Ovakvi su ljudi prijenosnici jedne pojave koja se neprimjetno uvukla u društvo, a to je loš ukus i duhovno siromaštvo. Oni ništa ne čine na obogaćivanju vlastite individualnosti. Izvanjsko im je jedini kriterij i nastoje što više ulagati u svoj izgled i pokazivati drugima svoje ‘bogatstvo’. Konzumerizam je zahvatio sve sfere ljudskoga života, pa i one koje nipošto ne bi smjele biti predmet trgovine, posebice odgoj i obrazovanje. Diploma više ne znači stručnost i znanje, nego novac. Koliko imaš novca, toliku ćeš titulu dobiti. Koliko korisnih poznanstava imaš, toliko ćeš dobar posao dobiti. Tako ljudi s mozgom bez ideja ističe Escriva, uzimaju ton mudraca i popnu se na mjesta na koja se nikada ne bi trebali popeti.
Mladi koji su napustili zemlju i potražili posao u inozemstvu odreda kazuju da im je dosta bilo nereda i nerada na radnim mjestima, neodgovornosti i nepoštivanja njih kao kompetentnih osoba, nepoštivanja njihova obrazovnoga stupnja, pa čak i ismijavanja njihova truda da budu što bolji, da nauče nove stvari i da svojim znanjem pridonesu općem dobru. Pogotovo u privatnim firmama ljude tretiraju kao brojeve, uskraćuje im se slobodno vrijeme, a plaća ih se loše. Nikad ne znate kad će vas nadređeni za nešto okriviti ili dati otkaz jer im je teško nositi se s tolikom silom i moći kojima nisu dorasli i čije žrtve uskoro postaju. Jesu li obitelji krive za takva ponašanja pojedinaca ili je to opća situacija u zemlji u kojoj su svi nečim ucijenjeni? Prisutna potrošačka kultura koja je posljedica nazovi demokratskih procesa povlači za sobom i negativne pojave, a jedna od njih je i neukus i pojave lažnih vrijednosti, umišljenosti i lijenosti duha te promjenjivosti karaktera. A zaboravlja se ona Izaijina: Kao kap si iz vedra, vrijediš kao prah na tezulji.
Demokratska kič-predstava
Svi se iščuđavaju situacijom u zemlji i nemoralnošću političara. Govori se kako imaju velika primanja i druge dodatke i kako nemaju osjećaj za stvarnost. Materijalno dominira pod ruku sa siromaštvom duha. Na ljude se gleda u odnosu na ono što posjeduju. U siromašnim društvima kakvo je naše sve se češće javlja natjecateljski duh malograđanštine. Tko će gdje biti viđen i s kim, što odjenuti (svadbe su posebna priča), pitanja su od životne važnosti. Božović ističe kako se hijerarhija vlasti uspostavlja kao demagoška kič-predstava. U njoj je ponašanje vlastodržaca gotovo nezamislivo bez kičerskog oponašanja glasa razuma i imitacije nadmoći. Tu se pojavljuju kojekakve kićene forme, vanjštine koje izazivaju podsmijehe ili udvorništvo. Ovo svojstvo politike da samu sebe izvrgne neukusu je odrednica današnjega vremena. Kako Kundera ističe: Kič je estetski ideal svih političara, svih stranaka i pokreta.
