Početna stranica » Krivi su Kinezi

Krivi su Kinezi

391 pregleda

U Švedskoj je prije dvadeset dvije godine prestala postojati državna Crkva. No državna religija danas je jača nego ikad. U njezino se središte, ondje gdje je nekad bila vjera u Isusov križ i očekivanje Njegova ponovnoga dolaska ugurala vjera u globalno zatopljenje i očekivanje klimatske propasti svijeta

U Švedskoj su se u rujnu održali parlamentarni izbori na kojima je, ne neočekivano, pobijedila konzervativna koalicija. Sastavljena je od Umjerenih (Moderaterna), Kršćanskih demokrata, Liberala te Švedskih demokrata koji su osvojili najveći broj parlamentarnih mjesta. Među predizbornim obećanjima te koalicije valja izdvojiti obećanja o drukčijoj migrantskoj te energetskoj i ekološkoj politici. Pitanjima ekologije i globalnih klimatskih promjena, obećali su, prilazit će pragmatično, pazeći na interese svoje zemlje i njezinih građana, a ne dogmatično, na njihovu štetu. Pa ipak se i u konzervativnim izlaganjima o toj temi pazilo da se ne odstupi previše od srednjostrujaškoga crveno-zelenoga klimatološkoga politički korektnoga narativa koji se posljednjih godina sasvim uvriježio u javnosti. U Švedskoj je prije dvadeset dvije godine prestala postojati državna Crkva. No državna religija danas je jača nego ikad. U njezino se središte, ondje gdje je nekad bila vjera u Isusov križ i očekivanje Njegova ponovnoga dolaska (Švedska je početkom 20. stoljeća bila među državama s najviše misionara po glavi stanovnika), ugurala vjera u globalno zatopljenje i očekivanje klimatske propasti svijeta. Gospodarske politike koje su pred ove izbore nudile sve stranke morale su se predstavljati kao programi ekološki održivoga globalnog razvoja. Usprkos neodređenosti, apstraktnosti i snažnom metafizičkom prizvuku čitava toga koncepta, morali su mu se prilagoditi i konzervativci, uključujući Švedske demokrate inače glasovite po nesklonosti prilagođavanjima političkoj korektnosti.

Švedska je uređena država u kojoj demokracija ima duboke korijene a institucije, među kojima su i neke utemeljene još u šesnaestom stoljeću, funkcioniraju bez većih problema, učinkovito i na korist građanima. Političke korupcije u smislu u kojem se ta sintagma koristi na hrvatskom jeziku ima razmjerno malo, gospodarstvo je stabilno a životni standard dobar. I najniže plaćeni radnici, oni bez osobitih kvalifikacija, mogu zaraditi za pristojan život bez zaduživanja. Dobre gospodarske prilike, osobito za radnike, često se pripisuju švedskom sustavu koji je kapitalistički, ali sadrži elemente socijalizma, pa ga se kadgod naziva i švedskim socijalizmom. On se, ukratko, svodi na to da država ubire visoke poreze, a potom te novce u vidu doplataka raspoređuje onima kojima su, prema procjeni državnih ili lokalnih vlasti, doplatci potrebni. Nerijetko se radi o humanim raspodjelama, jer doplatke dobivaju, primjerice, obitelji s više djece, bolesni, invalidi i umirovljenici. (Dio poreza odlazi i za manje humane svrhe: pobačaje, LGBTQ propagandu, financiranje terorističkih pokreta na Bliskom istoku itd., ali o tome nekom drugom prigodom). Budući da je socijaldemokratska opcija na vlasti već puno stoljeće, s manjim prekidima, taj polusocijalistički sustav je zaživio i od Švedske, prema uvriježenom mišljenju, stvorio državu blagostanja kojom je većina prosječnih građana više-manje zadovoljna.

