U zgradi Teologije u Nedžarićima bilo je tad 54 bogoslova, 12 profesora, duhovnik, časni brat, fra Božo Krešo – nepokretni bolesnik koji je tada bio na liječenju u Sarajevu, 7 časnih sestara i jedna civilna osoba. Neki su bogoslovi bili na studiju u inozemstvu (tri su poslana u Ljubljanu da izbjegnu odlazak u JNA, dva su u Zagrebu i jedan u Londonu). Zbog nastale ratne situacije bogoslovima je omogućeno da nešto ranije nego što je uobičajeno otiđu u svoje rodne župe pred Uskrs, koji je te godine bio 19. travnja, a nas je 23 ostalo u zgradi Teologije. Od sredine svibnja bilo je veoma opasno kretati se u krugu zgrade. Održali smo 21. svibnja kućni kapitul na kojem smo zaključili da nećemo dobrovoljno napuštati zgradu ni Sarajevo. Gledali smo srpske vojne snage u neposrednoj blizini, metci su pogađali i našu zgradu, ratna je psihoza rasla. Ujutro 8. lipnja 1992. započele su žestoke borbe. Pucalo se iz svih vrsta oružja u blizini naše zgrade. U 9.45 sati uniformirane osobe preskakale su ogradu i ulazile u naše dvorište, a potom i u zgradu. Kad su nas sve skupili u predvorju i identificirali, jedan je od njih rekao da čekaju daljnju naredbu. Borbe su se sve više rasplamsavale. Kako je bilo opasno boraviti u predvorju, oni su sami predložili da odemo na sigurnije mjesto. Pod njihovom pratnjom otišli smo u podrum. Tu smo i prenoćili. Zbili su nas sve u jednu podrumsku prostoriju pod nadzorom stražara. Većina je vojnika pljačkala po sobama, uzimali su novac i vrednije stvari. U kući nije bilo struje. Vrijeme je sporo prolazilo u neizvjesnosti i bojazni.
Provincijal fra Petar Anđelović slutio je što se dogodilo, čim nije mogao telefonski stupiti u kontakt s nama. Zauzimao se za nas na sve moguće strane kod crkvenih i državnih vlasti. Intervencija je išla do Ujedinjenih naroda. Kasnije smo doznali da je s nama bilo raznih kombinacija. Odlučeno je, ipak, da će nas pustiti i prevesti do Kiseljaka. Svakome od nas bilo je dopušteno, uz pratnju vojnika, otići do sobe, uzeti najnužnije stvari što možemo ponijeti u ruci te čekati u hodniku ispred amfiteatra. Nakon višesatnog čekanja došao je jedan stari vojni autobus s 20 sjedala. Zgurali smo se u njega i 9. lipnja u 15 sati krenuli prema Kiseljaku. Prolazili smo razne punktove i kontrole i stigli do postaje HVO-a u Rakovici. Kiseljački župnik fra Ivan Pervan dočekao nas je, organizirao prijevoz, počastio toplim ručkom u župnom stanu i pobrinuo se za prijevoz dalje. Neki su krenuli u samostan u Kreševo, a drugi u Fojnicu. Odatle smo organizirano odlazili uglavnom u svoj rodni kraj, ako je bio slobodan.
Izbjeglištvo u Hrvatskoj
Što dalje? Bogoslovi su raspršeni kojekuda. Trebaju produžiti privremene zavjete, treba održati jednomjesečnu duhovnu pripremu kandidatima za vječne zavjete i prirediti zavjetovanje, obaviti duhovne vježbe i svećeničko ređenje za 10 tadašnjih đakona. Sa sarajevskim i banjolučkim biskupom nije se uopće moglo kontaktirati. Trebalo je naći mjesto i prostor gdje će se bogoslovi okupiti, pripremati i položiti ispite, okončati ljetni semestar. Livanjski je gvardijan izrazio spremnost primiti u samostan i po župama 30 bogoslova. Jedina veza s provincijalom i bogoslovima bila je moguća samo putem radioamatera. Uz velike teškoće, problemi su se ipak rješavali. Desetoricu naših đakona za svećenike zaredio je šibenski biskup dr. fra Srećko Badurina, trećoredac, osmoricu u Podhumu kod Livna 20. srpnja 1992., a dvojicu, koji zbog ratnih okolnosti nisu mogli doći u Livno, u Šibeniku 1. listopada. Nakon jednomjesečne pripreme u samostanu na Gorici, devetorica bogoslova položili su svečane zavjete u Vidošima 15. kolovoza 1992.
