Proroci očekivahu jedno novo izlijevanje Duha (usp. Iz 32,15; 44,3; Ez 36,27; 39,29; Jl 3,1s). Dakle njihovo „posjedovanje Duha”, ako tako smijemo reći, nije ni posljednje ni odgovarajuće Božjem planu. Izlijevanje Duha na narod značit će unutarnju obnovu odnosa s Bogom. Ipak se očekivalo da će u posljednje vrijeme s Mesijom doći do obnove posjedovanja Duha. Samoga Isusa mnogi su držali prorokom (usp. Mt 16,14) zbog njegova propovijedanja obraćenja. Isus je jedini nositelj Duha (usp. Lk 1,35; 3,22; 4,18). Taj Duh obećava učenicima kao Obećanje Očevo (usp. Lk 24,49; Dj 1,4-8). Vrijeme između Uzašašća i Duhova za učenike je vrijeme iščekivanja Sile „odozgor” za zadaću svjedočenja muke, uskrsnuća i obraćenja za oproštenje grijeha sve do kraja zemlje. Stoga su Duhovi „prag” između ovozemaljskoga djelovanja Isusova i okupljanja zajednice od strane učenika.
Isus je taj koji izlijeva Duha Svetoga: „Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate“ (Dj 2,33). To je vrhunac Petrova govora na Duhove. Uzvišeni Isus prima od Oca Duha Svetoga i izlijeva ga. Pavao potvrđuje da kršćanin nije više rob, nije više potamnjeno što Bog želi, smisao koji Bog daje ljudskom životu. Kršćanin je „sin” i zna što je Božja volja; osobito zna da je Bog ljudima Otac. Takvo znanje je dar Duha. Duh je Sina koji u nama „viče: Oče” (Gal 4,6). Iz toga se nameće pitanje kako u svom životu kao sinovi Božji nasljedujemo Sina Božjega? To nasljedovanje je već bilo prisutno kod prvih kršćana. Pogledajmo stoga tekstove koji nam govore o nasljedovanju.
Pavao (1 Sol 1,6-7; 1 Kor 11,1)
Prvi Pavlov tekst je upravo njegova Prva poslanica Solunjanima u kojoj čitamo: „I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji” (1,6-7). Pavao tvrdi da su Solunjani postali oponašatelji njega samoga, njegovih suradnika i Gospodinovi. U apostolu je evanđelje dobilo oblik za njegovu zajednicu (Holtz, 1985.). Kao što je on sam postao oponašatelj Kristov. Samo po njemu može zajednica postati Kristov nasljedovatelj. Dokaz je toga da su u nevolji prigrlili Riječ radosno. Pavao zaklinje Korinćane: „Zaklinjem vas, dakle: nasljedovatelji moji budite” (1 Kor 4,16). Na odnosu otac – djeca se temelji ovaj Pavlov poziv (Fabris, 1999.). Dječak mora u pravilu stasati za očevo zanimanje (usp. Post 4,19-22). Pa je naravno da dijete (sin) oponaša oca. Istu ideju o oponašanju Pavla kao što je i on postao oponašatelj Kristov nalazimo i u 1 Kor 11,1: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.” Pavao poziva Korinćane da slijede njegov primjer, ukoliko on pokazuje način ljubavi prema Bogu kako je objavljeno u Isusu Kristu (Fabris, 1999.). Pravi uzor nije Pavao nego Isus Krist koga kršćani trebaju oponašati.
Petar (1 Pt 2,21)
U Prvoj Petrovoj poslanici čitamo: „Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“ (2,21). Primjer patnje je vrlo plastično prikazan. To je „uzorak” za nasljedovanje koji postaje trag stopa, u koji učenici moraju stupiti i u kojem moraju nasljedovati Isusa (Schelkle, 2002.). Starozavjetna pozadina četvrte pjesme o sluzi Jahvinu (usp. Iz 52,13 – 53,12) baš kao ranožidovska tradicija u Mudr 2; 5 i 2 Mak 7 okvir je prihvaćanja nepravedne patnje kao evanđeoskog poziva s pouzdanjem u buduću slavu i Božji eshatološki sud (Woyke, 2010.). Olakšavajuća okolnost je ostavljeni primjer Krista koji ide ispred učenika. Imamo i ovdje novozavjetnu sliku nasljedovanja kršćana u patnji Kristovoj (usp. Mk 8,34; Lk 23,26; Heb 13,13; Fil 2,5; 1 Sol 1,6; 2 Sol 3,5).
Ivan (1 Iv 2,6)
Ivan u svojoj Prvoj poslanici donosi: „Tko veli da u njemu ostaje, valja mu ići putom kojim je on hodio” (2,6). Isusov život treba biti primjer za naše vladanje. Autor uzima cijeli Isusov život koji se usredotočuje u dokaz ljubavi po njegovom umiranju (Klauck, 1991.). Slično nalazimo i u Iv 13,15: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” To cilja upravo preko čina pranja nogu na smrt za svoje (usp. Iv 13,14), a i mi smo na to pozvani u 1 Iv 3,16: „Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću.” Zahtjev da se ponašamo kao Isus ima svoj duboki smisao u zapovjedi ljubavi, čije posljedice idu do riskiranja vlastitoga života.
Prvi kršćani su pozvani biti Pavlovi nasljedovatelji, ali nije Pavao primjer, uzor za nasljedovanje, nego je to raspeti Krist (usp. 1 Sol 1,6; 1 Pt 2,21). Na to su pozvani sve do odvažnosti darivanja vlastitoga života (1 Iv 2,6).
