Kada je mladi kralj Stjepan Tomašević sjeo na bosansko prijestolje 1461. godine, činilo se da Bosna dobiva novu priliku. Njegova krunidba, izvršena uz pristanak svih baruna i vlastele, trebala je biti simbol unutarnje konsolidacije. Iz povijesnih izvora vidljivo je da je novi vladar odmah po preuzimanju vlasti pokazao iznimnu diplomatsku aktivnost, nastojeći „urediti stvari u kući” kako bi se mogao posvetiti obrani od nadiruće osmanske sile. Njegov pogled bio je uprt u zapad, prema kršćanskim silama od kojih je očekivao spas. No, kako će se pokazati, Bosna je u tim trenucima bila tek pijun u složenoj partiji šaha između Mlečana, Ugara, Svete Stolice i sultana Mehmeda II. Osvajača.
Između kurtoazije i pragmatizma
Prvi diplomatski korak Stjepana Tomaševića bio je usmjeren prema Mletačkoj Republici. Njegovi poslanici stigli su u Veneciju s viješću o krunidbi, ali i s konkretnim molbama. Odgovor mletačke vlade od 1. prosinca 1461. godine paradigma je tadašnje mletačke politike: mnogo počasti, a malo stvarne pomoći. Republika je kralja uvrstila u red svojih plemića i obećala mu kuće u Mlecima i Zadru, ali uz znakovitu napomenu da se „strpi dok se nađu zgodne kuće”. To obećanje utočišta bilo je više psihološki melem nego stvarna vojna podrška.
Kada je kralj zatražio ono najnužnije – strijelce i puškare za slučaj osmanske navale – Mlečani su odgovorili diplomatskom formulom kojom su odgovornost prebacili na „zajedno s hercegom”. Iako su se deklarativno radovali njegovoj krunidbi, njihova stvarna pomoć svela se na dozvolu da kralj o vlastitom trošku unovači vojnike na njihovim teritorijima. Republika nije željela izravno provocirati sultana, držeći se po strani dok god njezini obalni interesi nisu bili izravno ugroženi. Bosna je za njih bila dragocjen bedem, ali bedem koji su željeli da se održava sam, uz minimalna mletačka ulaganja.
Posebno složeno poglavlje predstavlja odnos Mlečana prema hrvatskom banu Pavlu Špirančiću. Republika je, u svom nastojanju da ovlada dalmatinskim zaleđem, pokušala iskoristiti bosanskoga kralja i hercega Stjepana protiv bana. Venecija se nije usuđivala izravno udariti na Špirančića i oteti mu strateški važan Klis, pa je poticala Stjepana Tomaševića na savez s Krbavskim knezovima protiv bana.
Iz mletačkih zapisa od 28. kolovoza vidljivo je da su poslanici upućeni kralju s ciljem sklapanja saveza protiv Špirančića, pod izgovorom da bi se ban mogao sporazumjeti s Osmanlijama. Ta politička intriga pokazuje koliko je bosanski kralj bio pritisnut između različitih interesa: s jedne strane su ga poticali na rat s kršćanskim susjedima, a s druge mu savjetovali jedinstvo protiv Osmanlija. Ova razjedinjenost kršćanskih velikaša bila je upravo ono što je sultan Mehmed II. najviše priželjkivao.
Obiteljski raskol Kosača
Možda najtragičniji aspekt propasti Bosne bila je unutarnja izdaja unutar obitelji Kosača. Herceg Stjepan Vukčić Kosača, iako se izmirio s kraljem, suočio se s pobunom vlastitoga sina Vladislava. Vladislav je protkan ambicijom i mržnjom prema ocu, pobjegao sultanu i zatražio polovinu očeve zemlje, obećavši sultanu nevjerojatnih 100 000 dukata.
Ovaj podatak iz studenoga 1462. godine otkriva dubinu moralnoga i političkog sloma bosanskoga plemstva. Vladislav je sultanovom poslaniku lagao da će mu novac posuditi Mlečani i Dubrovčani, uvlačeći ih u sukob koji nisu željeli. Sultan je, prepoznavši slabost, dao Vladislavu vojsku da udari na oca. Kasniji sultanovi zahtjevi hercegu – da mu plati spomenutih 100 000 dukata ili preda gradove Klobuk, Mičevac i Čačvinu – bili su izravna ucjena. Herceg Stjepan je u svom odgovoru pokazao dostojanstvo, poručivši da će radije poginuti nego predati gradove koji bi Osmanlijama omogućili kontrolu nad Dubrovnikom i mletačkim posjedima, ali unutarnja razjedinjenost već je nepovratno oslabila obrambeni sustav zemlje.
