Početna stranica » Komunisti i katolički kler

Komunisti i katolički kler

218 pregleda

Ovaj je tekst izvadak iz knjige "Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)", autora Srećka M. Džaje, izdana u nakladi Franjevačkoga medijskog centra Svjetla riječi. Više informacija o knjizi i načinima kupovine pronađite na ovoj poveznici.

Utjerivanje bosansko-hercegovačkih katolika i bh. muslimana u novi politički sustav naišlo je na snažniji otpor nego kod srpsko-pravoslavnih, i to iz više razloga. Za razliku od SPC koja je u Prvoj Jugoslaviji uživala materijalno i politički bolji status od svih drugih vjerskih zajednica a u NDH bila progonjena kao deklarirani neprijatelj, druge su dvije vjerske zajednice uživale prednosti u NDH i zbog toga su se profilirale više antikomunistički. Osim toga, one su bile otpornije zbog svojih globalnih veza sa svjetskim katoličanstvom, odnosno sa svjetskim islamom nego li SPC čije su međunarodne veze bile labave.

Komunisti su zbog navodne, a u pojedinim slučajevima i stvarne suradnje osobito uzeli na nišan katolički kler u Bosni i Hercegovini, glavnoj ratnoj areni u borbama između kolaboracionista i boraca pokreta otpora. Partizanima je u teškim borbama s njemačkim i ustaškim postrojbama između 6. i 8. veljače 1945. uspjelo zauzeti franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu kraj Mostara. Nakon zauzeća franjevcima je bilo podmetnuto da su se s oružjem u ruci borili protiv partizana. Njih 25 bilo je smaknuto. Za vrijeme komunističke vlasti hercegovački franjevci nisu svoju gimnaziju smjeli ponovno otvoriti. Ista je sudbina pogodila i isusovačku gimnaziju u Travniku (srednja Bosna) nakon što su partizani zauzeli ovaj grad u borbama između 16. i 19. veljače 1945. i nakon protjerivanja isusovaca 21. veljače 1945. Iz straha pred partizanima koji su nadirali umaknuli su u inozemstvo u proljeće 1945. sarajevski nadbiskup dr. Ivan Ev. Šarić (1871-1960) kao i banjalučki biskup fra Josip Garić (1870-1946). Njih je slijedio priličan broj studenata teologije i gimnazijalaca koji su se pripremali za svećenički poziv. Mnogi su od njih izgubili život u kolonama smrti do Bleiburga i natrag. Od svećenika koji su ostali u domovini neki su brutalno umoreni ili optuženi kao kolaboranti i smaknuti. Većina je bila izložena teroru i morala je kraće ili dulje vrijeme sjediti u zatvorima. U prvim poratnim godinama bilo je u zatvorima oko 60 franjevaca samo iz uže Bosne (bez franjevaca iz Hercegovine i svjetovnih svećenika).

Svih šest obrazovnih ustanova (tri gimnazije i tri visoke teološke škole) za svećenički pomladak u Bosni i Hercegovini bile su zatvorene, crkvena imovina radikalno zaplijenjena. Redovnicama su oteta materijalna dobra i bile su prisiljene na odlaganje svoga redovničkog odijela – jedna mjera provedena samo u federalnoj republici Bosni i Hercegovini da bi se olakšalo otkrivanje muslimanskih žena.

Ledeno razdoblje trajalo je do raskida sa Staljinom. Tada je došlo do približavanja između režima i bosanskih franjevaca. Sredinom 1949. formiran je jedan inicijativni odbor (tri bosanska franjevca) radi osnivanja katoličkog svećeničkog udruženja u Bosni i Hercegovini. Ohrabreni osnivanjima katoličkih svećeničkih udruženja 1948. u Istri (Hrvatska) i Sloveniji, inicijatori su u rujnu 1949. godine pokušali za svoj pothvat dobiti odobrenje od crvenih vlasti. Međutim, sve tri instancije – sarajevski nadbiskup dr. Marko Alaupović, banjolučki biskup-administrator dr. Smiljan Čekada i generalni vikar mostarskog biskupa dr. Petra Čule (koji je ležao u zatvoru) Andrija Majić – pokazali su se s obzirom na namjeravani korak više ili manje rezervirano. Ipak, nisu dali nikakvu izravnu zabranu.

Ovaj je tekst izvadak iz knjige “Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991)”, autora Srećka M. Džaje, izdana u nakladi Franjevačkoga medijskog centra Svjetla riječi. Više informacija o knjizi i načinima kupovine pronađite na ovoj poveznici.