Uz veliko razumijevanje i susretljivost lokalnih vlasti i uprave hotelskog naselja Apartmani u Tučepima, bogoslovi i profesori sredinom kolovoza smješteni su u njihove hotelske prostore. Tu su bogoslovi produžili privremene zavjete, pripremali se i polagali ispite služeći se knjigama Franjevačke teologije u Makarskoj. Svi smo dobili izbjegličke kartone kojima smo mogli koristiti prava koja je Hrvatska davala izbjeglicama. U međuvremenu se tražilo mjesto i prostor za nastavak predavanja u novoj akademskoj godini. Na tome je, uz ostale, uspješno radio dekan Teologije dr. fra Ivan Bubalo koji je stanovao na Bistriku i uspio izići iz Sarajeva. Provincijal provincije sv. Ćirila i Metoda izrazio je spremnost da nam ustupi u Samoboru zgradu njihove nekadašnje Gimnazije, u kojoj su bili smješteni prognanici iz Vukovara. Zahvaljujući naklonosti hrvatskih državnih vlasti, vukovarski su prognanici 4. rujna premješteni u bivšu vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici u Zagrebu, a zgrada u koju su oni dotad bili smješteni ustupljena je našoj Teologiji. Zgradu smo donekle preuredili za naše potrebe te 8. listopada 1992. krenuli iz Tučepa u Samobor. Tjedan dana kasnije započeli smo s novom akademskom godinom 1992./93. Provincija je tada imala 64 bogoslova. Budući da nije bilo mjesta za sve, neki su profesori smješteni u franjevački samostan u Samoboru, trojica po samostanima u Zagrebu, a 11 bogoslova sa svečanim zavjetima poslani su na studij u inozemstvo (jedan u London, dvojica na KBF u Zagrebu, po jedan u Canterbury i Münster, dvojica u Veronu i četvorica u Beč). U Samoboru je ostalo 53 bogoslova. Posjetio nas je 18. studenog 1992. generalni ministar Reda fra Hermann Schalück s tajnikom Reda i sa svih šest provincijala naših provincija. Više prostora za bogoslove nastalo je preseljenjem profesora u Podsused. Naime, Provincija je kupila upravnu zgradu bivše cementare u Podsusedu, preuredila je za stanovanje i službeno je 25. ožujka 1994. proglasila samostanom sv. Ilije. U samostan su preselili svi profesori osim gvardijana, ekonoma i meštara. Izdašno nas je pomagalo Humanitarno-karitativno društvo Kruh sv. Ante.
Teologija u Samoboru
Tijekom studija u Samoboru pristigao je još 61 bogoslov. Ukupno je, dakle, na Teologiji u Samoboru studiralo 114 bogoslova Bosne Srebrene. Njima treba dodati još jednog bogoslova provincije sv. Jeronima koji je kod nas studirao jedan semestar, te sedmoricu postulanata provincije sv. Ćirila i Metoda tijekom jednog ili dva semestra. Jedan semestar kod nas je studirao i jedan civil. Ukupno je, dakle, na Teologiji u Samoboru bilo 123 upisana studenta. Tijekom studija u Samoboru, prije svećeničkog ređenja, napustilo je ili je bilo otpušteno 25 bogoslova. Napustila su također i petorica bogoslova sa svečanim zavjetima, koji su studirali u inozemstvu. Za vrijeme studija u Samoboru zaređeno je ukupno 18 bogoslova za svećenike. Ređenja su obavljana u Samoboru, Sarajevu, Kaknju i Rumbocima.
