Početna stranica » Maria Montessori: Pomozi mi da uradim sam

Maria Montessori: Pomozi mi da uradim sam

377 pregleda

Osnovno pitanje koje postavlja Maria Montessori kroz svoj pedagoški pristup jest – treba li djetetu pomoć drugih?

Maria Montessori rođena je 31. kolovoza 1870. godine u gradu Chiaravalle u području Ancone u Italiji, kao jedino dijete svojih roditelja Alessandra Montessorija i Renilde Stoppani. Otac joj je bio visoki državni namještenik.

Montessorijevi su se preselili u Rim 1875., a iduće godine je Maria krenula u školu. Odrastala je u poticajnom obiteljskom okruženju uz majku koja joj je od malih nogu usadila ljubav prema čitanju. Bila je znatiželjna djevojčica, nemirnoga duha, ali marljiva i disciplinirana. Kršeći od početka postojeće konvencionalne barijere, Maria je s 13 godina uspjela upisati tehničku školu koju su tada, 1883. godine, pohađali isključivo dječaci. Uvijek su je zanimale prirodne znanosti pa je nakon srednje škole upisala medicinu. Iako su je roditelji upućivali na učiteljski poziv, Maria je željela studirati medicinu iako je to područje bilo dominantno muško. U prvom pokušaju je bila odbijena, ali posredovanjem pape Leona XIII., Maria uspijeva ući na sveučilište u Rimu 1980. godine i postati jedna od prvih žena koje su studirale medicinu u to doba. Iako je nailazila na velike prepreke prilikom studiranja, uspjela je diplomirati na medicinskom fakultetu 1896. godine.

Godinu nakon diplomiranja, točnije 1897., započinje raditi na Sveučilišnoj klinici u Rimu kao liječnica, a potom je otvorila vlastitu liječničku praksu 1899. godine. Prilikom jednog posjeta ustanovi za djecu s intelektualnim poteškoćama vidjela je da djeca nakon obroka kupe mrvice s poda i oblikuju ih. Pažljivo ih promatrajući, razumjela je da su djeca u potrazi za senzornom stimulacijom i aktivnostima koje bi uposlile njihove ruke. Odmah joj je bilo jasno da je s ovom djecom potrebno raditi na poseban pedagoški način. Ovo iskustvo ju je ponukalo da se počne zanimati za djecu s poteškoćama. Također je vjerovala da je s djecom s posebnim potrebama kao i s djecom koja imaju psihičkih problema potrebno raditi na poseban, njima prilagođen način, ali ne u bolnicama, nego u školama. Bila je potpuno uvjerena da su intelektualne poteškoće kod djece prvenstveno pedagoški problem te da za razvoj djeteta nije dovoljna samo briga za tjelesno zdravlje.

Montessori pedagogija

Da bi se što bolje upoznala s ovim izazovima upisala je studij pedagogije i psihologije, a zanimala se i za antropologiju. Zahvaljujući ovim nastojanjima, 1900. godine postaje voditeljicom Pedagoškog instituta Scuola Magistrale Ortofrenicai. Marija Montessori je 1904. godine dobila svoju vlastitu katedru za antropologiju na Univerzitetu u Rimu, gdje je radila do 1908. godine, provodeći različita pedagoška istraživanja.

Casa dei bambini (Dječju kuću) otvara 1907. godine i oprema je namještajem i različitim materijalima primjerenim djeci, koje je sama osmislila. Poseban senzo-motorički materijal je pred djecu postavljao određene zahtjeve, a djeca su kroz igru koristila materijale po svom izboru. Zbog pažnje koju su uživala, djeca su razvijala pozitivno društveno ponašanje. Bila su ljubazna, otvorena i pokazivala su veliko zanimanje za sve što ih okružuje.

Ovaj pristup je Montessori opisala u knjizi Samostalni odgoj u ranoj dječjoj dobi, objavljenoj 1909. godine. Kako je njen rad postajao sve poznatiji, 1929. godine osniva svoju udrugu, Association Montessori Internationale – Međunarodnu udrugu Montessori, AMI.

