Početna stranica » Život franjevaca u Beogradu

Život franjevaca u Beogradu

519 pregleda

Srbija je, nakon oslobođenja od turske vlasti, bila gotovo bez katolika. Ali s podizanjem tvornica i privrednih objekata u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Zaječaru i Smederevu, broj katoličkih stručnjaka i radnika s obiteljima počeo se brzo povećavati u navedenim gradovima te se uvidjela potreba katoličkih svećenika

Franjevci Bosanske vikarije, prema franjevačkom ljetopiscu Bartolu iz Pize, djeluju u Beogradu već krajem 14. stoljeća. Opisujući prve samostane Bosanske vikarije – on navodi posebnu franjevačku pokrajinu pod nazivom Bugarska kustodija sa sjedištem u Beogradu.

Kada su zapravo franjevci iz Bosne došli u te krajeve nije poznato. Bilo je to vjerojatno za vrijeme fra Bartula Alvernskog koji je bio vikar Bosanske vikarije s prekidima od 1366. do 1408., jer se za njega tvrdi da je proširio područje franjevačke djelatnosti znatno izvan Bosne. Njemu je naime 1373. godine papa Grgur XI. (1370-1378) dopustio da primi 60 misionara iz drugih provincija s nalogom da podjeljuju sakrament krštenja u krajevima prema ugarskoj granici i da u samoj Ugarskoj podignu šest samostana (usp. Hrvatski franjevački biografski leksikon, LZMK, Zagreb 2010, str. 44-45). No poznato je da su franjevci iz bosanske zajednice djelovali na ovim prostorima u 15. stoljeću još prije turskog osvajanja i da su imali svoj samostan na ušću Save u Dunav, ispod Kalemegdana.

Povijesne crtice

Iz tog samostana je sv. Ivan Kapistran organizirao obranu Beograda 1456. U Cerničkoj kronici fra Ivana Stražemanca se navodi da je u tom samostanu bilo smješteno filozofsko-teološko učilište i da ga je sv. Ivan Kapistran obnovio. U tom je sjaju bio do 1521. godine. Tada su ga Osmanlije razrušili, a crkvu pretvorili u džamiju. Nakon što je 1688. Beograd bio oslobođen od Osmanlija, u vrijeme rimskoga cara i mađarskog kralja Leopolda I., bosanski su franjevci dobili za bogoštovni prostor jednu džamiju usred podunavskog podgrađa s jednom kućom koju su adaptirali u kapelu i posvetili je sv. Anti. Međutim, tek što su počeli graditi samostan, Osmanlije su 1690. ponovno osvojili grad, sve fratre pobili, osim fra Juraja Spaića koji se spasio teškim bijegom. Ali nakon Požarevačkoga mira 1718., petorica franjevaca Bosne Srebrene dolaze ponovno u Beograd te su u novoformiranoj Njemačkoj varoši dobili na korištenje jednu veliku i dvije manje džamije. Veću džamiju su 1721. adaptirali u crkvu i posvetili je Uznesenju BDM, a zatim 1728. podižu velik samostan s 50 soba za smještaj filozofsko-teološkog učilišta i posvetili su ga sv. Ivanu Kapistranu.

Međutim, nakon ponovnoga austrijsko-turskog rata, Beogradskim mirom zaključenim 1739. između Austrije i Turske, Beograd je ponovno pripao Turcima, a kršćani su iz njega naglo selili. Među posljednjima bili su franjevci. Oni su, usprkos svemu, željeli naći s Turcima neki „modus vivendi” kao i njihova braća u Bosni te s malim brojem vjernika ostati u Beogradu i pod turskom vlašću. No, to nije bilo po volji Turcima te su nakon nepuna dva mjeseca od preuzimanja vlasti spalili crkvu i samostan sv. Ivana Kapistrana. Tada su i fratri bili prisiljeni da s malobrojnim ostatkom vjernika odsele. Prešli su 3. prosinca 1739. u Zemun s procesijskim križem i Gospinom slikom na čelu povorke, koji se i danas čuvaju u zemunskom franjevačkom samostanu. Ovim prisilnim odlaskom je prekinuta prisutnost bosanskih franjevaca u Beogradu i trajala je punih 187 godina.

Srbija je, nakon oslobođenja od turske vlasti, bila gotovo bez katolika. Ali s podizanjem tvornica i privrednih objekata u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Zaječaru i Smederevu, broj katoličkih stručnjaka i radnika s obiteljima počeo se brzo povećavati u navedenim gradovima te se uvidjela potreba katoličkih svećenika. Sveta Stolica je u više navrta izražavala želju da pastorizaciju katolika u Srbiji preuzme Franjevačka provincija Bosna Srebrena, a to je bilo po volji i kraljevskoj vladi u Beogradu. Godine 1897. Sveta Stolica je imenovala fra Ivu Vujičića apostolskim prefektom u Srbiji.Njemu su bila dodijeljena još trojica bosanskih franjevaca, ali realizacija toga imenovanja nije uspjela, dakako ne krivnjom uglednoga franjevca fra Ive Vujičića, nego zbog diplomatskih nesporazuma između Svete Stolice i kraljevske vlade u Beogradu. Stvar je mirovala do 1914. kada je sklapan konkordat između Svete Stolice i Srbije po kojem su za pastorizaciju Srbije opet bili predviđeni bosanski franjevci. No, zbog Prvoga svjetskog rata pitanje konkordata je odloženo do 1918. godine. Te godine, formiranjem kraljevske vlade u Beogradu i uspostavom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, broj katolika se u Srbiji, posebice u Beogradu, počeo brzo povećavati.

