Početna stranica » Značenje žrtve i korizme – Žrtveni obredi u svjetskim religijama

Značenje žrtve i korizme – Žrtveni obredi u svjetskim religijama

334 pregleda

Žrtvovanje je bitno religiozni čin koji je kroz povijest imao veliko značenje za pojedince i društvene skupine. Za mnoge ljude svijeta, kroz sva vremena, žrtvovanje je bilo u samom srcu njihova religioznog života

Zašto uopće govoriti o pojmu žrtvovanja u ostalim, posebno starim i poganskim religijama? Prvo, važno je imati na pameti da je prošlo dosta vremena da se kršćanstvo kao religija razvije u ono što je danas. I ono je bilo samo jedna od mnogih misterioznih religija koje su postojale u rimskom carstvu. Drugo, kršćanske ideje nisu se pojavile niotkud. Mnoge ideje što ih drže moderni kršćani došle su izravno ili dijelom iz ovih starih religija. Zato nam se čini prikladnim progovoriti o samom pojmu, značenju i smislu žrtve. U kršćanstvu je korizmena sezona vrijeme prinošenja osobne žrtve.

Žrtva je religiozni čin i sastavni dio bogoštovlja u kojemu se Bogu ili božanstvu prinosi žrtveni dar ili prinos (životinje, ljudi, zemljoradnički plod, predmet). Žrtvu prinose izabrane osobe (svećenici), na posebnom mjestu (žrtvenik), u okviru žrtvenog obreda i uz pomoć pribora. Žrtva i molitva, čovjekovi osobni pokušaji komuniciranja s transcendentnom stvarnošću riječima ili mislima, jesu temeljni čini bogoštovlja. Žrtvovani predmet se konzumira u obredu da bi se postigao, zadržao i održavao prijateljski odnos s božanstvom. Žrtvom se želi izraziti vjera, pokajanje i štovanje. Glavna svrha žrtve je ugoditi božanstvu i osigurati njegovu naklonost.

Stare religije

U drevnim religijama prevladava krvna žrtva, žrtvovanje životinja i ljudi. Krv je kao životno počelo za drevnog čovjeka imala posebno značenje. U mezoameričkim religijama (Maye, Asteci, Tolteci) prinosile su se ljudske žrtve radi održavanja svemirskog poretka (odabrani mladići i djevojke te ratni zarobljenici i robovi). U starom Egiptu za vrijeme prve dinastije prinosile su se ljudske žrtve a kasnije su bile uobičajene žrtve klanice (bik, antilopa, ptice močvarice). U mezopotamskoj religiji (Sumerani i Akađani) prevladavale su nekrvne žrtve (plodovi i stvari), rjeđe su žrtvovane krvne (ovce). U staroskandinavskoj religiji prinosile su se ljudske i životinjske žrtve (bik, konj), praćene gozbom, gatanjem iz krvi i polaganjem prisege. U staroslavenskoj religiji postojale su također krvne žrtve, čak i ljudske, a vrač je gatao prema znakovima na žrtvenoj životinji.

Indijske i kineske religije

Čini se da su žrtvovanje i propisani obredi ostvareni punije u Vedi i kasnije Hindu religiji u Indiji nego drugdje. Ovi obredi uključivali su obvezne žrtve tijekom godine i uz važne momente u životu pojedinca, te neobvezne žrtve prigodom posebnih želja onoga koji žrtvuje. U suvremenom hinduizmu prevladavaju nekrvne žrtve (svijeća, žrtveno jelo, cvijeće, kad).

U Kini je žrtva, poput drugih aspekata religije, postojala na više različitih razina. Bitni dio štovanja cara u staroj Kini bile su posebne žrtve koje je prinosio sam car i upućivao Nebu i Zemlji. Postoje pisani tragovi žrtava, uključujući i ljudske, povezane sa smrću vladara jer se smatralo prikladnim da ga i u smrti slijede oni koji su mu služili za života. Budući da su obični ljudi bili isključeni iz carskih žrtava, imali su manje bogova – neke opće i neke mjesne – kojima su prinosili žrtve. Nadalje, štovanje predaka bio je najrašireniji oblik religije u kineskoj dugoj povijesti; postojala je odgovornost glave kuće da prinosi žrtve umrlim precima. Miješanje ovih oblika s ustanovljenim religijama budizma i taoizma rezultiralo je velikom raznolikošću žrtvenih obreda u Kini.

Japanske religije

U starom Japanu prinosi su imali posebno važno mjesto u religijama jer je odnos ljudi prema bogovima imao više karakter trgovanja nego štovanja. Vjerojatno je da su darovi u početku bili pojedinačni pa su vremenom postali zajednički, posebno kad se sva vlast, uključujući religioznu, koncentrirala u rukama cara, koji je činio prinose u ime naroda. Ljudsko žrtvovanje prirodnim božanstvima kao i na pogrebima bilo je nekad uobičajeno ali je napušteno do srednjeg vijeka. Uz žrtvovanje ljudi i kasnije njihovih zamjena, Japanci su prinosili božanstvima sve stvari koje su smatrali svakodnevnim ljudskim potrebama (hrana, odjeća, skloništa) ili stvari koje služe u životu (prijevozna sredstva, alatke, oružje, igračke). Ove prakse, koje je nalazimo u tradicionalnoj religiji pod imenom shintō, promijenjene su kad su konfucijanizam i budizam uvedeni u Japanu u 5. i 6. stoljeću.