Franjevačka teologija u Samoboru priredila je 27. i 28. travnja 1993. u Zagrebu znanstveni skup Rat u Bosni i Hercegovini: uzroci, posljedice, perspektive te izdala zbornik radova s tog skupa 1994. Također je Teologija 1994. u Samoboru izdala Zbornik radova sa znanstvenog skupa u Sarajevu 1991. pod nazivom Sedam stoljeća bosanskih franjevaca. Profesori su sudjelovali s predavanjima na znanstvenim skupovima, akademijama, priredbama, organiziranim susretima u Samoboru, Zagrebu i susjednim gradovima. Pokrenuli su 1993. novi časopis Bosna franciscana. Sudjelovali su u organizaciji konvoja Bijeli Put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu koji je pred Božić 1993. uz višednevne velike žrtve dopremio u Novu Bilu izgladnjelom narodu u muslimansko-bošnjačkom okruženju 100 šlepera humanitarne pomoći. Profesori su, također, priredili u Samoboru 30. listopada 1996. znanstveni skup: Dr. fra Bonifac Badrov – život i djelo, povodom stote obljetnice rođenja ovog franjevca i filozofa Bosne Srebrene.
Među studentima je bilo dosta glazbeno nadarenih pojedinaca koji su bili u sastavu VIS-a Jukić. Predvođeni drugim meštrom fra Josom Oršolićem, bogoslovi su izvodili glazbene točke na akademijama, nastupali na misnim slavljima po župama u Hrvatskoj, Bosni i hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu, primjerice u Salzburgu, Mörsu, Stuttgartu, Münsteru, Beču, Freiburgu, Linzu, Rotterdamu, Zürichu te u marijanskom svetištu u Nevigesu. Skupljali su priloge za obnovu zgrade u Nedžarićima. Preko ljeta, većina je bogoslova odlazila u inozemstvo na tečajeve stranih jezika. Tako je 1994. jezične tečajeve pohađalo 58 bogoslova (engleski 11, njemački 15, talijanski 14 + 17 bivših novaka i francuski jedan). Provincija je plaćala putne troškove, a sve drugo franjevačke zajednice koje su ih primale. To je omogućila Generalna kurija Reda zahvaljujući našem generalnom definitoru dr. fra Emanuelu Hošku.
Obnova zgrade Teologije u Nedžarićima
Čim je bio slobodan pristup Nedžarićima, profesori su 14. veljače 1996. sa svoje sjednice u Podsusedu posvećenoj povratku u Sarajevo uputili dopis Definitoriju Bosne Srebrene s molbom za najbrži mogući povratak u Sarajevo. Šestorica su se profesora 7. ožujka 1996. uputila u Sarajevo pregledati zgradu Teologije i s Upravom dogovoriti daljnje korake koje treba poduzeti prije povratka. Stravično je bilo pogledati ruševnu i opustošenu zgradu u Nedžarićima. Izvana velika oštećenja na krovu i zidovima, a unutra još veća pustoš: nestali su vrlo vrijedna knjižnica, više stotina umjetničkih dijela kao i sve vrednije stvari, ni jednih vrata na zgradi, nikakva namještaja, parketi dignuti, a što se moglo demontirati odneseno je. A neke nevrijedne stvari, koje su ostale po sobama bile su razbacane po podu, probodene bajunetama, raspadale su se od vlage i memle. Neki su zidovi zgrade porušeni da bi se mogle napraviti puškarnice, čak i tenkovsko gnijezdo, iz kojeg se rušilo Sarajevo. Vanjski zid kuhinje srušen je da bi se mogli iznijeti veći kuhinjski strojevi.