Ubrzo se u mnogim zemljama osnivaju Montessori udruženja koja zbog različitih političkih previranja bivaju različito doživljena. Nekima je rad zabranjen, kao npr. u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata, u Italiji u vrijeme fašizma i u Njemačkoj u vrijeme nacizma. Ni komunističke zemlje nisu bile otvorene prema Montessori školama jer je autorica povezivala svoj rad s visokim etičko-moralnim i idealističkim zahtjevima. Iako je u početku radu pristupila na znanstven način, religijsko određenje njenog života je bilo sveprisutno, i time dodatno obogatilo njen rad. Autori Seitz i Hallwachs ističu: „Kao pobožna Talijanka bila je i sama vrlo dosljedna u katoličkoj vjeri. Njena religijska razmišljanja ostavila su traga i u ‘svemirskom odgoju’ koji je od izuzetne važnosti za Montessori-pedagogiju. Stoga Montessori-pedagogija ima i svoja religijska obilježja.”

Marija Montessori 1939. godine odlazi u Indiju gdje vodi tromjesečni tečaj za tamošnje učitelje i tamo je zatiče Drugi svjetski rat. Tako ona ostaje u Indiji sedam godina jer je Britanci zadržavaju u ratnom zarobljeništvu. Međutim, nisu joj branili raditi te ona neumorno piše, predaje i podučava. Obučila je više od tisuću učitelja u Indiji, istodobno održavajući seminare i provodeći istraživanja. Tek se 1946.godine uspijeva vratiti u Europu, u kojoj su mnoge Montessori škole opet aktivno funkcionirale. U Italiji je bilo pet dječjih kuća u kojima se radilo po Montessori metodi.

Kao što je već spomenuto, Marija Montessori je temeljila svoju pedagogiju na znanstvenom promatranju spontanoga učenja djece, na poticanju djeteta da samostalno otkriva svijet, da se razvija sukladno svojim mogućnostima. Središte Montessori pedagogije bilo je i jest dijete. Ona je isticala da je sloboda temelj, uvjet i cilj pedagogije. Stoga je odgajala djecu omogućujući im neometan razvoj u pedagoški osmišljenim okvirima.

Kako je bila i liječnica, bavila se i biološkim procesom nastajanja života. Precizno je pojasnila događaj u kojem se jednostavnom podjelom zametka razvija komplicirani mehanizam. Osobito je vrijedno njeno zapažanje da dijete ima prirođene mogućnosti za vlastiti razvoj. Čudo stvaranja, po njoj, nije izolirani događaj, već nešto što se otvara prema vlastitom svijetu. Isticala je da i za vrijeme prenatalnog razdoblja do djeteta dopiru podražaji iz izvanjskog svijeta. Kod djece se vrlo rano razvija organ sluha, te ona mogu čuti razne šumove i vibracije. Zametak ima razvijeno i osjetilo dodira, pokreće prste i ruke kad u maternici želi nešto dotaknuti.

Primijetila je da prerano rođena djeca pri sisanju razlikuju slatko od kiselog i da im se slatko puno više sviđa. Posebno je govorila o pedagoškoj odgovornosti odraslih prema nerođenoj djeci. Ona je vjerovala u aktivni život duše ljudskog bića od trenutka začeća. Prema Mariji Montessori malo dijete je još prije rođenja ne samo biološki organizam nego prije svega duševni organizam. Trenutak rađanja je radikalni prijelaz iz jednog svijeta u drugi. Taj prijelaz je olakšavan prirodnim porođajem i značajnošću majke. Majka je za dijete spona. Ona je onaj bitni nastavak kontinuiteta. To je ona elementarna tačka koja nas iz prijašnjeg života prati u novi život. Priroda se za to pobrinula: dijete preko dojenja opet postaje jedno s majkom. To je trenutak najdublje intimnosti i to se ničim ne može zamijeniti.

