Početna stranica » Ljubav jest jača od smrti

Ljubav jest jača od smrti

112 pregleda

Uskrsnuće je konačna pobjeda Božje ljubavi nad smrću, čime je svakom čovjeku otvorena budućnost koja je u Kristu već započela. Stoga se, veli Ratzinger, „nada pojedinca u besmrtnost i mogućnost čovječanstva usmjerena na vječnost, međusobno prožimaju te postaju jedno u Kristu, koji je 'središte' i 'svršetak' povijesti”

Isusovo uskrsnuće temelj je sveukupne kršćanske vjere, kako jasno veli sveti Pavao: „Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” (1 Kor 15,14). Kršćanska vjera ispovijeda da je Isus stvarno „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan” te je treći dan „uskrsnuo od mrtvih” kako bi „donio život mrtvima” (što je u ikonografiji prikazano podizanjem Adama, to jest svega čovječanstva iz podzemlja, od smrti). Katekizam Katoličke Crkve jednostavno kaže: „Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dio Vazmenog otajstva, zajedno s Križem.” (br. 638).

Pa ipak, o toj središnjoj istini kršćanske vjere nije lako govoriti. Kad želimo naviještati radosnu vijest uskrsnuća, nedostaju nam riječi. Pojmovi kojima se služimo utemeljeni su na predodžbama te zapravo ne mogu u potpunosti izraziti stvarnost uskrsnuća. Riječi poput „uskrsnuće”, „nebo”, „vječni život”, „vječno blaženstvo” odnose se na onu razinu postojanja u koju vjerujemo, o kojoj razmišljamo i govorimo posve svjesni kako su to tek oskudni izričaji stvarnosti koju „oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, a koju pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9).

Ipak, valja nam se potruditi. Teologija nastoji pronaći prikladan način da izrazi sadržaj te istine vjere, a Joseph Ratzinger u svojemu poznatom Uvodu u kršćanstvo predlaže da se za kršćanski govor o uskrsnuću poslužimo idejom ljubavi. Naime, u ljubavi se očituje paradoks: Ona je put cjelovitoga ostvarenja ljudske osobe, kroz sebedarje. Bog koji se u Isusu Kristu nama daruje jest ljubav. Sveti Ivan to smije ustvrditi (usp. 1 Iv 4,16) jer „ljubav zahtijeva beskonačnost, neuništivost (…) Ljubav jest jača od smrti. To je suština uskrsnuća.” (str. 277). Kad se vrijednost ljubavi stavlja iznad svake druge vrijednosti, pa i samoga života, darujući se, ona prerasta smrt. To bi, prema teologu Pierreu T. de Chardinu, trebao biti „posljednji stupanj evolucije”, na kojemu je u ljubavi ostvaren cilj i smisao života. Isus je, veli Novi zavjet, „ljubio do kraja” (Iv 13,1) i svojim predanjem pokazao da je ljubav jača od smrti, što je Otac potvrdio uskrsnućem, otajstvom objave novoga života koji nadilazi ograničenja prostora i vremena, te u vječni beskraj širi obzorja ljudske povijesti.

„Događaj” Isusova uskrsnuća

Prema Novom zavjetu nitko nije „vidio” uskrsnuće, nego nam Pismo svjedoči višestruko iskustvo susreta s Uskrslim, što je temelj prvotnoga navještaja da Bog „uskrisi Sina svoga od mrtvih” (1 Sol 1,10). O tome sveti Pavao piše Korinćanima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.” (1 Kor 15,3-8).

Sva četiri evanđelja donose izvještaje o susretu s Uskrslim. Pa iako među njima postoje nemala neslaganja i razlike, posve je razvidno da se odnose na isti događaj koji kulminira susretima s istom onom osobom koju su poznavali i slijedili za života. Uvid u te izvještaje pokazuje mučno stanje učenika nakon Isusove smrti te radost i preobrazbu nakon susreta s njim. Iskustvo susreta s Uskrslim različito je od bilo kojega drugoga susreta s čovjekom. Kad uzmemo u ruke i pročitamo evanđeoska izvješća o susretu učenika s uskrslim Gospodinom, imamo osjećaj da su ti opisi nedostatni, pa i paradoksalni: Uskrsli je opipljiv i neopipljiv, spoznatljiv i nespoznatljiv – te ga može vidjeti i spoznati onaj kome je on to dao, kao što se lijepo vidi iz susreta s učenicima na putu u Emaus (usp. Lk 24,13-35), gdje se otkriva još jedna razina susreta s Uskrslim: u riječi Pisma i u lomljenju kruha (euharistiji). Tako se uviđa kako je za prepoznavanje Uskrsloga potrebna otvorenost srca, otvorene oči vjere. To se osobito očituje u slučaju „nevjernoga” učenika Tome, koji u očitovanom Isusu prepoznaje više nego što ljudsko oko može vidjeti i ruka dotaknuti: „Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28).

Sva povijesna nijekanja uskrsnuća, od onoga prvoga što su ga pokušali nametnuti židovski starješine (usp. Mt 28,11-15) pa do raznih teorija i konačno tvrdnje da Isusovo uskrsnuće ne treba uzimati doslovno, nego u smislu da „njegova stvar” i dalje živi u zajednici njegovih učenika, zapravo posve promašuju srž evanđeoske poruke i posvjedočenja, a ta je: „Bijaše mrtav a sada živi.” Ili, kako veli sveti Pavao: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih.” (1 Kor 15,20). Uostalom, navještaj Kristova uskrsnuća itekako je dobro prošao „Gamalijelov test” koji glasi: „Ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li pak od Boga, nećete ga moći uništiti.” (Dj 5,38-39). Prazni grob, koji je učenicima Petru i Ivanu (usp. Iv 20,2-8), kao i ženama (usp. Lk 24,5-6) bio prvi korak k spoznaji uskrsnuća, Crkva nije uzimala kao nepobitan dokaz toga događaja, nego potvrdu da se „Isus nije naprosto vratio… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]