Nakon razgovora sa šestoricom profesora, Definitorij je 8. ožujka 1996. donio odluku da se odmah krene u renoviranje zgrade te da se radovi trebaju završiti do početka zimskog semestra 1996./97. Provincijal je 26. ožujka formirao Vijeće za rekonstrukciju zgrade u sastavu četvorice članova Provincije (fra Živko Petričević, ekonom; fra Mirko Majdandžić, definitor; fra Božo Borić, arhitekt i fra Anđelko Barun, meštar bogoslova). U nadzorni odbor uključen je i ing. Ivica Petrović. Užurbano se radilo na rekonstrukciji. Mnogo je bilo nepredviđenih radova mimo postojećih nacrta i opisa radova. Stoga se zadani rok obnove nije mogao postići. Zgrada je potpuno renovirana, termički izolirana i opremljena po suvremenim standardima. Nad profesorski dio nadograđen je jedan kat. Određeni broj bogoslova, predvođeni meštrom, pomagali su preko ljeta majstorima u raznim poslovima. Stanovali su u Visokom, a preko dana bi odlazili na rad u Nedžariće. Konačno je odlučeno da se povratak organizira 20. ožujka 1997.
Povratak u Sarajevo
Povratak u Sarajevo započeo je, zapravo, 23. rujna 1996. kada su šestorica bogoslova šeste godine studija preselili iz Samobora u samostan sv. Ante na Bistriku. Ostalo je 64 bogoslova u Samoboru. I njih se pripremalo za odlazak u Sarajevo. Na posljednjoj studentskoj tribini u Samoboru 5. ožujka 1997. meštar im je rekao: – Četrnaestog ovog mjeseca zadnji je dan predavanja u ovoj kući, a zatim slijedi spremanje, pakiranje i utovar stvari i, ako Bog da, 20. ovog mjeseca krećemo svojoj kući u Sarajevo… Struktura je stanovništva u Sarajevu izmijenjena… Radi se uglavnom o ljudima… koji nisu dovoljno upoznati sa životom i radom franjevaca u Bosni (…) U duhu je našeg Reda, još od sv. Franje, biti misionar među muslimanima… Naše oružje nije sila, sveti rat, nego ljubav prema svakom čovjeku. Mi smo za pluralizam, uvažavanje različitosti uz maksimalno poštivanje svakog pojedinca… Moramo biti posrednici pomirenja i praštanja među ljudima. Ne smijemo se identificirati s onima koji propovijedaju mržnju, etničko čišćenje, protjerivanje ljudi s njihovih ognjišta i djedovine… Ne želimo naći sebi uhljebljenje izvan Bosne… Udobnost, komocija, bogatstvo i novac nisu naši ideali. Mi želimo živjeti sa svojim narodom u svojoj domovini. Spremni smo učiniti sve da svom narodu omogućimo da ostane svoj na svome… Naša sadašnja prisutnost i djelovanje u Bosni vjerojatno je presudna za budućnost Bosne. Ne smijemo to prokockati (…) Ukoliko budete slijedili upute meštara, provincijskih i kućnih starješina možete se uvijek osjećati sigurnima. I vaši roditelji, koji su možda zabrinuti zbog vašeg odlaska u Sarajevo, mogu biti potpuno mirni. Vi ćete biti glavna briga Provincije i uvijek ćemo na vrijeme reagirati… tako da se nikad neće dovesti u pitanje vaša sigurnost.
U Samoboru je 15. ožujka 1997. priređena akademija zahvale svim dobročiniteljima, posebice franjevcima provincije sv. Ćirila i Metoda koji su nam uvijek rado izlazili u susret i bratski se odnosili prema nama. Iz Sarajeva smo izišli s torbom u ruci. Sada je trebalo zapakirati oko 20 000 knjiga koje su poklonile institucije i pojedinci iz Njemačke, Austrije, Hrvatske, Slovenije. Trebalo je pažljivo pakirati velik broj računala i drugih osjetljivih tehničkih i osobnih stvari. Besplatan prijevoz (dva tegljača, dva kamiona i dva autobusa) osigurao je Ured Vlade RH za prognane i izbjegle u Zagrebu. Uz ispraćaj gostoljubivih hrvatskih franjevaca i prijatelja 20. ožujka 1997. u 9.47 krenuli smo na put. Savu smo prešli skelom. Carinske su kontrole bile čista formalnost. Sve je prošlo brzo i bez ikakva zastoja. Od Arizone smo bili podpolicijskom pratnjom, sve do Sarajeva. U Sarajevo ulazimo u 21 sat. Obnovljena zgrada Teologije osvijetljena je, ali su to bili užasni prizori ruševina i pustoši koje ćemo još dugo gledati. U predvorju zgrade Teologije priređena je izložba fotografija koje prikazuju u kakvom je stanju bila zgrada prije obnove. Bilo je to stravično gledati.