Odgajanje djece

Montessori je smatrala da ljudska vrsta ima dva embrionalna razdoblja, odnosno dvije faze: jedna je prenatalna, slična odgovarajućem razdoblju u životinja, a druga postnatalna, rezervirana isključivo za čovjeka. Za nju je dijete biće koje se izgrađuje u skladu s uvjetima svijeta koji ga okružuje. U svojoj knjizi Upijajući um posebno je podvlačila: „Sredina u kojoj djeca odrastaju jest instrument koji značajno utječe na njihov odgoj. Jer dijete uzima sve što zatekne oko sebe, ‘upija’ i ‘ugrađuje’ u vlastito biće. Svojim neograničenim mogućnostima ono je u stanju biti preobražavatelj čovjeka, kao što je i njegov stvaratelj. Dijete nam daruje novu viziju i veliku nadu. Odgajanjem djece možemo mnogo pridonijeti dubljem shvaćanju i produhovljenju čovjeka, kao i njegovom većem blagostanju.”

Maria Montessori je kroz promatranje djece i njihovih aktnovnosti i interesa, osmislila jedan sasvim novi pristup odgoju i obrazovanju. Uskladila je postupke i sadržaje rada s dječijim potrebama i mogućnostima, dajući im veću slobodu izbora u mnoštvu materijala izrađenih različito, ovisno o težini i složenosti. Pedagoške ideje Marije Montessori utjecale su na odnos roditelja prema djeci, kao i na rad samih odgojitelja u predškolskim ustanovama. Općenito se pogled na dijete promijenio.

Osnovno pitanje koje postavlja Maria Montessori kroz svoj pedagoški pristup jest – treba li djetetu pomoć drugih? Marija Montessori smatrala je da će djeca ostvariti svoje prirodne potencijale i razviti se u odgovorne i plemenite osobe, ako im se dopusti sloboda samostalnog biranja onoga čime će se baviti u okolini koja je usklađena s njihovim razvojnim potrebama. Stoga je i geslo Montessori pedagogije: „Pomozi mi da uradim sam”, a nastalo je iz sagledavanja odnosa dijete – odrasli i uloge odraslog u procesu učenja. Montessori je posebno naglašavala samostalnost i odgovornost djece te poštivanje djeteta od strane odraslih. Danas kada odrasli nastoje ‘olakšati’ djetetu život, radeći stvari umjesto njega, ne dopuštajući mu napore i onemogućavajući samostalnost, a time i kreativnost, ovaj slogan bi trebao biti pokazatelj kojim putem ići. U Montessori vrtićima i školama djecu se podučava upravo navedenim vještinama kojima se onda razvija i veće samopouzdanje djeteta i povjerenje u druge. Još je i Jagoda Truhelka poručivala roditeljima i odgojiteljima: „Čim se ukaže prilika, stavimo djecu pred zadatke, koji će zahtijevati od njih izvjesnu snagu i napor u svladavanju, spoljašnjih, a još više unutrašnjih poteškoća i zapreka.” Dakle, naglasak nije na podučavanju djeteta, nego je potrebno osigurati poticajnu okolinu koja će utjecati na buđenje dječje prirodne radoznalosti i omogućiti kroz igru spontano učenje otkrivanjem. Montessori metoda u potpunosti uvažava dječju individualnost. Kako su skupine djece mješovite dobi, tako mala djeca uče od starije koja, pak, utvrđuju svoje znanje pomažući mlađima. „Da bismo uspjeli u onome u čemu je dijete uspjelo tokom prve tri godine života, nama odraslima trebalo bi šezdeset godina napornog rada”, podsjeća nas Marija Montessori.

Zbog popularnosti njenih škola i uspješnosti primjenjivanih metoda, Marija Montessori je tri puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir 1949., 1950. i 1951. godine. Njezin posljednji javni angažman bio je onaj na Devetom međunarodnom Montessori kongresu u Londonu, 1951. godine. Umrla je u svibnju 1952. u Nizozemskoj. Marija Montessori je na koncu svog ovozemnog života uputila katoličkom Montessori udruženju sljedeću poruku: „Djeca su nam poslana kao kiša koja dolazi iz duše, kao bogatstvo i obećanje koje se uvijek može ispuniti; naša je dužnost da se pobrinemo i da pripomognemo da se to sve zaista i ispuni. Nemojte misliti da je dijete slabić; dijete je ono što će izgraditi ličnost čovjeka.”