Početna stranica » Megalomani i filantropokapitalisti

Megalomani i filantropokapitalisti

568 pregleda

Uznapredovali se oblik megalomanije artikulira kroz lažnu filantropiju i njezinu sofisticiranu verziju poznatu pod nazivom filantropokapitalizam

Kada čovjek izgubi iz vida kriterije, a pogotovo one temeljne, tada počinje gubiti vlastiti orijentir, te u potrazi za spasom postaje kriterij i mjerilo samome sebi. Zapravo, počinje se pretvarati u megalomana. Postaviti samoga sebe za kriterij i mjerilo je temelj megalomanije u kojoj se sebe gleda u vlastitom odrazu, poput jadnoga Narcisa. Psiholozi podcrtavaju kako je megalomanija povezana s mentalnim poremećajem. Bolesnik boluje od niza ideja o vlastitoj veličini, važnosti i moći precjenjujući svoje vrijednosti i sposobnosti. Takav je uvjeren da sve što radi, misli ili govori ima ultimativno značenje i da je uvijek u pravu. Smatra se nezamjenjivim, pa se tako i ne htijući otkriva poklonikom mita o vječnoj mladosti i neprolaznoj moći.

Megaloman je osoba koja ne može sebe ni svu stvarnost vidjeti na realističan način. Zbog toga se skriva iza optimizma uvjetovana unutarnjom nužnošću, uvjeravajući sebe i druge kako nije pesimist. Budući da za njega realnost ne postoji, druge vidi kao pesimiste. Zanimljivo je, kako pokazuje jedna analiza, da megaloman smatra kako je sposoban napraviti ono što drugi nisu (makar se radilo o najjednostavnijim stvarima za koje su sposobni svi živi i zdravi ljudi), pa se zbog toga neprestano hvali i čudi kako drugi nešto nisu učinili. Uvjeren je u svoju superiornost kojom prekriva natruhe svoje nemoći i nesposobnosti, te uzrokuje negativne posljedice. Zbog viška odgovornosti koju sebi pripisuje zna da će biti manje okrivljen za posljedice svojih postupaka. U tom je smislu megaloman profiter koji se nameće znajući u isto vrijeme da ga nitko neće suditi za njegovu eventualnu odgovornost, jer nema tko, budući da druge vide kao neodgovorne i pasivne. Megaloman traži neprestano društveno uvažavanje. Dapače, izaziva ga, hoda ulicom, razvlači usne te maše glavom i rukama kako bi ga drugi priznali i prepoznali – pravi bezbožnik. No, u biti on pozdravlja sama sebe. Megaloman je glasnogovornik svoje (isprazne i nerealne) slave. Smatra kako je njegova uloga u svemu, pa i u štucanju, ključna i nezamjenjiva. On nikada ne uči iz svojih pogrešaka – a kako bi kad je uvjeren da ne griješi. Zato često ponavlja iste pogreške. On odbacuje svaku samokritiku. Drži kako je jedini u pravu, a problem je uvijek u drugima. Koristi druge kako bi sebe potvrdio, te se još jednom pokazuje profiterom, pa i onda kada samo pobožno pozdravlja. Ne ulazeći u dublje analize, spomenimo ovdje samo kako uviđaju psiholozi da megalomanija s druge strane medalje postaje vrsta obrambenoga mehanizma kojom megaloman skriva svoju ranjivost te lišenost ljubavi i sigurnosti bježeći tako od anksioznosti i depresivnoga stanja koji su posljedica spomenute ranjivosti.

Uznapredovali se oblik megalomanije artikulira kroz lažnu filantropiju i njezinu sofisticiranu verziju poznatu pod nazivom filantropokapitalizam. Filatropokapitalisti imaju razloga zaista biti uvjereni u stvarnu, a ne zamišljenu veličinu. Kod filantropokapitalizma se radi o vještoj strategiji elita na globalnoj razini, a od kojih uče i oni na lokalnoj, koje osnivaju vlastite fondacije ili udruge preko kojih u ime borbe protiv siromaštva ili u ime suživota i bratstva nastoje steći utjecaj nad upravljačkim mehanizmima u svijetu i njegovim institucijama mijenjajući ih stubokom. U tom su smislu oni obični profiteri najčešće nad sirotinjom i bijedom. Tako se njihova velikodušnost pokazuje kao izričaj perfidne želje za moći i upravljanjem. Njima ništa nije istinski sveto. To je zapravo jedna posve nova sofisticirana grupa ideoloških terorista koji se služe humanitarizmom i filantropijom kako bi podložili sebi ono što tobože ljube i to radi dobra drugih. Upravo se u područjima gdje živi najsiromašnija populacija stanovništva provode različiti eksperimenti novoga održivog načina života. Ti su eksperimenti usmjereni na zdravlje, cijepljenje, biotehnologije te povećanje proizvodnje agrikultura u Africi čime se pravi mjesta GMO kulturama. Umjesto istinskoga pomaganja oni zapravo tako stječu profit pod plaštem humanosti inaugurirajući na taj način vlastite ideologije.

Zahvaljujući političkom utjecaju i financijskoj moći filantropokapitalisti nameću svoju viziju rješavanja globalnih problema. U tome ih podržavaju i lideri najrazvijenijih i manje razvijenih europskih i svjetskih država. Filantropokapitalizam je poprimio sve prožimajuće dimenzije toliko da uvjetuje djelovanje i funkcioniranje pojedinih država prije svega zato što su filantopokapitalističke udruge ili fondacije slobodne od bilo kakva teritorijalnoga ograničenja i tako izvan svake kontrole. Područje njihova djelovanja nije omeđeno nikakvim granicama, pa tako imaju neograničen utjecaj na nove spoznaje, modele i strukture globalnoga upravljanja. Radi se o načinu kontrole nad svijetom kojim upravlja tek 1 % elitnih bogataša poput B. Gatesa, T. Turnera, B. i H. Clinton, M. Zuckerberga, E. Muska i drugih. Platforma na kojoj filantropokapitalizam gradi svoj uspjeh, kako navodi N. Dentivo, jest nejednakost. To je krajnji razlog zbog kojega se filantropokapitalisti bore za promjenu svijeta. Pravi bi se filantropi borili za istinsku jednakost u svijetu. Oni bi smanjivali omjer bogatih i siromašnih ravnomjerno raspoređujući resurse za život. Međutim, filantropokapitalisti su svjesni da kad bi u svijetu bila na snazi jednaka raspodjela dobara, tada ne bi bilo mjesta za plutokraciju. U tom je smislu njihova filantropija način ne samo očuvanja njihova vlastitoga bogatstva nego i njegova povećanja, a nikakva želje za istinskom pomoći onima koji su daleko od dobara potrebnih za dostojanstven život.