Početna stranica » Marinci života

Marinci života

126 pregleda

Kažu da je osnovni postulat u školovanju, pravilo na kojemu počiva ustrojstvo američkih marinaca to da se nitko od njih ne smije sebično brinuti za sebe. Ne, svatko je od njih dužan brinuti se, odgovarati za onoga pored sebe, promišljeno. Samim time i za njega će se netko sasvim sigurno pobrinuti. Možda i bolje nego što bi on sam

U jednoj školi, u drugoj klupi do prozora, između bilježnica i čitanki, sjedi naoko običan dječak Danijel. Djetinje bucmast, guste svijetle kose, uglavnom bučan i uvijek nemirnih očiju. I ne samo očiju… Na kraju školske godine često neko dijete odlazi iz svoga razreda, obitelj preseli (sada češće iseli, zauvijek). Na početku nove školske godine mali nomad krene u novi razred.
Tako je i Danijel prošle godine stigao u 3. a. Djeca su bila sretna i radoznala zbog dolaska novoga prijatelja. Učiteljica je djecu upozorila da s novim učenikom budu obazrivi, da ga prihvate, ne izdvajaju. Međutim, s vremenom dobrodošlica više nije bila dostatna, postala je problem za ostatak razreda.

Naime, Danijel je itekako koristio privilegirani položaj, zaštitu učiteljice. Pred njom je bio prilično pristojan, a nasamo s djecom grub i sebičan, otimao je i prijetio. Provocirao bi, a onda se žalio učiteljici. Ona je stajala u njegovu obranu, vikala, pa i kažnjavala ostalu djecu jer ga izdvajaju, jer ga ne razumiju i namjerno ne žele prihvatiti, ljuto bi ponavljala. I tako se krug nasilja i nepovjerenja iznova zatvarao.
Djeca su slučajno, od učenika iz Danijelove bivše škole, saznala da je i tamo postojao identičan problem s njegovim ponašanjem. I u tom je razredu život njega i njegovih kolega izgledao baš kao i ovaj sada. Tako da je Danijel, zapravo, premješten na službeni zahtjev škole. Kad je glasina stigla i do učiteljice, tvrdila je da to nije istina i otkud im pravo da tako pričaju. Oni moraju poštovati Danijelovu privatnost, njega samo treba razumjeti… Uglavnom, krivnja je uvijek bila samo na ostatku razreda koji Danijela, eto, ne želi prihvatiti!

S druge strane, Danijelova se majka silno trudila. Stalno je dolazila u školu, odrađivala sve zadatke i projekte umjesto svoga sina, čineći mu time više štete nego koristi. A Danijel? U nedostatku obveza, a s viškom slobodnoga vremena i ključale energije, dalje je tukao, gurao, prijetio, psovao i provocirao. I to, gotovo uvijek, kad učiteljice nema u blizini. Hm…
Ranije se djecu koja su bila nasilna i s kojom se teško surađivalo smatralo jednostavno zločestom i nastojalo ih se držati pod kontrolom, uglavnom nekom sankcijom. Danas se pod ADHD i slične, vrlo komotno postavljene dijagnoze, uz djecu koja stvarno trebaju pomoć, utrpa svašta. Tako i Danijel može biti sretan da nije rođen u prošlom stoljeću, a što se tiče sreće ostatka razreda, nisam baš uvjerena…

Kako će se razriješiti njegov problem? Pa, vjerojatno će ga premjestiti u neku treću školu. Tako sustav funkcionira. Dok ne završi osnovnu školu, a onda nek’ se neke druge škole i neki drugi sustav brinu o njemu. U međuvremenu će zbog njegova ponašanja sva ostala djeca biti zakinuta i podijeljena, nesretna i često nepravedno optužena. Cijeli jedan razred! I eto još jedan primjer krajnosti. Naime, ranije su djeca, općenito ljudi, koji su na bilo koji način predstavljali manjinu, bili zapostavljeni, zanemareni, marginalizirani. Danas je situacija dijametralno suprotna – manjine vladaju, manjine se nameću, manjine nastoje biti mjerilo. Blokirani, deložirani, različito orijentirani… grupa koja je u trku prema ravnopravnosti nezaustavljivo projurila ravno u nametanje načina razmišljanja i življenja, nametanje osjećaja bespogovorne krivnje ušutkanoj većini.