Stara Grčka i Rim

Homerovi epovi sadrže najdetaljnije opise obrednih žrtvovanja u staroj Grčkoj. Ovi obredi, koji su se održali bez značajnijih promjena kroz 10 stoljeća, prinosili su se podzemnim, zemaljskim i nebeskim božanstvima. Žrtva je mogla biti privatna i kolektivna, krvna (perad, govedo, svinja, ovca) i nekrvna (ulje, vino, žitarice, mlijeko, mirisne tvari), paljenica (holokaust) i pričesnica (žrtvena gozba). U Homerovim epovima spominju se i ljudske žrtve. Obredi (thysia) upućeni olimpijskim božanstvima uključivali su spaljivanje dijela žrtve i sudjelovanje u radosnom objedu namijenjenom bogovima prvenstveno da se uspostavi zajedništvo s bogovima, ugodi božanstvu ili da se spriječi moć kaotičnih sila. Uz ove službene i poluslužbene obrede, narodna se religija, već kod Homera, sastojala od žrtvovanja svih vrsta životinja, povrća, voća, sira i meda. U starom rimskom carstvu religijski žrtveni sustav bio je sličan starogrčkom. Posebno su se isticale žrtve savjetnice, gatanje prema utrobi žrtvene životinje.

Židovstvo

Propast jeruzalemskog hrama 70. godine obilježilo je temeljitu promjenu bogoštovlja kod židovskog naroda. Prije ovoga događaja žrtvovanje je bilo središnji čin bogoštovlja, a od tada nema više krvnih žrtava. Bogoštovlje se obavlja u obitelji i u sinagogi. Svećenstvo je nestalo jer je izgubilo razlog postojanja. U današnjem židovstvu ortodoksne knjige molitvi još uvijek sadrže molitve za uspostavljanje žrtvenih kultova u obnovljenom hramu. Reformirano židovstvo, međutim, u potpunosti je odbacilo ove molitve držeći da su žrtvovanja nadiđeni oblici bogoštovlja.

Do nestanka hrama postojale su mnoge kategorije obrednih žrtvovanja koje su se razvijale kroz povijest u precizno razrađen sustav. Postojale su krvne (bik, koza, ovca, golub, grlica) i nekrvne žrtve (ulje, brašno, tamjan). Razlikovale su se i po obliku (klanica, ljevanica, paljenica, kađenica) i svrsi (zahvalnica, prozbenica, zavjetnica, pričesnica, okajnica, naknadnica, pomirnica, očisnica). Zabranjeno je bilo prinošenje ljudskih žrtava i to uvođenjem zamjenske žrtve (Abraham žrtvuje Izaka). Proroci su kritizirali obredni formalizam i zahtijevali čistoću nakane i moralnost života onoga koji prinosi, učeći da je žrtva vanjski izraz unutarnjeg zajedništva ljudi s Bogom.

Islam

Žrtvovanje ima neznatnu ulogu u ortodoksnom islamu. Žrtvovanje koje su prakticirali predislamski Arapi nadahnulo je muslimane da i oni svako klanje životinje gledaju kao religiozni čin. Oni slave svečane dane u zahvalu za ispunjene zavjete ili kao zahvalnost za blagostanje, ali nema obrednih žrtvovanja povezanih s ovim gozbama. Na posljednji dan godišnjeg hodočašća u Meku žrtvuju se životinje, no ipak naglasak je više na posjetu svetom gradu nego na obredu žrtvovanja.

Kršćanstvo

Pojam žrtve pojavio se već u ranim kršćanskim zajednicama. Smrt Kristova na križu, kojoj je prethodila posljednja večera, ispripovijedana je u evanđeljima u žrtvenoj terminologiji: život Kristov, koji je svoj vrhunac imao u muci i smrti, promatrao se kao savršena žrtva, i njegovo uskrsnuće i proslava kao priznavanje takvog života od strane Boga Oca. Ideja da su članovi Crkve životno povezani s Kristom i da njihovi životi moraju imati žrtveni karakter detaljno je opisana posebno u Pavlovim poslanicama. Štoviše, od prvih desetljeća postojanja Crkve euharistijsko slavlje se povezivalo s Isusovim žrtvovanjem. Ono je bilo sjećanje (anamnēsis)— termin koji je označavao neki oblik identiteta između stvari koja je tako opisana i onoga na što se odnosilo – Kristove žrtve. U Novom zavjetu žrtva se bitno produhovljuje i pounutrašnjuje te tako postaje životom u evanđeoskom duhu. Uzor ove žrtve je Isusov život i smrt, označeni u euharistiji simbolima kruha i vina.