Početna stranica » Ivanovo evanđelje – evanđelje susreta

Ivanovo evanđelje – evanđelje susreta

504 pregleda

Iz osobnoga iskustva znamo da samo u osobnom susretu s Drugim i u međusobnom susretu ljubavi čovjek postaje istinski i potpuni čovjek

Promatrajući ljudski život i promišljajući o samome sebi, čovjek spoznaje da je biće traženja. U neprestanom traženju nečega i u gorljivoj čežnji susreta s nekim/Nekim, čovjek pronalazi različite, više-manje zadovoljavajuće odgovore. Međutim, kako vrijeme odmiče, tako sve više uočava da se putovi traženja malo-pomalo suzuju, koraci umaraju, srce slabi, sjaj u očima blijedi i nada gasi te da je pred njim ostao još samo jedan put: put prema vječnosti. Razmišljajući o tom posljednjem putovanju kojim mu je prije ili kasnije poći, čovjek se pita: Tko sam? Kamo idem? Za koga živim? Jesam li ispunio svoje poslanje?

Potraga za smislom

Traženje odgovora na pitanje smisla, poziva, poslanja i punine života put je svakoga čovjeka, o čemu svjedoči i Sveto pismo već na svojim prvim stranicama. Nakon prekršaja Božje zapovijedi Adam se skriva bježeći od odgovornosti za vlastiti život. No Bog mu dolazi ususret i, našavši ga skrivena u vrtu, pita ga: „Gdje si?” (Post 3,9) dodirujući najdublje dubine njegova uplašena srca i pozivajući ga na susret sa samim sobom kako bi se u spoznaji istine o samome sebi mogao susresti s drugim/Drugim.

Promišljajući o čovjekovu putu, Martin Buber reći će daje svaki čovjek Adam i da se svaki čovjek nalazi u Adamovoj situaciji. Kako bi pobjegao od odgovornosti za vlastiti život, čovjek svoju egzistenciju pretvara u skrovište. Bježeći od Božjega lica, od drugoga i od samoga sebe te ustrajno boraveći u svome skrovištu, čovjek sve dublje tone u neistinu i u lažnu sigurnost. Tako iz dana u dan bježeći iz jednoga skrovišta u drugo, čovjek upada u sve težu situaciju. No upravo u toj situaciji sustiže ga Božje pitanje koje ga želi uznemiriti, srušiti njegovo skrovište, pokazati mu kamo ga je doveo pogrešan put te pobuditi u njemu goruću želju za izlaskom. U tom odlučujućem trenutku sve ovisi o tome hoće li se čovjek zapitati „Gdje sam?” ili ne. Povratak samome sebi početak je čovjekova puta traženja i susreta sa samim sobom i s drugim/Drugim.

Susret Boga i čovjeka

Poput Adama, susrećući se s pitanjem „Gdje si?” koje Bog upućuje svakomu ponaosob, želimo započeti svoj put traženja smisla i punine života u Riječi u kojoj nam je Bog objavio svoje i naše lice. U tom svjetlu možemo reći da je Sveto pismo susret Boga i čovjeka. To posebice vrijedi za Ivanovo evanđelje koje možemo nazvati evanđeljem susreta. O tome nam svjedoči prvo poglavlje (Iv 1,1-18) u kojemu Ivan prikazuje Boga koji dolazi ususret čovjeku želeći uspostaviti s njim odnos ljubavi i zajedništva, pripadnosti i blizine u kojemu će otkriti izvor vode žive za kojom žeđa, kruh života za kojim gladuje, svjetlo istine koje traži i put koji vodi u život vječni za kojim toliko čezne.

U izrazu „i Riječ bijaše u Boga” prijedlog pros možemo prevesti i „prema” jer on u grčkom jeziku ukazuje na usmjerenje prema nekom. „I Riječ bijaše prema Bogu”, prijevod je u kojemu dolazi do izražaja identitet Logosa koji je u trajnom odnosu s Bogom, okrenut je prema njemu i postoji u odnosu s njim. No istovremeno nam govori da Riječ nije samotni Bog. Činjenica da je Riječ bila prema Bogu govori nam da transcendentni i svemogući Bog ne želi ostati zatvoren u samome sebi, nego da posredstvom svoje Riječi otkriva čovjeku misterij svojega identiteta ulazeći u odnos i komunikaciju s njim. Martin Buber, interpretirajući taj izraz, predivno će reći: „U početku bijaše odnos.” Iz osobnoga iskustva znamo da samo u osobnom susretu s Drugim i u međusobnom susretu ljubavi čovjek postaje istinski i potpuni čovjek. Put je to, ne samo čovjeka nego i Boga koji izabire put ljubavi i nesebična darivanja, objavljujući se kao Bog ljubavi i života koji dolazi k čovjeku, ne u rukotvorenim hramovima, nego u hramu njegova tijela koje se zove srce. Na liniji Staroga zavjeta Ivan nam govori da Bog želi uspostaviti s čovjekom međusobno zajedništvo i pripadnost. U istinskom dijalogu svatko stoji pred licem drugoga, ne potaknut žeđu za vladanjem i posjedovanjem, nego željom za prihvaćanjem u ljubavi jer samo u ljubavi put ima smisla. I Bog je tako želio.

