Mjesto molitve, mira i pomirenja čest je opis jednoga od najposjećenijih i najpoznatijih hodočasničkih mjesta u svijetu – Međugorja. Za nekoga tko prvi put čuje za Međugorje, pridjev „najposjećenije” zasigurno će asocirati na mjesto koje je puno povijesnih, prirodnih i kulturnih znamenitosti te je iz toga razloga takav status steklo na svjetskoj razini. Ali po tom pitanju nema se što posebno vidjeti jer ono po čemu ova župa, smještena između dva brda, privlači ljude nije turističke, povijesne ili tomu slične prirode. Njezina se privlačnost očituje u dubinama međugorske duhovnosti o čijim plodovima se govori i piše.
Život župne zajednice najbolje poznaje njezin župnik, a u Međugorju je to franjevac Hercegovačke franjevačke provincije fra Marinko Šakota koji nas s osmijehom dočekuje i u nastavku upoznaje s Međugorjem. Pa krenimo onda ispočetka.
Stoljećima u vjeri
Najstariji sačuvani spomen imena Međugorje datira još iz davne 1599. godine kada je Međugorje bilo na popisu župa o kojima se pastoralno skrbe franjevci tadašnje provincije Bosne Srebrene iz samostana u Zaostrogu. U to vrijeme oni su se brinuli o župama koje su se prostirale od mora pa sve do Mostara i njegove okolice.
U godinama koje su uslijedile međugorska je župa površinom bila na prostoru župe Brotnjo, a od sredine 18. stoljeća središte broćanske župe smješteno je u Gradnićima. Župa je obuhvaćala prostor cijeloga Brotnja, čapljinski i gabelski kraj pa je nekadašnji broćanski župnik fra Petar Bakula zabilježio kako je prostorom više sličila biskupiji, a ne župi. Godine 1854. odcjepljuje se Gabela s Čapljinom, potom 1864. odcjepljuje se Gornje Brotnjo sa sjedištem u Čerinu dok je župa Međugorje kanonski utemeljena 1. svibnja 1892. godine dekretom mostarsko-duvanjskoga biskupa fra Paškala Buconjića. Nakon što je župa osnovana 1892. godine, župljani su prvu župnu crkvu izgradili 1897. godine dok su novu započeli graditi 1935., a završili tek 1969. godine.
Međugorje je bila župa koja se ni po čemu posebno nije isticala od drugih sve do 24. lipnja 1981. godine kada je šestero djece imalo viđenje Majke Božje koja im se ukazala na obližnjem brijegu u Bijakovićima ispod brda Crnica pa je zbog toga i poznato pod imenom Podbrdo. Od tada svakoga dana u isto vrijeme djeca su odlazila na to mjesto i nitko, pa čak ni komunizam koji je vladao u tadašnjoj Jugoslaviji, različita zastrašivanja i pritisci nisu ih mogli, kako tvrde, spriječiti da se odazovu Gospinu pozivu. Štoviše, bili su podvrgnuti i medicinskim istraživanjima kada je nekoliko medicinskih stručnjaka, napose onih iz Italije i Francuske, ispitalo vidioce tijekom ukazanja, ali svi su na kraju došli do istoga zaključka – oni su zdrave osobe i za vrijeme ukazanja u njima se događa promjena koju medicinskim putem nije moguće protumačiti.
„Međutim, mnogi hodočasnici koji dolaze ovdje svjedoče kako je jedino važno imati pouzdanja u Boga, dopustiti da nas On vodi onako kako je vodio Blaženu Djevicu Mariju i tako u Bogu prepoznati prijatelja, a ne onoga tko upravlja prema vlastitim željama”, zaključuje župnik Šakota koji nam u nastavku objašnjava kako službena Crkva još nije priznala Međugorje: „Godine 2010. u Vatikanu je utemeljena Komisija koja je međugorski fenomen istraživala sve do 2013. godine. Mnogi biskupi i svećenici iz cijeloga svijeta do sada su posjećivali i još uvijek posjećuju Međugorje. Primjerice, kardinal i bečki nadbiskup Schönborn koji je ga je posjetio 2010. godine oduševljen je događajima i duhovnošću u ovom svetištu, ali ne samo on nego i mnogi drugi biskupi su o ovom mjestu počeli drukčije razmišljati kada su se uvjerili u međugorske plodove koje su prepoznali u vlastitim biskupijama.” To potvrđuje i činjenica kako su se mnogi obratili, promijenili svoj život, osnovali molitvene skupine i otkrili ono dobro, autentično i lijepo što se nalazilo skriveno u njihovim životima.
Ubrzo je i papa Franjo, 2017. godine, u Međugorje poslao nadbiskupa Henryka Hosera iz Poljske, najprije kao svoga izaslanika, a već sljedeće godine biva imenovan apostolskim vizitatorom za župu Međugorje. Prisutnost mons. Hosera je pastoralnoga karaktera i za cilj ima vidjeti, istražiti i što dublje spoznati pastoralno stanje u Međugorju, te potrebe hodočasnika i vjernika kako bi se na temelju toga mogle izraditi inicijative za budućnost. „Presretni smo što je s nama mons. Henryk Hoser, ali prije svega…
(…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba
