Jednoga dana, pred sam kraj još jedne vrlo uspješne izvedbe, doživio je ono pred čime umjetnici najviše strepe – kreativnu blokadu. Njegovi prsti kao da su imali svoju volju, drukčiju od njegove. U trenu su postali kruti, neposlušni, jedva je izveo skladbu do kraja… Nakon toga se povukao u sebe. Zazirao je od novih nastupa, užasavao se mogućnosti da se sve još jednom ponovi… S vremenom je potpuno prestao svirati. Koncerti su bili redom otkazani, a on psihički sve lošije. Njegova je supruga predložila da se odsele, promijene sredinu. Na primjer u mali grad u kojemu je proveo djetinjstvo? Možda se sve smiri, sve opet dođe na svoje? I odselili su, ali oporavka nije bilo.
Jedne večer pijanist se prisjetio svojih početaka, pa je tako pripovijedao o svom prvom profesoru klavira. Čovjeku koji je vjerovao u njega, koji je prepoznao sve ono što može postati. Dolazio je svake subote, točno u pet sati poslijepodne. Prije početka sata spustio bi pored klavira u zlatni papir umotan paketić i rekao: „Kad budemo gotovi, moći ćeš pojesti čokoladicu!” I zbilja, pripovijedao je dalje, trudio se, davao sve od sebe na svakom satu, samo kako bi na kraju pojeo donesenu čokoladicu. A profesor? Nijednom ga nije iznevjerio. I nijednom nije otkazao dogovoreni sat. Supruga ga je saslušala i predložila da ga nazove, zamoli da dođe i održi mu sat, kao nekada. Možda ga to motivira, da mu nade, pomislila je…
Profesor se vrlo rado odazvao pozivu bivšega učenika, stigao u subotu, točno u pet i spustio čokoladicu pored klavira. Sve je bilo kao nekada… Međutim, strah i blokada i dalje nisu dopuštali da nekad uspješni pijanist odsvira ijednu jednostavnu skladbu, makar onu školsku. Profesor nije odustajao, nije priznavao ograničenja. Svojim je prstima navodio, sada panično ukočene, prste svoga učenika. Zajedno su sporo, sasvim polako, prebirali po tipkama. I dogodilo se! Učenik je prepoznao poznatu životnu snagu i toplinu iz dragih ruku. Vjeru koja kao da je oslobađala neposlušne zglobove. I krenulo je. Isprva kruto, ali prsti su sve sigurnije pronalazili pravi put. Sat je završio, presretni učenik krenuo je ispratiti profesora, koji se smješkao i podsjetio ga da ne zaboravi čokoladicu…
Sljedeće večeri na vrata je pokucao nepoznati čovjek i rekao kako se došao ispričati u ime svoga oca. Nikako nije mogao održati sljedeći dogovoreni sat klavira, a do kojega mu je bilo tako jako stalo. Naime, dan ranije je, mirno, u snu, preminuo…
Ne treba čovjek biti glazbeni virtuoz da bi se prepoznao u ovoj priči. Svi smo mi na određeni način virtuozi u svojim talentima. U odnosima s ljudima koji su nam važni. U svojim životima. Ipak, vrlo često više ne prepoznajemo značaj, veličinu, blagoslov onoga što možemo, što jesmo i što dajemo drugima. Prestane nam biti važno, dovoljno dobro i posebno. Možda se samo umorimo, zasitimo… Mislim da, više od svega, zaboravimo onu čokoladicu u zlatnom papiru. Zaboravimo ljubav koja nas je pokretala i čisto zadovoljstvo kojim je rezultirala. Pa se zaustavimo, zamrznemo i postanemo nesposobni biti imalo dobri… I onda, u nekome trenutku, razočarani i okrenuti samo sebi, sluđeni nejasnom slutnjom krivnje koja se nigdje ne da odložiti, ma koliko je pokušavali ušutkati, stresti sa sebe, tražimo… Izlaz iz onoga što nazivamo neuspjeh. Bijesni zgazimo osjećaj zadovoljstva jer smo izvrsni, demoliramo sve u sebi jer više nismo najbolji, a razloga nigdje… I lutamo. Netko duže, netko kraće. Sve dok se ne vratimo do mjesta odakle smo jednom davno krenuli. U trenu stvari budu same od sebe jasne, kao dno bistroga potoka. I postane sasvim sporedan način na koji je profesor stigao do nas i je li uopće i stigao. Bitno je odgovor i pomoć, sebe, potražiti na pravome mjestu. Na početku…