Švedski socijalizam i država blagostanja

Brojni su razlozi učinkovitosti švedskoga polusocijalizma. Često se kao ključni navode opći osjećaj solidarnosti s potrebitima, kao i radna etika, svojstvena naprednim protestantskim društvima. To su točni razlozi i vrijednost društvene solidarnosti i radne etike ne treba umanjivati. Postoje ipak i drugi razlozi švedskoga uspjeha koji nemaju veze sa socijalizmom (ili ipak imaju?) a odnose se na akumuliranja državnoga bogatstva nepoveziva sa solidarnošću a još manje s etičnošću. Švedska je, primjerice, tijekom Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kad je veći dio Europe bio devastiran, proglasila neutralnost, a potom trgovala i sa Saveznicima i s nacistima. Nacističkoj je Njemačkoj isporučila toliko metala i opreme za oklopna vozila i ratno zrakoplovstvo da se procjenjuje kako bi Drugi svjetski rat trajao najmanje nekoliko mjeseci kraće da nije bilo te švedske trgovine. Koliko je to „kraće” u ljudskim životima, pa i hrvatskim, možemo samo nagađati. Ratnim profiterstvom (o kojem sam pisao u članku Raoul Wallenberg: junaštvo, mit i misterij švedskog diplomata) u vrijeme vladavine socijaldemokratske stranke Švedska je postavila temelje gospodarskoga uspona i blagostanja. Nastavila ga je izvozom oružja, pa i državama u kojima su na vlasti bili totalitarni režimi. Među njima je bila i Jugoslavija koja je 1989. bila treća najveća uvoznica švedskoga oružja na svijetu, odmah iza Indije i Norveške. Dio toga oružja Jugoslavija je, uz prešutno odobrenje Švedske, preprodavala državama koje su bile pod sankcijama međunarodne zajednice, osobito Iraku i Iranu. Sve to vrijeme Švedska je pred međunarodnom zajednicom stvarala imidž „savjesti svijeta”, zalagala se za pravdu i pravednost te osuđivala stvarne ili imaginarne agresije, kolonijalizam i imperijalizam. Nekoliko je švedskih diplomata doista bitno pridonijelo spašavanju žrtava rata i suzbijanju sukoba, a među njima se osobito ističe Folke Bernadotte te Dag Hammarskjöld, drugi glavni tajnik UN-a. No švedske su državne kritike od 70-ih godina 20. st. rijetko bile upućene stvarnim diktaturama i kršiteljima ljudskih prava. Umjesto SSSR-a, Kube, Kambodže, Sjeverne Koreje, Irana ili Jugoslavije, omiljeni objekti švedske kritike bili su SAD-u u vrijeme borbe protiv sve agresivnijega komunizma te Izrael u borbi protiv islamskoga terorizma. Među Hrvatima je na zlu glasu ostao švedski premijer i kasnije pregovarač Carl Bildt, jedan od rijetkih švedskih nesocijalista koji je ostvario međunarodnu diplomatsku karijeru jer je 90-ih godina 20. st. pokazivao veliko razumijevanje za genocidnu velikosrpsku politiku. Švedski je izvoz oružja i dalje u porastu, pa je 2021. dosegnuo rekordnu razinu, a prema organizaciji Svenska Freds čak 40 % toga izvoza odnosio se na diktature, među kojima su UAE, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Pakistan.

Religijski klimatizam

Pa ipak, švedska ambicija da pred svijetom nastupa kao njegova savjest ni u današnje vrijeme nije splasnula. Utjelovljuje je angažman oko suzbijanja globalnih klimatskih promjena, za koje među švedskom lijevo-zelenom političkom elitom i srednjostrujaškim medijima postoji konsenzus da su ih skrivile industrijalizirane zapadne zemlje. Kao uzor klimatskoga aktivizma za mladež švedski su mediji lansirali dijete koje umjesto da ide u školu, zapjenjeno propovijeda vjeru u skori kraj svijeta, za koji okrivljuje prethodne naraštaje razvijenih zemalja. Vjera u globalne klimatske promjene što ih je skrivio čovjek u Švedskoj je dosegnula status nedodirljive religije, religije klimatizma. Ona ima svoje dogme, soteriologiju, aksiologiju i eshatologiju, i nitko tko želi ostati relevantan u javnom prostoru ne usuđuje se staviti je pod upit; jedino o čemu se još može razgovarati jest način postizanja soteriološkoga cilja te novokomponirane religije. Njezini zagovornici političari su crveno-zelenoga ideološkog usmjerenja koji su zbog revnovanja za globalni okoliš već ugrozili standard mnogih Šveđana, poglavito radnika i ranjivih skupina. Dio političara konzervativnih stranaka usprotivio se crveno-zelenom žrtvovanju švedskoga gospodarstva i energetike na oltaru klimatizma. Umjesto gašenja ili teškoga klimatskog oporezivanja švedske industrije, predlažu da se odgovornost za globalne klimatske promjene traži od golemih industrijskih zagađivača, poglavito od Kine, Indije i Rusije. No ni konzervativne stranke u predizbornim obraćanjima nisu se usudile staviti pod upit temeljna vjerovanja i apokaliptična predviđanja klimatizma. U tome leži bitna razlika između švedskih i drugih zapadnjačkih osobito američkih konzervativaca koji otvoreno stavljaju pod upit ideju da čovjek svojim gospodarskim djelovanjem može promijeniti globalnu klimu.

