Početna stranica » Kormilar Petrove Lađe – Sveti Grgur veliki

Kormilar Petrove Lađe – Sveti Grgur veliki

205 pregleda

Grgur je temeljito proučio i usvojio školu benediktinskog liturgijskog pjevanja, kojemu je postao učitelj, kao i glazbenog umijeća uopće

Obogaćen velikim znanjem i dragocjenim iskustvom u građanskom životu, Grgur se, kao monah u duhovnoj školi svetoga Benedikta, obogatio radom, molitvom i pjesmom na slavu Božju. Benediktinci su, naime, pretežno svoj Božanski oficij (Časoslov) molili pjevajući u koru. Kako smo već istakli, Grgur je imao sklonost prema umjetnosti. Posebno prema glazbi, i to onoj crk­venoj, koja će kasnije biti prozvana njegovim imenom: Gregorijanski koral. Svaki je benediktinac morao biti dobro verziran u tom pjevanju. Grgur je temeljito proučio i usvojio školu benediktinskog liturgijskog pjevanja, kojemu je postao učitelj, kao i glazbenog umijeća uopće. U tišini raspjevane samostanske crk­ve osjetio je i spoznao glazbenu i duhovnu snagu melodije koja savršeno tumači i iskazuje sadržaj svete riječi i liturgijskog otajstva. I bez budućih događaja u njemu i po njemu bi to pjevanje doseglo visoku liturgijsku i glazbenu razinu. – Ali, u trenutku kad se uspinje i sve više raste u ovoj duhovnoj veličini, Bog ga zove dalje.

Langobardi su već bili pred Rimom i papa Pelagije II. pokušava spasiti ono što se dade spasiti i zaštiti one koji su još ostali u Gradu. Pomoć traži od Bizanta. A za diplomatske veze s Bizantom najbolji koga tamo kao svoga legata (nuncija) može poslati jest – Grgur. Odjednom mora napustiti svoj samostan i tihi monaški molitveni život i sav se predati diplomatskoj aktivnosti, važnoj za Crk­vu u onom trenutku. Papa ga imenuje đakonom, a to znači prvim suradnikom, i osobnim tajnikom. U delikatnoj diplomatskoj službi odlučna je bila – uz svestranu izobraženost – njegova strpljivost, mudrost i razboritost. I potpuno je uspio. Čak je, u suradnji s Teodolindom, ženom langobardskog vođe, uspio obratiti neke od njih na katoličku vjeru. Postizao je to vjerom, svetoš­ću i ljudskim dijalogom.

Kad je isteklo trogodišnje primirje, na krš­ćanski Rim sručila se nova teška zla: ponovna opasnost od Langobarda, poplava Tibera, kuga i glad. Voda je uništila stare rimske kuće i spremišta žita. Posljedica toga je bila glad i kuga, jer su potrajale negativne životne i higijenske okolnosti. Od kuge je umro i papa Pelagije. Voljom naroda, stjecajem okolnosti i samih događaja i – nadasve božanskom providnoš­ću i pozivom – Grgur, 590. godine, htio ne htio, mora preuzeti kormilo Petrove Lađe (Grgur I). Kad je saznao da su ga narod i kler izabrali za tu najuzvišeniju službu, poslao je pismo imperatoru Mauriciju (u to vrijeme imperator je morao potvrditi papinski izbor) da ga ne potvrđuje. Ali je rimski prefekt, German, otkrio tu vezu i spriječio Grgurov naum: uništio je njegovo pismo i zatražio od imperatora potvrdu Grgurova izbora za Petrova nasljednika. Grgur je ponovno pokušao to izbjeći: doslovno je pobjegao iz Rima i sakrio se u jednu pećinu. Nadalje, prastara tradicija kazuje, kako se na tu pećinu s neba spustio stup od ognja, i tako otkrio narodu Grgurovo sklonište.

Svoj pontifikat započinje poznatom povijesnom procesijom molitve i pokore milosrđu Božjem da prestane kuga. Cijelim Rimom odzvanjale su litanije iz usta svih staleža: klera, opata, opatica, djece, običnih vjernika, zatim udovica i udatih žena. Sve te pojedine grupe imale su se okupiti svaka kod svoje crk­ve (poznate stare rimske crk­ve) Svetih mučenika Kuzme i Damjana, Protazija i Gervazija, Marcelina i Petra, Ivana i Pavla, Prvomučenika Stjepana, te Svete Eufemije i Svetog mučenika Klementa. Sam Papa je sa svojom pratnjom krenuo od svoje bazilike Svetog Ivana Lateranskog i kao pastir predvodio tu višestruku procesiju prema Svetoj Mariji Velikoj (Santa Maria Maggiore), najstarijoj Marijinoj crk­vi na Zapadu. U iščekivanju procesije grupe klerika kroz tri dana su imale pjevati psalme. Četvrtoga dana, o trećoj uri, sastale su se u spomenutoj crk­vi dvije procesije i dalje ulicama grada zajedno intonirale litanijski poklik Kyrie eleison, koji se toga dana prolamao Rimom. Grgur je proslijedio do bazilike Svetoga Petra gdje je bio posvećen za svoju svetu i uzvišenu Službu. Procesija je, osim pokore i snažne molitve za prestanak kuge, označila i početak velikog novog pontifikata u povijesti Crk­ve. Bila je svojevrsna enciklika novoga Pape, u kojoj je papinska služba zasjala u svom pravom i punom značenju i istaknut prvi i glavni cilj: jedinstvo – jedno stado i jedan Pastir. Simbolično i ritualno je na to smjerala sedmerokraka procesija od sedam spomenutih crkava, prema Marijinoj bazilici i dalje do bazilike Svetoga Petra. – Na Ponte Sant’ Angelo i danas stoji veliki kip svetoga Mihovila Arkanđela. Njega su vidjeli, na završetku procesije, kako vraća mač u korice i – kuga je zaista prestala.