Isus se nakon svoga uskrsnuća nimalo nije odijelio od svijeta. Od čovjeka. I nije uskrsnu zbilju odmaknuo od naših dana, ‘odložio’ ju s one strane vremena. Isus je, neposredno po svome uskrsnuću, krenuo ususret ljudima, u običnost njihovih dana. Neki od tih susreta zabilježeni su na stranicama evanđelja.
Neki od tih susreta zabilježeni su na stranicama evanđelja.
Doživjeli su ga kao vrtlara. Kao stranca. Bio im je suputnik. Lomio kruh s njima. Pripravio im žeravicu. Zazvao ih imenom. U njegovoj prisutnosti gorjelo je srce u njima.
Ne bi bilo neprikladno sve to, izrečeno u prošlom vremenu, ponoviti u sadašnjem vremenu: Doživljavamo ga kao jednostavnoga radnika. Zemljoradnika. Kao stranca. Suputnik nam je. Lomi kruh s nama. Pripravlja nam žeravicu. Zaziva nas imenom. U njegovoj prisutnosti srce gori u nama…
Ne bi bilo neprikladno jer uskrsnuće je neprolazna zbilja. Zbog toga ga je premalo doživljavati – i prije toga: prikazivati – kao utjehu koju ćemo jednom iskusiti. Kao svojevrsnu naknadu za pretrpljeno. Kao nešto što nam je zajamčeno da ćemo ‘uživati’ ako ćemo… I potom slijedi niz ‘ako’…
Uskrsnućem je prožeta sva zbilja u kojoj živimo. Uskrsnuće je usađeno u svakoga od nas. I do nas je da se razraste. Da po nama donosi plod – i onaj vremeniti i onaj vječni. Pritom onaj vremeniti pripravlja onaj vječni.
Isusovo je uskrsnuće ugazilo sve dobre putove na zemlji. Po njemu se svi putovi mogu preobraziti u dobrotu. Po tim nam je putovima ići predano. I hrabro. Jer je uskrsnuće u našim srcima, u našim očima, jer nam je darovano da bude i po našim rukama, pozvani smo – upućeni – da ne odmjeravamo kako ćemo i koliko biti Isusovi. Kako će i koliko evanđelje biti mjera naših dana. Naših bića. Unatoč svim našim djelomičnostima upućeni smo neprestano dosizati Isusovu potpunost. U nama i među nama.
Jer se uskrsnuće, pošto je grobni kamen dignut, razlilo i vremenom i vječnošću, nije moguće ići za Isusom na odstojanju. Njegov korak je i naš korak, njegov napor i naš napor, njegova ustrajnost i naša ustrajnost. Kako bismo, inače, mogli biti njegovi?
Sve što je manje od zanosa, od potpunoga predanja, premalo je. Evanđelje je obasjalo naše putove, obasjalo i one putove u nama, i one nama teže, pa i jedva prohodne. U evanđeoskom svjetlu sve za što nam se valja izboriti, sve što nam valja izdržati, biva prihvatljivo. Svako se izbjegavanje očituje nedostojnim.
U odnosu na Isusovo uskrsnuće, u odnosu na uskrsli život, postoji samo jedan ‘ako’: Ako ne ljubiš, tko si? Ako ne ljubiš, čiji si? Ako ne ljubiš, koji je smisao tvojih dana? (Da, to je samo jedan ‘ako’…) I što znači očuvati sebe, svoj život, dok uokolo tebe stradava smisao, stradava nedužnost, ono najbolje od vremena i ljudskosti – ono djetinje, dok i čovjek i Bog vape za tvojom ljubavlju? Zbog tebe. I zbog svakoga. I taj vapaj neće prestati sve dok tvoj ‘da’ ne bude potpun. Dok tvoj ‘da’ ne nadjača sve druge tvoje razloge i odluke. Jer ljubav – i to ljubav danas – je srce svakoga istinskog uskrsnuća.