Na početak se pokušava vratiti sve više tužnih i zalutalih, ne birajući pri tom načine. Ljudi su toliko opterećeni očekivanjima u životu, obitelji, na radnom mjestu, pod stalnim su pritiskom. Do te mjere da danas u nekim zapadnim zemljama na godišnjoj razini više ljudi sebi zbog razočaranja i depresije oduzme život, nego što ih nastrada u npr. prometnim nesrećama. Stanje je toliko alarmantno da su snalažljivi pojedinci smislili (i pri tome sigurno dobro zarađuju!) nešto što nazivaju smrt na probi. Kako to izgleda? Okupljenima daju priliku da napišu oproštajno pismo u kojemu iznesu sve ono što ih muči i zašto umiru. Nakon toga svaki od kandidata legne u za njega predviđeni mrtvački kovčeg i tako zatvoren ostane desetak minuta. Kada ih ponovno otvore, kažu im da su time upravo sahranili svoje nezadovoljstvo, neuspjehe, pogreške i pri tome donijeli odluke o promijeni. Simbolično im nude novi početak… I podijele skupo plaćena pisana uvjerenja, diplome, što li… Moj Bože!
Ne, nemoguće je ne uočiti! Pa mi imamo puno nježnije i ujedno puno dublje mogućnosti za novi početak! Neograničene u svom broju, uvijek na raspolaganju, pa ako hoćete, i besplatne! Svima nadohvat ruke. Bože, takav privilegij, a tako rijetko posežemo za njime! Istina, mi te svoje prilike zovemo drukčije. Nije to nikakva smrt na probu! Baš suprotno! To je sama srž života. Zovemo ih – ispovijed i sveta pričest! I eto, još jedno zanemarivanje mjesta odakle smo krenuli, one zlatno umotane čokoladice! Baš kao pijanist s početka ove priče… Koliko ste puta imali priliku čuti kako ljudi govore – Ma što meni znači ispovijed? Zašto bih ja, nekom tamo svećeniku, koji sluša na pola uha, ispričao ono što ne bih ni najboljem prijatelju? I Bog će mi onda, nakon što se pričestim, kao sve oprostiti? Kao da ništa nije bilo? Ha!?
Kako smo samo u krivu… Pa Bog nam ništa nije niti zamjerio! On zna. On razumije kako je to biti čovjek. K tome, Njegovo razumijevanje nas i naših postupaka nije sputano vremenom, jer On se nalazi i ispred i iza naše sadašnjosti. Dakle, On zna sve što ćemo i što smo učinili. Osim toga, On je ujedno i Otac. Njegovo je srce iskonskom mudrošću širom otvoreno, za sva naša skretanja. I prihvaća nas i voli nas unatoč svemu! Ima li veće ljubavi i čistijega početka? I svaki put kao prvi. Dovoljno je kajanje iskrenoga srca… Jer čak ni taj, više ili manje strpljivi, svećenik koji sjedi nasuprot tebe nema, niti treba imati, mogućnost promijeniti učinjeno, promijeniti tebe. To i nije njegova uloga! Bog ga je postavio kao crveno svjetlo na semaforu! Preko njega ti daje vremena da zastaneš u jurnjavi zvanoj život. Daje ti priliku da sebi pokušaš oprostiti, da se prisjetiš, onoga što je važno, zbog čega se trudiš. Da se sjetiš odakle si krenuo. I da pronađeš, na kraju svakoga sata, svoju čokoladicu. Jer sretan možeš biti puno više od nekoliko puta. Dapače, možeš biti čak i uglavnom sretan. Ovisi o tebi. Najboljega Profesora imaš u svakom trenutku na raspolaganju. Nebrojeno puta. Zauvijek. Sve ostalo ovisi, stvarno, samo o tebi.