Pri tom imamo stalne likove koji se već više od 20 godina smjenjuju na pozicijama i koji su potpuno izgubili kontakt sa stvarnošću. Jedino čega se boje jest veliki vođa koji njima upravlja i koji svojim ponašanjem pokazuje je li i koliko je zadovoljan njima. I tako prolazi vrijeme, prolaze godine, a isti ljudi vladaju li vladaju i vrijeđaju svako sjećanje na ljudsko dostojanstvo. Sjećam se jednoga novopečenog političara koji je sav usplahiren govorio kako je politika adrenalin koji ga pokreće i kako on ne može više živjeti izvan tih vladajućih struktura. To je nešto neopisivo, nešto što ti okrene glavom i ti moraš ići za tim, bez obzira što ne misliš uvijek onako kako ti serviraju, ali ti prija moć, pažnja drugih, mogućnosti koje se nude, primat na svakom mjestu zbog pozicije, ne moraš čekati u redovima kod liječnika, u školama tvoje dijete ima isti položaj kao i ti u politici, nitko mu ništa ne smije! I to je ušlo u krv i ne da se van jer prija, jer opija, jer omlaćuje čovjekom. Zbog oholosti vjeruju da su oni sami sposobni za sve. Ovakav politički stereotip je kič u svom najizvornijem pojavku. Ovi novokomponirani stručnjaci i njihova opijenost materijalnim i prividom moći djeluju karikaturalno i umjetno. Svejedno, oni nameću stil življenja brendiranom odjećom, kućama na prestižnim lokacijama, dekoracijama, skupim autima, nakitom, prvim redovima na javnim okupljanjima, predstavama. Primitivizam i bahatost obojeni neumjerenošću. Oni samo gledaju što mogu učiniti za sebe i sebi bliske i kako dodatno profitirati. Kundera kazuje: U carstvu totalitarnog kiča, svi odgovori su dani unaprijed i isključuju bilo kakvo pitanje. Iz tog proizlazi da je stvarni neprijatelj totalitarnog kiča čovjek koji pita.
Nerealni svijet vrijednosti
One koji se trude odgojiti, obrazovati, liječiti, prevenirati, učiniti dobro za drugoga političari gledaju s visoka i sa žaljenjem kažu jadni vi, kako možete raditi u takvim uvjetima i za tako sitne novce. Jedino se u predizborne dane spuste među običan puk iz oblaka svoje otuđenosti te pričaju, obećavaju i ponavljaju uvijek iste floskule, a taj jadni napaćeni narod već godinama se nada da čovjek ne može toliko lagati i biti nepošten. I opet nasjedne i zlopati se pod porugom onih za koje je glasao sve do novih izbora. I uvijek postoje slugani, ovisnici o moćnicima koji zastrašuju narod, prijete, ucjenjuju i govore protiv drugih, huškaju i zavađaju. I tako stalno u krug. Ellacuria je isticao da u svakom vremenu, među tolikim znakovima koji se nude, od kojih neki privlače pozornost dok su neki jedva zamjetni, ima jedan koji je primarni i u čijem svjetlu se trebaju raspoznavati i tumačiti svi ostali. Uvijek je taj znak „narod” koji je stvarno raspet i koji pridružuje svojoj konstantnosti uvijek različite povijesne oblike svoga raspinjanja.
U vrijeme društvenih kriza, kriminaliziranoga društva, sive ekonomije i zakulisnih igara kič postaje bitno obilježje životnoga stila. Otuda i pojava turbofolka koja se temelji na vrijednosti novca, pornografije, kriminala, neukusa u izričaju i odijevanju. Nažalost, uzori današnjoj mladeži su upravo ove kreature nametnutoga folk izričaja koji svojim načinom života, ispraznošću i dodvoravanjem publici postaju njihovi idoli. Božović ističe: Novokomponirano prostaštvo jasno je oblikovalo pobjedu kulturnog siromaštva. Neobrazovanost je tako postala model mladima koji su se pogubili u nerealnom svijetu lažnih vrijednosti. Kvaliteta je postala privilegij manjine. Takvo je stanje i hoće li se naći lijeka ovoj boleštini koja prijeti da se proširi ovisi od zdravih dijelova društva koji mogu ostati zdravi jedino ako se zbiju u redove i udare svom snagom na pojave koje narušavaju ugled njih samih i zemlje u kojoj žive i naroda iz kojih potječu. Niti jedan lijek nije sladak, ali zato ozdravljenje prija. Kao što Escriva upozorava: Ne zaboravi da si siromah koji je odjenut u dobro, ali posuđeno odijelo.