Nakon povratka u Sarajevo
U ljetnom semestru 1996./97. bilo je 77 bogoslova Bosne Srebrene (u Samoboru 64, na Bistriku šest, u Grazu četiri, u Bologni dva i u Zagrebu jedan). Svi bogoslovi iz Samobora, a uglavnom i svi profesori, krenuli su i stigli u Sarajevo. Predavanja su nastavljena 2. travnja 1997. Dotle je trajalo smještanje i prilagođavanje. Svečana akademija u povodu povratka Teologije u Sarajevo održana je 25. ožujka. To je bila prilika za susret s prijateljima i znancima, ali i ljudima tadašnjeg javnog i kulturnog života Sarajeva. Tom prigodom prikazan je dokumentarni dvanaestominutni film redatelja Vlatka Filipovića Tragovi zla. Film je zorno prikazivao u kakvu je stanju bila zgrada Teologije nakon odlaska srpske vojske. Na akademiji su bili nazočni brojni gosti iz crkvenog, kulturnog i političkog života iz BiH i Hrvatske. Povratku Teologije u Sarajevo posvetili su pozornost skoro svi poznatiji bosansko-hercegovački mediji, kao i neki iz Hrvatske. Teologiju su posjećivale ugledne državne i crkvene osobe iz BiH, Hrvatske i inozemstva. Posjetio ju je i generalni ministar Reda manje braće fra Hermann Schalück 12. i 13. travnja 1997. Američka državna tajnica Madeleine Albright 30. kolovoza 1998. izabrala je našu Teologiju kao mjesto gdje se susrela s povratnicima s područja sarajevskih naselja.
Vijeće za odgoj i izobrazbu provincije Bosne Srebrene, koje je predvodio profesor dr. fra Marko Karamatić, priredilo je u Sarajevu 9. travnja 1997. sastanak profesora, odgojitelja Gimnazije i Teologije i predstavnika pastoralnih djelatnika. Na sastanku se raspravljalo o odgoju i izobrazbi u novonastalim okolnostima. Istoga dana navečer predstavljena je knjiga, koju je priredio profesor dr. fra Velimir Blažević, pod naslovom Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne.
Poseban događaj tih dana bio je posjet pape Ivana Pavla II. Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. Njegovu dolasku prethodile su pripreme na državnoj i crkvenoj razini. I naša je Teologija sudjelovala u pripremama. Bogoslovi su sa svojim meštrima u habitima od rane zore dočekivali autobuse na prilazima Sarajevu. Ljudima su zaželjeli dobrodošlicu, dijelili im piće i suhu hranu, dar Kruha sv. Ante. Tom se gestom željelo ohrabriti ljude, koji s jednom dozom straha dolaze u Sarajevu, da se osjećaju sigurnima, tu su i njihovi fratri s njima. Papa se u katedrali susreo s biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama među kojima su bili profesori i bogoslovi naše Teologije. Centralni događaj bilo je svečano bogoslužje na Koševskom stadionu uz sudjelovanje oko 50 000 vjernika. I band franjevačkih bogoslova VIS Jukić sudjelovao je u pjevanju duhovnih pjesama prije i za vrijeme misnog slavlja, zapazio ih je i Papa. On je došao da progovori multikonfesionalnim jezikom Objave svima koji vjeruju u smisao ljubavi nasuprot mržnji, da osvjedočeno ukaže na dijalog civilizacija nasuprot njihova sukoba, da ojača naše oskudne energije poštovanja DRUGOG, da pusti suzu tuge nad našom nesrećom i izrekne molitvu praštanja za našu prošlost – sadašnjost i još uvijek nerazgovijetnu budućnost (V. Premec).
