Društvene mreže i posvećenost njima oduzimaju korisno vrijeme za susrete s ljudima. Sve više ljudi provodi vrijeme u virtualnom svijetu i tako osiromašuje sebe za kontakte uživo, razvoj empatije i suradnju s drugima. Iznenađuje koliko se i ozbiljni, zreli ljudi bave svojim profilima na različitim mrežama i koliko im je stalo da ih drugi prate i lajkaju kao da im od toga ovisi uspjeh u stvarnom životu. Kud god krenuli, ma što radili, naslikavaju se i objavljuju na profilu kako bi svi znali što se s njima događa. „Živimo u užasnoj kulturi ‘odraza’, u kulturi zrcala i selfija, provodimo puno vremena promatrajući sami sebe (zadovoljno ili srdito, ovisno o trenutku), ispitujući svoj izgled, vodeći brigu o slici koju ljudi imaju o nama, umjesto da gledamo Boga i dopustimo mu da nas on gleda…”, ističe Jacques Philippe u knjizi Naučiti primati. Zar nije činjenica da većina ljudi voli sačuvati svoju privatnost i podatke koje dijele samo s onima s kojima su bliski? A da ne govorim o iskustvima, pozitivnim ili negativnim. Zašto je važno da drugi saznaju najosjetljivije detalje o nečijem životu? S virtualnom prazninom, u koju upadaju svi sa svojom intimom i životom, dijele osjećaje koje u stvarnosti pravim prijateljima ili bliskima osobama ne kazuju. I onda prate reakcije drugih! Neobičan fenomen, začuđujući! „Narcisoidno stalno vraćanje samome sebi najprljavije je od svega. To je suprotno od ljubavi koja znači sebedarje. Želimo postojati svojim snagama umjesto zahvaljujući Božjem pogledu”, dodaje Philippe. Čini se neuhvatljivim takvo ljudsko ponašanje i odrazi drugih u njemu. „Najintimniji razgovori prenose se njima (mobitelima), pri čemu njegovi korisnici ne vode računa o tome da ih netko možda sluša, i oni koji to žele i oni koji ne žele. Na pretrpanoj ulici to se događa toliko često da nikada nisi siguran koja rečenica pripada kojemu od ovih fragmenata koji slobodno lebde u zraku”, upozorava Micheal O’Brien u knjizi Njujorška luda. Činjenica je da se ljudi sve više osamljuju i predaju zavodljivosti tih svjetlila u mraku koje ih mami poput sirenina zova. Kao da misle da će sve što napišu ostati negdje u tami, hoće ali će i svi drugi iz iste tame to pročitati. I zvani i nezvani. Poput bumeranga će se vratiti kad im to najmanje bude trebalo. „Kada jedino svjetlo na licima većine ljudi potječe od odbljeska prijenosnih računala, pametnih telefona ili televizijskih ekrana, jasno je da živimo u mračnom dobu”, kazuje jedan monah Rodu Dreheru, autoru knjige Benediktova opcija, i nastavlja: „Nedostaje im ono temeljno svjetlo koje bi putem društvene interakcije trebalo zasjati u čovjeku. Ljubav jedino tako može nastati. Bez istinskog kontakta s drugim ljudima ljubavi nema. Nikada još nismo doživjeli mračno doba kao što je ovo.” Stalna potreba živjeti sami od sebe, biti svoje vlastito središte, stvara sve „krhkije osobnosti”, primjećuje Philippe.