Razlog uvelike leži u učinkovitoj sveprisutnosti švedske države koja je funkcionalnošću i društvenom odgovornošću naprosto zaslužila povjerenje podanika. Dio leži u još uvijek razmjerno visokoj razini povjerenja prema srednjostrujaškim medijima. U Švedskoj je medijski radijski i televizijski državni monopol, što su ga uspostavili i održavali socijaldemokrati, ukinut tek početkom 90-ih godina 20. st., nakon što je medijski monopol srušen u komunističkim državama u Europi! Nekadašnji državni monopol na istinu – jer stare navike teško odumiru – još uvijek pridonosi nepovjerenju prema nedržavnim vrelima informacija, osobito među starijima. Nadalje, Šveđani su tradicionalno neskloni identificiranju s većim skupinama. Skupni identitet, vjerski, nacionalni, ideološki pa čak i navijački, puno je slabiji nego kod većine drugih europskih naroda, pa i Hrvata. U suzbijanju nacionalnoga i vjerskoga kolektivnog identiteta socijaldemokratske vlade su kroz medijski monopol odigrale ključnu ulogu od pedesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ista ta država i mediji danas stvaraju novi, globalni ideološki i religijski identitet. Biti dijelom globalnoga nastojanja da se suzbiju klimatske promjene mnogima je postao najvažniji skupni identitet, koji za razliku od nacionalnoga ili vjerskoga kršćanskog identiteta na svakom koraku nailazi na odobravanje. I konačno, Švedska je jedna od najsekularnijih država na svijetu. Sekularizaciju švedskoga društva vizionarski su provodile socijaldemokratske vlade kroz sustav obrazovanja, pravosuđa i medija. Ljudska je potreba za traženjem božanske svrhe života potisnuta kroz intelektualizam i hedonizam, ali nije i ugašena. Rasplamsala se kad je država ponudila religiju klimatizma jer ona sadrži sve ključne religijske kategorije i nudi svrhu života. Božanstva su netaknuta priroda i ekologija, pobožnost je usklađivanje s prirodnim poretkom i ugađanje prirodi, žrtvovanje je plaćanje poreza i drugih davanja kako bi se promicala ekološki prihvatljiva opcija u proizvodnji i energetici, vrlina je svaka briga za okoliš, a spasenje će se postići potpunim dokidanjem emisije stakleničkih plinova, što je Europska unija naumila postići do 2050. U panteonu religijskoga ekologizma postoje i sile tame. To su zagađivači, proizvođači i korisnici fosilnih goriva, industrijski profiteri i općenito ekološki nemar koji neminovno vodi kataklizmičkom kraju svijeta. Ekologizam ima i svoje klerike. Među njima su, uz neizbježnu Gretu Thunberg, vidljivi Bill Gates, Al Gore, John Kerry, George Soros i njegova mreža akademsko-aktivističkih udruga, Joschka Fischer (tko se još njega sjeća?) te Klaus Schwab, utemeljitelj Svjetskoga ekonomskog foruma koji je nedavno izjavio da su klimatske promjene izgledno najveći egzistencijalni problem čovječanstva.

Ekologizam i konzervativne stranke

Da ekologizam postaje nedodirljiva religija švedski su izbori pokazali zornije nego što se prije samo nekoliko godina moglo i zamisliti. Njihova je, naime, druga stranka po broju osvojenih zastupničkih mjesta a prva unutar konzervativnoga bloka, stranka Švedskih demokrata, političku popularnost stekla razbijanjem najvećega tabua švedskoga društva, onoga o imigrantima te mita o blagodatima multikulturalizma. Švedski su demokrati prvi objavili podatke o bliskoistočnim i afričkim azilantima koji se u Švedskoj nisu asimilirali nego su stvorili paralelna društva u kojima cvjeta radikalni islam i kriminal. Njihovo je upozorenje o islamizaciji Švedske predstavljalo snažan odmak od dugogodišnje političke korektnosti, pa su lijevo-zeleni političari i mediji stranku Švedskih demokrata optuživali za islamofobiju, ksenofobiju, antisemitizam, ekstremizam i populizam. Švedski se demokrati pred tako ozbiljnim optužbama nisu povlačili, nego su nastavili ukazivati na jačanje useljeničkih bandi, organizirani kriminal, useljeničku zloporabu švedskih socijalnih prava, obiteljsko nasilje i drugo, što su obećali suzbiti drastičnim smanjenjem imigracija i povećanjem kazni za teška kaznena djela. Birači, suočeni s novom stvarnošću pred kojom se našlo moderno švedsko društvo u posljednjih dvadesetak godina ukazivali su im sve više povjerenja. Na rujanskim je izborima čak svaki peti glasač glasovao za Švedske demokrate. No ni Švedski demokrati, stranka naviknuta na otvaranje neugodnih pitanja, razbijanje društvenih tabua, rušenje mitova socijalizma i medijsko cipelarenje, o klimatizmu i globalnom zatopljenju koje samo što nije uništilo svijet nije se usudila reći puno više nego – krivi su Kinezi.