Na molbu Ministarstva vjera Sveta Stolica je izdala 5. svibnja 1919. Dekret Upravi bosanskih franjevaca da preuzme brigu za katolike u Srbiji te da predloži vrijedna redovnika za apostolskoga prefekta s odgovarajućim brojem redovnika za taj posao. Starješinstvo je imenovalo fra Jaku Pašalića koji je primio službu i počeo raditi u Beogradu, ali zbog raznih neprilika brzo je napustio Beograd te su brigu za katolike u Srbiji preuzeli austrijski vojni svećenici. Starješinstvu Provincije se nije žurilo s rješavanjem toga pitanja dok ne bude imenovan beogradski nadbiskup. To se dogodilo 29. listopada 1924. Tim aktom Svete Stolice obnovljena je Beogradska nadbiskupija te za prvoga nadbiskupa bio imenovan fra Rafael Rodić, ugledni franjevac Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Konačno na sjednici Uprave Provincije, održane 21. srpnja 1926. u Visokom, jednoglasno je zaključeno da se u Beogradu podigne samostan. Za ostvarenje toga zaključka, provincija je kupila između Bregalničke i Pop Stojanove ulice oko tri dunuma zemlje na kojoj su bile dvije starije prizemne kuće. U jednoj su se privremeno smjestili fratri, a drugu su adaptirali za privremenu kapelicu za bogoslužje s narodom. Zemljište s dvije prizemne zgrade i gradnja samostana koštali su 1.400.000 dinara Kraljevine SHS.

Projekt sadašnjega samostana, u vidu gradske dvospratnice, izradio je i gradnju vodio Blaž Misita Katušić, dipl. inž. arhitekture iz Zemuna. Zanimljivo je istaknuti da je gradnja samostana počela 3. kolovoza 1926. te je, zahvaljujući vrlo pogodnom vremenu, već 16. studenoga iste godine bio dovršen i useljen. U podzemlju je smještena kuhinja, blagovalište, banja i dvije podrumske prostorije; u prizemlju je bila primaća soba, župni ured i četiri sobe za stanovanje, a na prvom i drugom katu po sedam soba za stanovanje. Na oba kata su ugrađeni balkoni s kojih se tada vidio grad Beograd, Zemun te rijeke Sava i Dunav. Blagoslov kuće, uz prisutnost oca provincijala fra Petra Ćorkovića, cijeloga definitorija Provincije i gvardijanâ skoro svih bosanskih samostana, obavio je 30. studenoga 1926. nadbiskup fra Rafael Rodić. Tim je povodom je 7. prosinca 1926., slaveći ujedno 700. godišnjicu smrti sv. Franje, održana u svečanoj dvorani Beogradskog Univerziteta prigodna akademija. U prepunoj dvorani Univerziteta u Beogradu, pred najotmjenijom publikom, uspješno je izveden vrlo birani program. Tom zgodom održali su značajna predavanja trojica vrlo uglednih predavača. Bili su to prof. dr. Pavle Popović, rektor Univerziteta u Beogradu, zatim dr. Vladimir Ćorović, profesor Univerziteta, te ministar i potpredsjednik Državnog savjeta dr. Tugomir Alaupović. U sva tri referata naglašeno je duboko poštovanje prema sv. Franji, njegovu Redu i prema franjevcima Bosne Srebrene koji su stoljećima radili za dobro vjernika i grada Beograda. Sutradan, 8. prosinca 1926.,na svetkovinu Bezgrešnog začeća uslijedilo je drugo značajno slavlje. Toga je dana nadbiskup mons. Hermenegildo Pellegrinetti, papinski nuncij u Beogradu, u adaptiranoj drugoj od zatečenih jednospratnicablagoslovio kapelicu posvećenu sv. Anti Padovanskom za bogoslužje s narodom. Taj se dan uzima i kaodatum osnutka župe sv. Ante Padovanskogu Beogradu, koju je Ministarstvo vjera Kraljevine SHS odobrilo 3. siječnja 1927. skupa sa župom Uznesenja Blažene Djevice Marije. Matice župe se vode od početka 1927. godine.

Sljedeći značajan datum bio je 17. prosinca 1926. Toga dana je dekretom Kongregacije za redovnike (br.6958/926) franjevačka rezidencija sv. Ante Padovanskog u Beogradukanonski proglašena samostanom. Prvi gvardijan toga samostana bio je fra Arkanđeo Grgić. Od tada se do danas izmijenjalo 18 gvardijana.Važno je spomenutii toda su, zbog nedostatka domaćega klera, bosanskim franjevcima bile privremeno povjerene također župe u Smederevu, Šapcu, Nišu i Kraljevu te je odlukom Uprave Provincije 1929. formiran distrikt samostana u Beogradu. Distrikt je dokinut 1. rujna 1940. kada je Uprava Provincije povukla franjevce sa spomenutih župa te su do danas ostali samo u Beogradu i na Kosovu.