Zamka anonimnosti
Možda je upravo tako lako dostupna anonimnost i mogućnost lažnoga predstavljanja i krivotvorenja identiteta izazov za korisnike. Mogu se ponašati kako žele bez posljedica, a mnogi upravo te mogućnosti koriste za različite kriminalne radnje. Još jedan fenomen je prisutan, laganje. Naime, utvrđeno je da ljudi online više lažu nego što bi to komunikacijom oči u oči činili. Anonimnost na internetu stvara velike probleme i u akademskom području jer su studentima dostupni gotovi radovi na određenim stranicama, koje oni mogu prilagati kao vlastite. Anonimnost koju digitalni mediji omogućavaju također izaziva kod mladih ponašanja koja inače ne bi pokazivali. Jedno od njih je i mobbing – učestalo uznemiravanje, vrijeđanje ili maltretiranje druge osobe, što često dovodi do tragičnih ishoda. Također, istraživanja pokazuju da stalno korištenje društvenih mreža mijenja ne samo mišljenje, pamćenje i pozornost pojedinca nego i njegovo ponašanje. „Naš mozak je prije svega socijalni mozak”, naglašava neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer u svojoj knjizi Digitalna demencija. Drugim riječima, tko svoje socijalne kompetencije stječe živom komunikacijom s drugima, korištenje društvenih mreža neće mu toliko naškoditi kao generacijama mladih osoba koje veći dio svojih društvenih kontakata ostvaruju uglavnom preko interneta. Njihovo društveno ponašanje ostat će na niskoj razini jer se moždana područja zadužena za ovo ponašanje ne razvijaju kako treba. „Mladi ljudi sve manje znaju što treba raditi, što mogu postići i što zapravo žele. Jednostavno imaju sve manje prilike da probleme rješavaju u realnom svijetu i u izravnom kontaktu”, zaključuje Spitzer.
Da ne govorim o tome da sve što se izrekne, napiše, komentira ostaje trajno zabilježeno u programima i serverima ponuđača i da se tako kreira profil pojedinca te se tim podacima dalje manipulira. Otuda različite ponude iskaču na ekranu jer je zabilježeno što pojedinca zanima, što su mu interesi, što ga muči… Sve je otkriveno, postaje ranjiv i nezaštićen, prepušten na milost i nemilost različitim utjecajima i procjenama. Nažalost, ako pogledate svoj bankovni e-račun, vidjet ćete isto profiliranje vaših uplata i isplata. Sve se to radi bez suglasnosti korisnika.
Lažna prisutnost
Žalosno je da danas sve manje vremena imamo jedni za druge, a sve više za te naprave koje nas zarobljuju i oduzimaju spokoj i slobodno vrijeme. Rijetki se pitaju treba li im toliko nepotrebnih informacija, toliko poluvijesti (uglavnom negativnih i prenapuhanih), uplitanje u živote drugih, slike pojedinaca koje u stvarnom životu uglavnom izbjegavaju, ali u virtualnom vole gledati događanja u njihovu životu. Ostavimo te naprave i okrenimo se oko sebe. Vidjet ćemo da je stvarnost puno drukčija i da smo mi bogati u obilju darovane nam milosti i ljubavi. Ne treba nam umjetna inteligencija kazivati kuda ići pored vlastite pameti. Zamjena istinskih međusobnih odnosa digitalnim mrežama može dugoročno biti povezana sa smanjivanjem naših umnih kapaciteta. „Dakle, postoji opasnost da Facebook i slični servisi dovedu do smanjenja našeg ukupnog socijalnog mozga. Stoga itekako uznemiruje činjenica da ga u međuvremenu koristi oko milijardu ljudi”, upozorava Spitzer. Svako pretjerivanje dovodi do nemira, nezadovoljstva i nemogućih želja. Postajemo prazne posude u koje se ulijevaju viškovi, otpaci virtualnoga svijeta, a pravo bogatstvo zanemarujemo i tako zatupljujemo. Svaku mladu osobu treba stalno podsjećati da podigne oči i pogleda oko i u sebe a ne u selfi na mobitelu! Nije stvorena na ovaj svijet da bi se fotkala nego živjela, obogaćivala duhovno i umno i sebe a i druge. Knjige nisu tu radi sažetaka, nego radi oplemenjivanja i to knjige-klasici koje pojedinca upućuju u život, podsjećaju na generacijski slijed i mijene vremena. Iako prisutni u svijetu, mladi ljudi često ljepotu prirode i svega stvorenog prepoznaju i doživljavaju tek putem slika, uslijed okupiranosti ekranom i brigom kako drugima prikazati svoj svijet i svoju ulogu u njemu. O’Brien primjećuje: „Ljudi se koriste mobitelima kao gumicama za brisanje drugih živih bića. Pritiskom tipke čovječanstvo se rastvara i postaje ne-biće ili se, u najboljem slučaju, zamrzava i pretvara u apstrakciju.”