Početna stranica » Božo Petrov: Dužni smo boriti se za istinu

Božo Petrov: Dužni smo boriti se za istinu

151 pregleda

Božo Petrov rođen je 1979. godine u Metkoviću. Maturirao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju i potom diplomirao, magistrirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Hrvatski je političar i psihijatar koji je 2012. utemeljio političku stranku Most nezavisnih lista i od osnutka je njezin predsjednik. U svibnju 2013. godine izabran je za gradonačelnika Metkovića, a nakon rujanskih općih izbora imenovan je u listopadu 2016. za predsjednika Hrvatskoga sabora. U svibnju 2017. godine je, nakon podnošenja ostavke, razriješen dužnosti predsjednika, a trenutno vrši službu potpredsjednika Hrvatskoga sabora.

Gospodine Petrov, sretan Vam Uskrs! Kako je ovo uskrsni broj revije, želio bih Vas pitati što Vam osobno znači Uskrs i u tome kontekstu općenito vjera?

Osobno sam Uskrs uvijek shvaćao kao posljednji čin onoga što kršćanstvo predstavlja. Nije li nekako sve u Bibliji usmjereno na uskrsnuće? Uskrs je temelj kršćanske vjere.

Što se pak vjere tiče, osobno mi je teško zamisliti život bez vjere. Možda je tome tako što sam odgojen u takvom obiteljskom ambijentu. Naravno, netko će zasigurno i tako zaključiti, no vjera mi je čvrst oslonac u životu.

Bili ste ministrant u crkvi, pohađali ste Franjevačku gimnaziju u Sinju i, koliko sam mogao pročitati, skoro se odlučili za svećeničko zvanje. Je li to istina? Što je prevagnulo?

Da, bio sam ministrant u crkvi svetoga Ilije u Metkoviću. Nakon osnovne škole otišao sam u sjemenište, tj. Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju gdje sam i maturirao, ali na kraju ipak nisam izabrao svećenički poziv.

Pitate me što je prevagnulo? Mislim da čovjek kroz svoj životni vijek ne donosi baš mnogo teških, ozbiljnih odluka jer takve odluke često usmjeravaju vaš život u nekom pravcu. Jednostavno, shvatio sam da moj život sad kreće u drugom pravcu. Ljubav prema medicini oduvijek je bila prisutna.

Crkva i država

Budući da ste o tome već razmišljali, moram Vas pitati što mislite o svećeničkom pozivu u kontekstu današnje liberalne društveno-političke stvarnosti u kojoj djeluju? Koliko, prema Vašem mišljenju,opća i partikularna Crkva uspijeva odgovoriti izazovima današnjega vremena?

Pitanje mi se čini veoma slojevito s obzirom da mišljenje o svećeniku u Republici Hrvatskoj, a vjerojatno tako i u Bosni i Hercegovini, nije identično kao mišljenje o svećeniku u nekoj drugoj zemlji bilo na europskom tlu ili nekom drugom kontinentu.

Konkretno kroz našu nacionalnu povijest svećenstvo je odigralo važnu ulogu od očuvanja vjerske pripadnosti do očuvanja nacionalnoga identiteta i tradicije. Vlastito nas iskustvo uči kako svako vrijeme nosi svoje izazove, svoja lutanja „kroz pustinju” pa vjerojatno ni svećenički poziv, koji je u mnogočemu specifičan, nije ništa manje lišen kako starih tako i novih izazova u današnjem vremenu.

No, slika o svećeniku nepobitno se promijenila u zadnjih nekoliko godina i tu je niz faktora koji su na to utjecali. Takvoj promijenjenoj slici o svećeniku svakako su pridonijele i užasne stvari koje se u Crkvi događaju, a prvenstveno mislim na zlostavljanja koja su počinili upravo svećenici. Neka od njih, kako vidimo, događaju se godinama što onda logično u javnosti narušava povjerenje, ali i dignitet. Ono što je u svemu tome dodatno loše jest to što su se te stvari i zataškavale.

Potrebna je oštra i nedvosmislena osuda jer je riječ o najnižoj razini na koju se jedno ljudsko biće može spustiti. Ovime se zapravo srozava samo ljudsko dostojanstvo na najnižu moguću razinu. Crkva bi stoga ovdje morala imati čvrst stav u smislu osude i iskorjenjivanja tih pojava.

Iz profesionalnoga diskursa kao psihijatar, ali ako hoćete i kao vjernik, smatram da se Crkva s ovim problemima mora suočiti, što je zapravo onaj prvi korak. Isto tako, Crkva se ne bi trebala bojati katarze kroz koju neminovno mora proći ili već prolazi. Bez toga potrebnog pročišćenja nema ni pravoga iskupljenja, a niti ozdravljenja, pa ako hoćete nema ni oprosta.U tom smislu svakako treba pozdraviti napore pape Franje.

Kada spominjete liberalnu društveno-političku situaciju u kontekstu svećeničkoga djelovanja tada ponajprije valja imati na umu činjenicu da se društveno-politički procesi odvijaju nevjerojatnom brzinom. Rekao bih da se događaju onkraj nas. Možda bi svećenici unutar svoga obveznoga obrazovanja trebali biti više involvirani i upućeni u te procese kako bi zbilja mogli na njih odgovoriti.

Što se pak tiče drugoga dijela Vašega pitanja, mora nam biti jasna današnja odvojenost Crkve od države. To je važna odrednica suvremenih političkih sustava u smislu da je nekada u povijesti državu vodila Crkva pa čak i postavljala vladare.

Moj je osoban dojam da bi se Crkva morala brže „mijenjati”, osuvremenjivati, ako je to uopće prava riječ. Naravno, kad kažem osuvremenjivati ne mislim u nekom dogmatskom smislu već prvenstveno da bi ponekad trebala promptnije reagirati, iznijeti stav, ma kakav on bio, jer su nerijetko sami vjernici zbunjeni oko određenih društvenih pojava, ali i ponuda.

U hrvatskoj javnosti nerijetko svjedočimo ironiji i ismijavanju vjerskih pogleda na život kao u najbolja vremena komunističke tiranije u bivšoj Jugoslaviji. Kako kao vjernik gledate na to i zašto je Katolička Crkva još uvijek trn u oku pojedinim (ne)vladinim udrugama i lijevo orijentiranim političarima?

Osobno nikada u životu nisam imao problema s tim. Svojom se vjerom nikada nisam hvalio na način da bih ju iskorištavao za bilo što. Isto tako, nisam je se nikada sramio.

Mišljenja sam da svaki čovjek, vjernik ili nevjernik, u sebi ima… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]