Život i školovanje na Teologiji
Profesori Teologije, po povratku u Sarajevo, osim svojih redovitih poslova, sudjelovali su sa svojim izlaganjima na raznim znanstvenim skupovima i priredbama, držali duhovne vježbe svećenicima i časnim sestrama, predvodili misna slavlja i propovijedali po župama, pisali znanstvene i stručne knjige i članke, nastavili s izdavanjem časopisa Bosna franciscana i Jukić te Biltena Franjevačke teologije Sarajevo. A studenti su nastupali sa svojim glazbenim izvedbama po župama u BiH i inozemstvu, za Uskrs i Božić priređivali su prigodne akademije, a drugim zgodama priredbe, na njih pozivali i okupljali ljude. Preko ljeta su nastavili odlaziti na tečajeve stranih jezika.
Od povratka u Sarajevo pa sve do završetka ljetnog semestra 2015./16. na Franjevačkoj teologiji Sarajevo studiralo je ili još studira 253 bogoslova Bosne Srebrene i jedan bogoslov hercegovačke provincije. U tom razdoblju zaređeno je za svećenike 114 franjevačkih bosanskih bogoslova, a tijekom istog razdoblja napustilo ih je prije svećeničkog ređenja 112. Oni koji napuste obično ostaju u dobrim odnosima s Provincijom. U većini slučajeva nose sa sobom katoličke i franjevačke vrednote koje su apsorbirali u svoj život i djelovanje pa ih i u svijetu na svoj način ostvaruju. U svakom slučaju, vrijeme življenja i školovanja u franjevačkoj zajednici nije bilo uzaludno ni za njih ni za Provinciju, a niti za narod u kojem djeluju.
Od zimskog semestra 2000./01. na našoj Teologiji u Sarajevu studiraju i civili i časne sestre. Sveukupno ih je do završetka ak. god. 2015./16. bilo 140. Tu su ubrojeni i bogoslovi koji napuste (39) pa dalje nastave studij kao civili. Brojni su civili diplomirali i dobili titulu diplomiranog teologa i time stekli visoku naobrazbu koju im priznaje i Crkva i država. Teologija je afilirana Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a time i Zagrebačkom sveučilištu. Diplomirani će teolozi civili uglavnom biti profesori vjeronauka u školama diljem BiH. Svoju stečenu formaciju u franjevačkom duhu i poslanju prenosit će na buduća pokoljenja.
A što sad?
Misu zahvale Bogu za sretan povratak u Sarajevo predvodio je najstariji član profesorskog zbora dr. fra Vitomir Slugić. U svojoj je homiliji naglasio da smo se vratili u zgradu ljepšu i uredniju nego što je bila i upitao što sad? To je pravo pitanje na koje treba trajno davati odgovor. Sarajevo je nakon rata posve drugačiji grad. Razorene su zgrade obnovljene, a i mnoge nove napravljene. Sarajevo izvana izgleda ljepše negoli je nekoć bilo. Ostaje pitanje ljudi u njemu. Je li moguć onaj i onakav život koji je bio prije rata? Je li moguće vratiti ljude koji su otišli iz njega? Je li moguće da sva tri konstitutivna naroda i svi drugi žive u istinskoj ravnopravnosti i suživotu najprije u Sarajevu?
Na ta je pitanja za sada teško dati pozitivan odgovor. Ravnopravnost postoji samo na papiru. Multikulturalnost je bila i mora ostati glavno obilježje Sarajeva kao glavnog grada BiH. Bez toga neće biti budućnosti ni Sarajevu ni BiH. Franjevci Bosne Srebrene znali su stoljećima zastupati i braniti tu ideju i u životu je ostvarivati. Moraju je znati implementirati u bosanskohercegovačko društvo i danas. U tome važnu ulogu može odigrati Franjevačka teologija Sarajevo. Djelovanjem profesora na intelektualnom, kulturnom i duhovnom polju među bosanskohercegovačkim ljudima kakvi već jesu danas, formacijom budućih svećenika pastoralnih djelatnika i kateheta civila, Teologija može postati kvasac mira, suživota i sloge u današnjem društvu.
(Godišnjak Kalendar sv. Ante 2017.)