Utjelovljena Riječ

U srcu toga puta Riječ je postala tijelo (grčki pojam sarx znači i „meso”) i nastanila se među nama. Put je to silaska svemoćne Božje riječi k čovjeku. Koji paradoks! On koji ne boravi u ljudskim hramovima, on kojega ni nebo ni zemlja ne mogu obuhvatiti, dolazi k čovjeku te u tami majčine utrobe postaje krhko ljudsko tijelo. U svom dolasku čovjeku vječna Božja riječ dolazi mu ususret onakvom kakav doista jest: slab, grešan, krhak i smrtan, te ondje gdje se nalazi – u njemu samome postajući tako tijelom njegova tijela. Tako živi čovjek postaje mjesto Božjega trajnog boravka i mjesto susreta Boga i čovjeka. U Bogu utjelovljenu u čovjekovu srcu i nastanjenu u njegovu tijelu, čovjek nalazi odgovor na sva svoja pitanja, cilj svih svojih lutanja i završetak svih svojih traženja.

Drugi put Utjelovljene Riječi put je njezina povratka k Bogu. Naime, Utjelovljena Božja riječ koja se u čovjekovu tijelu nastanila među nama vraća se Bogu, ali ne više sama. Na svom putu povratka k Ocu vodi sa sobom i čovjeka ljubavlju otkupljenoga i iznova rođenoga. Cilj je povratka sam Bog, Sveti Bog, kojega nitko nikada ne vidje jer nitko ga ne može vidjeti licem u lice i na životu ostati (usp. Izl 33,20-23). Ali Boga kojega nitko nikada ne vidje obznanila nam je njegova Riječ koja će proći ovom zemljom ljubeći svakoga čovjeka, ozdravljajući bolesne, opraštajući grešnima, pronalazeći i vraćajući izgubljene. Blagujući s carinicima i grešnicima, prihvaćajući ljubav preljubnica, kršeći Zakon liječeći subotom Utjelovljena Riječ objavila nam je Boga ljubavi koji je stvorio čovjeka, ne za smrt, nego za život, i koji nikada neće odustati od njegova spasenja niti iznevjeriti svoje obećanje.

U svom utjelovljenom Sinu Bog je poljubio svijet i čovjeka, udahnuo je u njih dah svojega božanskog života otvarajući novi put dolaska Boga k čovjeku i čovjeka k Bogu. Na tom putu prikazane su i ispunjene temeljne značajke susreta: objava, poziv, zajedništvo i odgovornost. U susretu s drugim/Drugim čovjek objavljuje samoga sebe istodobno se objavljujući i samome sebi. Drugim riječima, u susretu s drugim/Drugim čovjek spoznaje samoga sebe i dopušta drugomu da ga upozna prepuštajući se misteriju koji obavija svaki ljudski život. No taj susret ujedno je i poziv jer da bi postao „ja”, čovjeku je potreban jedan „ti”. Poput Adama koji se ostvaruje u potpunosti kao čovjek samo u susretu sa ženom koja stoji ispred njega (hebrejski izraz ʽēzer kenegdô koji prevodimo „pomoć kao što je on” možemo prevesti i kao „pomoć naspram njega”) tako se svaki čovjek ostvaruje u punini samo u susretu s drugim licem u lice. U susretu „ja” i „ti”, tj. u njihovoj uzajamnosti rađa se zajedništvo, rađa se jedno „mi” u kojemu se „ja” i „ti” ne isključuju i ne poništavaju, nego prihvaćaju i nadopunjuju preuzimajući odgovornost jedno za drugo. Etika odgovornosti rađa se u susretu i u odnosu s drugim licem u lice. Stoga stajati ispred drugoga znači biti za njega odgovoran. Promišljajući o Isusovim susretima s različitim osobama o kojima nam svjedoči evanđelist Ivan, svjesni da Sveto pismo nije samo informacija, nego je prije svega formacija, želimo se i sami zaputiti u predivnu avanturu otkrivanja Božjega i svojega lica te u osobnom susretu s njim u njegovoj Riječi otkriti smisao svojega života, ljepotu svojega poziva, bogatstvo našega zajedništva i blagoslov odgovornoga djelovanja na koje smo pozvani i kao ljudi i kao kršćani.

(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!