Prema izjavi jednoga teologa teologije oslobođenja, najkarakterističniji i najljepši dio latinsko-američke pobožnosti marijanski je obilježen. Brojna mjesta i bezbrojne crkve u Latinskoj Americi nose Marijino ime ili se zovu prema nekom od njezinih blagdana. Sve to izraz je ljubavi i zahvalnosti Onoj koju narod doživljava svojom majkom, zaštitnicom, zagovornicom, pomoćnicom. Zar nije tako i s nama Hrvatima? Sličnosti postoje i u drugoj ocjeni ovoga teologa, naime, da u marijanskoj pobožnosti više prevladava štovanje i kult nego nasljedovanje Marijina života i kreposti.
U Latinskoj Americi razvio se ipak i drugi način pobožnosti koji je jasno usmjeren na nasljedovanje Marije. U bazičnim zajednicama otkrivaju se crte Marijina lika koje su dugo bile zanemarene. Uz sliku blage, slatke, pobožne, ponizne i posve na Isusa i svetu obitelj usmjerene Djevice i Majke rađa se i slika Marije kao proročice, navjestiteljice oslobođenja, glasnice Božje opredijeljenosti za siromahe i potlačene. Do te slike dolazi se čitanjem i meditiranjem Marijinog hvalospjeva Veliča. Takvu se Mariju želi ne samo štovati, već i nasljedovati.
Vjernici u Latinskoj Americi otkrivaju da Marija u Veliča ispovijeda vjeru u Boga kojega ljudska drama ne ostavlja hladnim, koji čuje krikove pogaženih, ima srca za patnike i staje na stranu rubnih i pobijeđenih a protiv moćnih i onih koji se – jer su u poziciji da je sami pišu – prikazuju kao stvaratelji povijesti. Bog o kojemu pjeva Marija podsjeća na opis Boga u Izl 3,7-10 kada se Bog objavljuje Mojsiju. Bog se Mojsiju predstavlja kao Bog koji je vidio i čuo patnju svoga naroda, koji je intiman s tom patnjom, pogođen i koji se iz te pogođenosti stavlja na stranu naroda i zauzima za njegovo oslobođenje.
Marija je prema hvalospjevu Veliča žena koja nema otvorene uši samo za poruku odozgor, za Boga, već i uho otvoreno za krikove patnje podređenoga židovskoga naroda. Ona je žena poput svih velikih proroka u kojima se dvije vjernosti nerazdvojno povezuju: vjernost Bogu i vjernost potrebama naroda. Marija slavi Boga i istupa za narod, slavi Božje smilovanje i moli Boga da se pokaže i dokaže kao osloboditelj poniznih i gladnih.
Slika Marije kao ponizne djevice i majke posve usmjerene na Svetu Obitelj temelji se na pretpostavci o posebnosti ženske naravi i njoj prikladnih uloga. Marija koju susrećemo u Veliča nije, međutim, nježna, slaba žena, već žena koja je proročki uznemirena i koja iz te uznemirenosti moli Boga da zahvati u nepravedne društvene strukture i da ih promijeni. Marija pokazuje da njezin Bog nije idol koji bi ukrašavao hram ili kutove kuća, nije privatni Bog ograničen na osjećajni svijet žena i njihovih potreba, već Bog koji zahvaća u društvene strukture i mijenja ih, živi Bog čije je pravo ime pravednost, svetost i smilovanje prema onima koji su nepravedno potlačeni te da je ona kao žena iskusila takvoga Boga i da iz punine toga iskustva pjeva.
Marijin istup je snažan i zahtijeva promjenu svih struktura koje tlače čovjeka. Prema tradicionalnoj podjeli uloga ovakav Marijin istup više bi odgovarao muškarcu. Ipak, Marija je žena. Budući da takva Marija ne odgovara ideologiji o ženskosti, njezine se osobine proglašavaju muškima, a Veliča spiritualizira. Takvu potrebu, međutim, nije imao papa Pavao VI. koji u apostolskoj pobudnici Marialis cultus 37 ističe da Marija nije pasivno podložna žena s otuđenom religioznošću, nije Majka koja je sva ljubomorno zabrinuta samo za svog božanskoga Sina, već je jaka i moćna žena koja zaziva Božju pravednost prema onima koji tlače siromahe. U Mariji kakvu susrećemo u evanđeljima, prema Papinu mišljenju, može se prepoznati svatko tko želi u evanđeoskom duhu ići na ruku oslobodilačkim snagama koje leže u čovjeku i društvu. Pavao VI. ističe da Marija suvremenom čovjeku, muškarcu i ženi, pruža savršen model učenika Kristova: graditelja zemaljskoga grada, ali koji ujedno hiti prema nebeskom i vječnom gradu; borca za pravdu koji oslobađa potlačenoga.