Ranije su djeca, općenito ljudi, koji su na bilo koji način predstavljali manjinu, bili zapostavljeni, zanemareni, marginalizirani. Danas je situacija dijametralno suprotna – manjine vladaju, manjine se nameću, manjine nastoje biti mjerilo

Tako je i ovaj razred, i još puno takvih razreda s isto tako puno različitih Danijela unutar svojih zidova, zapeo na najvišoj prečki ljestvice tolerancije, bez prava na povratak u ravnotežu. Ovaj razred, kao dio društva, živi je organizam koji raste i mijenja se, izlazi u svakodnevici iz svojih okvira stisnut sustavom odgoja i obrazovanja koji bolno kaska za vremenom i promijenjenim okolnostima. Sustavom koji svojom inertnošću osuđuje generacije ovakvih razreda na lutanje u oluji odrastanja u kojoj tek povremeno do njih doplutaju predviđene, često neprovedive izmjene, preporuke i smjernice. Sada nauštrb većine! A svi mi oko njih? Uglavnom promatramo, sliježemo ramenima. Što se može, to je tako. Ne treba se zamjerati, protiviti. Treba stoički podnositi. Već će netko jednom nešto poduzeti. Ne valjda ja?
Tolerira se samo ponekad, prigodno, izići na ulicu, prosvjedovati, nositi transparente, pljeskati govornicima, bučno puhati u zviždaljke zaustavljajući gradski promet u ime demokracije i prosperiteta. Hodajući poslušno u smjeru u kojem ide i ostatak mase koju vode oni s razglasom, nikad se i ne zapitavši tko su oni zapravo, kamo vode i tko ih je za to ovlastio. I da, promijenivši pri tom vrlo malo toga. Najčešće ništa. Jer za sve postoji i mjesto i način. A to je rijetko ulica.

A Danijel? Točnije, ostatak razreda? Jer njima se ovdje nitko ne bavi. Nakon svega će im ostati samo pogrešan osjećaj da nisu uspjeli. On će, kao što rekoh, biti ponovno premješten u neku novu školu… Ali preostala djeca će osjećati sukrivnju za nešto što prelazi njihove mogućnosti, za nešto čime se trebaju baviti stručne službe, cijeli sustav. Jer individualizira se, stavlja u prvi plan samo ono što je problematično, ono što odskače, u svakom slučaju drugačije, a sve ostalo je skupina, grupa koja proguta obične i kojoj se moraju prilagoditi. Ne stršati. Neupadljivo i pozitivno često ostaje bezimeno, neprepoznato i obično se sreže na visinu prosječnoga. Zar nije bilo dosta kolektivne odgovornosti?
Upravo takva nametnuta i formalna, bez prave, osobne odgovornosti, poturala se i u slučaju tragičnoga kraja jednoga dječačića krupnih očiju. Pretužan, pretežak život za njegove jedva tri navršene godine i još gori završetak u plićaku sporedne gradske plaže. Tu čovjek nema riječi.

Ali ima za lavinu prebacivanja odgovornosti s jednih na druge – obitelj, poznanici, susjedi, državne institucije. Svi su znali, nitko nije znao. Točnije, nitko ništa nije poduzeo, svi su nešto skoro – skoro su došli po dijete, skoro završili postupak, skoro kontrolirali i rješavali ono što su trebali, za što su plaćeni i to dobro…Upravo kao i svi koji nisu reagirali u spomenutom razredu.
Vremena su mijena, čarobnjaci preobrazbe, pa tako i ljudi u njima. Svakome po volji, sve dok ne navuku halje bešćutnosti. Baš nikako mi se ne sviđa brzina kojom zatvaramo oči pred ovim i ovakvim nakrivim svijetom. Niti općeprihvaćena šutnja, kao način na koji nas se lako grupira, prigušuje zdravo, osnovano suosjećanje i odgovornost. Svakoga pojedinačno. Upravo to je bit ili je barem donedavno bila, bit svakoga od nas, bit čovjeka. Odgovornost. Ne nametnuta prema određenom kalupu, već osviještena i odabrana.

Kažu da je osnovni postulat u školovanju, pravilo na kojemu počiva ustrojstvo američkih marinaca to da se nitko od njih ne smije sebično brinuti za sebe. Ne, svatko je od njih dužan brinuti se, odgovarati, za onoga pored sebe, promišljeno. Samim time i za njega će se netko sasvim sigurno pobrinuti. Možda i bolje nego što bi on sam.
I ne bi bilo teško. Živjeti svjesno i spremno, uvažavajući druge, ali i očekujući, s pravom, da se oni isto tako odnose prema nama. Marinci života.

Moj Bože, kako bi to ravnopravan, snažan svijet bio…