Istodobno je provedena neformalna anketa među bosansko-hercegovačkim klerom. Do konca listopada 1949. izjasnile su se dvije trećine anketiranih pozitivno za osnivanje. Svećeničko udruženje pod imenom Dobri Pastir osnovano je 25. siječnja 1950. Te je godine udruženju pristupilo ukupno 197 redovničkih i svjetovnih svećenika. Od toga su 112 (57%) bili članovi bosanske franjevačke provincije, 57 (29%) hercegovačke franjevačke provincije i 28 (14%) svjetovni svećenici triju bh. biskupija (Sarajevo, Mostar, Banja Luka). Do 1957. popeo se broj članova na 310, od kojih su 192 (62%) bili bosanski franjevci, 81 (26%) hercegovački franjevci i 37 (12%) svjetovni svećenici. Prema tome, svećeničko udruženje Dobri pastir bilo je pretežno djelo bosanskih franjevaca. Katolička crkvena hijerarhija (u dosluhu s vatikanskom diplomacijom) pokazivala je prema bosanskom svećeničkom udruženju Dobri Pastir odbojno držanje, također i u fazi odmrzavanja, to znači nakon Drugog vatikanskog koncila (1962-65) i ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije 1966, koji su bili prekinuti nakon imenovanja kardinalom nadbiskupa Stepinca 29. studenoga 1952, koji se tada nalazio u zatvoru. Na osnivanja svećeničkih udruženja reagirala je Jugoslavenska biskupska konferencija u travnju 1950. najprije jednim Non expedit (ne preporučuje se članstvo) a u rujnu 1952. zabranom u formi Non licet (članstvo nije dopušteno). Dok su slovenski i hrvatski biskupi spriječili proširenje zabrane na istarska i slovenska svećenička udruženja, bosansko-hercegovački katolički dostojanstvenici su se držali distancirano, tako da svećeničko udruženje Dobri Pastir nije bilo formalno ni dopušteno ni zabranjeno. Ovo nejasno stanje uzeli su katolički tvrdolinijaši kao povod da jednostavno ignoriraju olakšanja i koristi koje je Dobri Pastir svojom suradnjom s komunističkim režimom postizao ne samo za svoje članove, nego i za katoličke svećenike i katoličke ustanove u Bosni i Hercegovini općenito, i u inozemstvu difamirali bosanske franjevce kao odvratne kolaborante s komunistima.

U toj se tendenciji, koja se nastavila i nakon sloma komunističkog sustava, zrcali i razdor između svjetovnog klera i franjevaca u Bosni i Hercegovini, koji je započeo uvođenjem redovne crkvene hijerarhije nakon austro-ugarske okupacije 1878, a osobito oštre forme poprimio je u zadnjim desetljećima 20. stoljeća u zapadnoj Hercegovini. U svećeničkim udruženjima, čija je egzistencija uključivala iskazivanje političke lojalnosti komunističkoj državi, slutili su predstavnici etablirane crkvene hijerarhije ne samo opasnost za svećeničku disciplinu nego i za tradicionalne crkvene strukture za koje su nesmetani zahvati u javni život bili sami po sebi razumljivi. Međutim, osnivači svećeničkog udruženja Dobri Pastir mislili su drukčije. Oni su polazili od povijesnoga iskustva bosanskih franjevaca koji su pod osmanskom vlašću stoljećima morali djelovati iz pozicije slabijega kako bi u „neetabliranoj formi“ spasili bosansko katoličanstvo. Svojim shvaćanjem političke lojalnosti i kooperativnošću u ideološki neutralnim područjima (kao što je to na primjer bilo sudjelovanje sjemeništaraca i studenata teologije u javnim radnim akcijama) nadali su se da će postupno smanjiti poteškoće koje su nastale nakon nastalih pustošenja komunističkim osvajanjem vlasti i da će postupno ponovno osvojiti prostor za svoju dušobrižničku i kulturnu djelatnost. I u tim svojim nastojanjima nisu ostali bez uspjeha. Franjevac dr. Ignacije Gavran u svom pledoajeu, pisanom za inozemstvo i neobjavljenom, ne samo da odbija neutemeljene prigovore, nego u svom prikazu nabraja i uspjehe udruženja Dobri Pastir koji se ne smiju ignorirati, kako su to činili katolički tvrdolinijaši. Ne radi se samo o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju za članove Dobrog Pastira, nego i o ublažavanju i skraćivanju zatvorskih kazni i za svećenike koji nisu bili članovi udruženja, potom o dozvolama u dušobrižničkom području kao i crkvenoj graditeljskoj djelatnosti – na intervenciju Dobrog Pastira. U ledenom razdoblju, kad je katolički tisak izlazio vrlo oskudno, udruženje je svojim časopisom i kalendarom – oboje pod naslovom Dobri Pastir – kao i u drugim publikacijama popunjavalo velike praznine ne samo u Bosni i Hercegovini nego i među izvanbosanskim jugoslavenskim katolicima. Posebno je značenje za bosansku franjevačku provinciju imalo dopuštenje rada franjevačke gimnazije u Visokom i franjevačke visoke teološke škole za svećeničke kandidate u Sarajevu, i to u vrijeme kad su sve druge katoličke ustanove u Bosni i Hercegovini morale ostati zatvorene.

Državne su financijske subvencije – koje nije dobivala samo bosanska franjevačka provincija nego i druge ustanove Katoličke crkve nakon radikalnog razvlašćivanja svih vjerskih zajednica – ostale doduše skromne. Prema Gavranovu proračunu bosanski su franjevci u vremenskom razdoblju između 1952. i 1964. dobili ukupno 63 milijuna dinara (oko 315.000 DM). Da protivnici bosanskih franjevaca nisu ove optužili za kolaboraciju, svota koju bi im Caritas Internationalis trebao dodijeliti, iznosila bi, prema Gavranu, oko 120.000 DM godišnje, to znači četiri puta više od one koju su primali od jugoslavenske države. Sve u svemu, radilo se o problemu katoličanstva u Bosni i Hercegovini, koji se otvorio uvođenjem redovne crkvene hijerarhije nakon austro-ugarske okupacije 1878. i za koji se do danas nije uspjelo naći zadovoljavajuće rješenje.

Na koncu treba napomenuti da su se odnosi između različitih bh. vjerskih zajednica – zahvaljujući i spremnosti svećeničkih udruženja odnosno udruženja duhovnika na dijalog – u komunističko vrijeme oblikovali vrlo uljudno i kooperativno, na primjer pri podizanju džamija i crkvenih zgrada.