliko opterećeno sadržajima. „Škole su najprobitačniji izvor ugovora i golem projekt zapošljavanja koji daje sinekure prijateljima i rodbini…”, zaključuje Gatto, koji je 30 godina proveo kao učitelj u američkom školstvu, ali je naposljetku dao otkaz jer nije mogao gledati kako režim manipulira i učenicima i nastavnicima oduzimajući im radost školovanja i bogatstvo obrazovanja, kolonizirajući njihove umove kroz ideju hijerarhije kojoj je podređenost najvažniji element. Već u osnovnoj školi započinju ograničenja s riječju NEMOJ koja se proširuje na mnoga područja od jednostavnijih k složenijim (…nemoj se penjati na drveće, nemoj trčati, nemoj se žaliti, nemoj imati vlastite ideje, nemoj preuzimati odgovornost ili praviti izbor…) Gatto zaključuje: „Najtrajnija ostavština ponavljanja NEMOJ jest ravnodušnost prema svemu osim prema narkotičkim sredstvima poput nasilja, neotesanosti, okrutnosti, alkohola, pravih droga s kojima se negativizam može izbjeći.”