Izgradnja nove crkve

Kapela sv. Ante shvaćena je već u početku samo kao privremeno rješenje, jer je u nju moglo stati svega 150 osoba, a broj župljana se stalno povećavao. Već prvih godina župe, kako navode samostanski kroničari, nedjeljama i svetkovinama bila je „sila svijeta” i pred kapelicom. Godine 1935. bilo je oko 6.500 župljana. Stoga se redovito, kad su to dozvoljavale atmosferske prilike, slavila sveta Misa na otvorenom – pred kapelicom. Zato je glavna briga tadašnje uprave samostana i župe bila izgradnja nove odgovarajuće župne crkve. I već 1928. se pristupilo prikupljanju novčanih sredstava i pisanju molbi mogućim donatorima u tuzemstvu i inozemstvu. Na preporuku glasovitoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića i uz odobrenje oca Provincijala fra Joze Markušića, uprava samostana i župe je uspjela od glasovitoga profesora arhitekta Jože Plečnika iz Ljubljane dobiti plan sadašnje crkve sv. Ante – gratis. Bio je to uistinu originalan, veleban i monumentalan plan te je uistinu bila potrebna velika odvažnost fratara da ga prihvate. No Plečnikov nacrt crkve je s velikim oduševljenjem prihvatio i beogradski nadbiskup fra Rafael Rodić, a značajni animator same izgradnje bio je i papinski nuncij Pellegrinetti te u tu svrhu već 1928. dao prvu veću donaciju u iznosu od 80.000 dinara. Kamen temeljac sadašnje crkve blagoslovio je 6. listopada 1929. apostolski nuncij Hermenegildo Pellegrinetti te je u više navrata govorio fratrima da crkva mora biti gotova do 1931. Međutim, ta se njegova želja nije mogla ostvariti u tako kratkom roku zbog nedostatka novca te je još nedovršenu crkvu, povodom proslave 700. godišnjice kanonizacije sv. Ante Padovanskog,blagoslovioza liturgijsku upotrebu 8. prosinca 1932. nadbiskup fra Rafael Rodić, a posvetio je kao dovršenu tek 1. svibnja 1962. biskup koadjutor mons. Gabrijel Bukatko.

Umjetničko uređenje unutarnjeg prostora crkve, po planu prof. arh. Jože Plečnika, počelo je 1934. Nakon Plečnikove smrti 1957. daljnju gradnju i uređenje crkve preuzeo je njegov učenik, arhitekt Janez Valentinčić. On je napravio i projekt za zvonik, donekle izmijenjen u odnosu na Plečnikovu ideju, te je dograđen od 1960 do 1962.; visok je 52 m, a na vrhu ga resi križ od bijeloga čelika visok 3,70 m. Zvonik je sagrađen od istog materijala kao i crkva prateći morfološku koncepciju same crkve. Nagnut je oko pola metra u stranu te predstavlja svojevrsnu atrakciju.

Vrijedno je istaknuti da se za vrijeme velike zauzetosti fratara oko gradnje monumentalne crkve vodila odgovarajuća briga i oko katehizacije djece i mladeži. Redovnu brigu oko župnog vjeronauka vodili su mladi kapelani koji su ujedno studirali na raznim fakultetima Univerziteta u Beogradu. Tako je 1. kolovoza 1938. fra Vitomir Pavlović imenovan stalnim katehetom u osnovnim školama župe Sv. Ante,uz mjesečnu plaću od 1.180 dinara, dok je prethodnih deset godina katehizirao 450 katoličke djece, 20 sati tjedno, besplatno. Iste 1938. došao je za kapelana fra Ivo Žilić i namješten za honorarnog kateheta dviju beogradskih gimnazija. A 24. listopada 1940. fra Jerko Petričević je položio katehetski ispit pred državnom komisijom i bio imenovan od države katehetom na osnovnim školama u Beogradu s državnom plaćom. To je prvi slučaj te vrste u Provinciji. A ubrzo iza toga i fra Ivo Žilić, bivši profesor u Visokom i bivši župnik ove župe, kraljevskim ukazom od 7. studenoga 1940. postavljen je za nastavnika vjeroučiteljaI. mešovite građanske škole u Beogradu s pravima činovnika V. položajne grupe.

No, statistika rasta i opadanja broja župljana nije vesela. Naime od 1. siječnja 1927. do 1. siječnja 2019. kršteno je ukupno 3.828 djece:1.944 muške i 1.884 ženske djece (60 više muške negoli ženske), a umrlo 3.268 župljana.Dakle od osnutka župe do danas, svega 560 je više kršteno nego li je umrlo, pa je to približno i broj župljana danas. Ostaje da se tješimo Isusovim ohrabrujućim riječima: „Ne boj se, stado malo: Svidjelo se Ocu vašemu dati vam kraljevstvo!” (Lk 12,32).

(fra Benedikt Vujica)