Sveta Gertruda Velika (1256. – 1301./02.), najpoznatija njemačka mističarka, s kojom na neki način započinje čaščenje Srca Isusova u Crkvi, jednom je na liturgijski spomendan sv. Ivana Evanđelista imala viziju u kojoj sebe vidi naslonjenu na Isusov probodeni bok, osluškujući otkucaje njegova božanskoga Srca. U jednome trenutku obrati se ona Isusovu ljubljenom učeniku i upita ga zar nije na posljednjoj večeri čuo otkucaje toga božanskog Srca prepuna milosrdne ljubavi i zašto o tome nije ništa zapisao? Sveti Ivan joj je odgovorio: „Moja je zadaća bila da za Crkvu, koja se tek počela razvijati, napišem nauk o vječnoj Riječi. Da se pak otkriju čuvstva ovoga preslatkog Srca, pridržao je Bog posljednjemu dobu, kada će se ‘bezakonje razmahati i ljubav mnogih ohladnjeti’ (usp. Mt 24,12) ne bi li se ponovno rasplamsala.”
Iz ove zgode iz života svete Gertrude doznajemo dvije stvari: da je Srce Isusovo prepuno milosrdne ljubavi i da je objava te milosrdne ljubavi pridržana za vrijeme koje će, povijesno i spasenjski gledano, biti osobito dramatično, jer će biti posljednje. Ima nešto eshatološkog i apokaliptičkoga u objavi milosrđa Božjega čovječanstvu. To potvrđuju i drugi sveci. Tako je svetoj Mariji Bernardi Bütler (1848. – 1924.) Isus objavio: „Pogledaj, na kraju vremena moje će milosrđe obaviti cijelo čovječanstvo biranim smilovanjem da spasim što je moguće više ljudi. Neizmjerno milosrđe se tim više pokreće što je veća bijeda (duhovna, op. a.) koju nalazi.”
Stoga nas Bog neprestance traži, kaže Urs Keusch i nadodaje: „Ovo Božje traganje za nama zovemo milosrđe. Milosrđe je ljubav Božja koja traži…” A ono što traži jest izgubljeno, grešno, zalutalo, duhovno bolesno. Čini se da se u naše vrijeme obistinjuju riječi Apostola naroda, svetoga Pavla, koji reče: „Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20), da spasi, izbavi, oslobodi čovjeka od grijeha. Ako je objava božanskoga milosrđa nešto što Bog posebno daruje ovomu vremenu, onda nipošto ne možemo zadobiti to milosrđe a da ne „prođemo” kroz „Vrata milosrđa”, kako Crkva naziva Blaženu Djevicu Mariju. Nju se s pravom naziva: Vratima milosrđa, Posrednicom milosrđa, Majkom milosrđa, jer je ona Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika, Utjeha žalosnih, Pomoćnica kršćana, Majka dobroga savjeta, Majka brze pomoći itd. A sve su to djela milosrđa.
Posjetivši svoju rođakinju Elizabetu u Judejskome gorju, molila je Marija svoj Veliča u kojemu slavi milosrđe Božje: „Od koljena do koljena milosrđe je njegovo nad onima što se njega boje” (Dok naši prijevodi govore o dobroti Božjoj, Vulgata koristi izraz milosrđe – misericordia eius). A milosrđe se njegovo od koljena do koljena na poseban način očituje po Mariji. Što su drugo tolika marijanska svetišta negoli mjesta milosrđa, u kojima duhom i tijelom ispaćeni traže milosrđe za sebe ili za nekoga svoga? Nisu li njezine milosrdne oči na svadbi u Kani Galilejskoj prve uočile nevolju bračnoga para?! Isus Krist je milosrđe i pravednost, kažu mistici, dok je Marija samo milosrđe. Krist Kralj, kažu oni, dao je svojoj majci, koju je okrunio za kraljicu, ovlasti samo nad polovicom svojega kraljevstva, i to nad onom polovicom u kojoj se nalazi njegovo milosrđe. Vrijeme na zemlji je vrijeme milosrđa. Kada to vrijeme istekne, prestaje vrijeme milosrđa.
Sveta Marija Bernarda Bütler je u jednoj od svojih vizija milosrđe opisala kao prekrasnu i lijepu djevicu odjevenu u divne haljine. Ta djevica, kaže mističarka, trči svagdje za grešnicima i nijedan joj put nije pretežak. Djevica zvana Milosrđe trči na najoštrije vrhove planina, nadvija se nad najstrmije obronke, hita u najtamnije šume i privlači svim mogućim načinima grešnike da joj dođu, kako bi ih oprala od njihove prljavštine, zaodjenula ih u nove, lijepe haljine, dotjerala ih i uljepšala im izgled za susret sa Sucem živih i mrtvih. Sada, dok još traje tijek vremena, Djevica zvana Milosrđe neumorno hiti svijetom kako bi izbavila duše. Međutim, bolno primjećuje Bernarda Bütler u svojoj viziji, mnogo ih je koji ismijavaju i pogrđuju milosrdnu Djevicu, okrećući joj zlobno leđa ili bacajući kamenje za njom. Luđaci! Nisu ni u vremenu ni u vječnosti htjeli za nju ni čuti. Majko milosrđa, svrni dakle one svoje milostive oči na nas i izmoli cijelomu čovječanstvu blagoslov milosrđa Božjega, a osobito onima kojima je najveća potreba Njegova milosrđa.