Ugarska kruna i prekid harača
Ključni trenutak u predvečerje propasti bio je sporazum s ugarskim kraljem Matijašem Korvinom u svibnju 1462. godine. Pod pritiskom pape i biskupa Ivana Viteza, Stjepan Tomašević je u Budimu potpisao ugovor koji će se pokazati kobnim. Kako bi dobio priznanje i savez od Ugarske, kralj je Matijašu isplatio golemu svotu novca, koju je ovaj iskoristio za otkup krune sv. Stjepana od njemačkoga cara.
Ovaj financijski aranžman iscrpio je bosansku riznicu, a zauzvrat je Bosna morala ustupiti gradove ugarskim posadama i, što je najopasnije, obećati da će prestati plaćati danak (harač) sultanu. To je bio čin prkosa koji Bosna vojno nije mogla opravdati. Mletački poslanik Petar Thomasius izvještavao je da će se sve poteškoće ukloniti novcem, no on nije shvaćao da se tim novcem kupuje samo privremena ugarska naklonost, dok se istovremeno izaziva gnjev najmoćnijega vladara tadašnjice – Mehmeda Osvajača.
Grčki ljetopisac Leonid Kalkokondilas ostavio je zapis o susretu bosanskoga kralja i osmanskoga poslanika koji je došao po harač. Kralj je, ohrabren obećanjima iz Budima i Rima, izveo poslanika u svoju riznicu i pokazao mu blago, rekavši: „Eto, harač je skupljen, no nije mi ni na kraj pameti da ga pošaljem caru… ako car na mene udari, lakše ću mu se oduprijeti s novcem”.
Ove riječi, koliko god zvučale junački, bile su odraz strašne zablude. Osmanski poslanik mu je odgovorio s jezivom preciznošću, upozorivši ga na kršenje ugovora. Sultan Mehmed II., koji je tada bio zauzet u Vlaškoj, samo je odgodio kaznu, čekajući da „onaj crv u tijelu Bosne” dovrši svoj posao. Kralj je svojom odlukom da zadrži novac za obranu zapravo dao sultanu savršen „casus belli” – opravdanje za rat pred cijelim islamskim svijetom.
Početkom 1463. godine, kralj Stjepan Tomašević je postao potpuno svjestan da je rat neizbježan. Njegovo poslanstvo u Veneciju u veljači te godine bilo je ispunjeno očajničkim upozorenjima. Kralj je precizno predvidio sultanove namjere: osvajanje Bosne kao baze za napad na mletačke granice, sve do Istre. Nudio je Mlečanima da preuzmu zapovijedanje njegovom vojskom, tražio je oružje koje je nekada papa bio namijenio njegovu ocu, a koje su Mlečani zadržali u Dalmaciji.
Odgovor Republike ponovno je bio mlak. Iako su mu darovali nešto „praha i oružja”, uputili su ga da se uzda u savez s Ugarskom i hercegom. Čak je i Dubrovnik bio suzdržan, bojeći se za svoju neutralnost. Interceptirano pismo koje je nosio Vlakuša Milojković pokazuje da je kralj pokušavao animirati čak i Skenderbega u Albaniji, ali su te akcije bile prekasne i nedovoljno koordinirane. Kršćanska Europa bila je „puna dobrih želja”, ali dok su oblaci nad Bosnom postajali sve crnji, njezine su vojske ostajale kod kuće, a njezini vladari su se bavili međusobnim razmiricama.
„Gnjila jabuka”
Bosansko Kraljevstvo je imalo u sebi „crva koji ga je izjedao”. Taj crv bila je nesloga vlastele, pohlepa kralja Matijaša, hladni interes Venecije i tragična naivnost mladoga kralja. Bosna je opisana kao „gnjila jabuka” koja čeka mali vjetar da padne. Taj vjetar bio je sultan Mehmed II., koji je lukavo čekao da kršćanski savezi pokažu svoju slabost.
