Od svih aspekata ljubavi, najmanje pričamo o onoj ljubavi koju osjećamo prema sebi. Ako smo iskreni, znamo da voljeti sebe nije uvijek jednostavno. Mnogim se ljudima danas, osobito mladima ne sviđa kako izgledaju, premalo poznaju sebe i bore se s primanjem ljubavi. Neki pak ne vole svoj lik ili osobnost, pogotovu ako su stidljivi. Nerijetko tada sebe doživljavaju kao nevrijedne i duboko u unutrašnjosti su nesretni.
S jedne strane, Bog kaže da, kako bismo postali njegovi učenici, moramo „uskratiti sebe”, što podrazumijeva odricanje od sebe. Međutim, druga zapovijed koju je Bog dao jest ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. To znači da prvo moramo voljeti sebe kako bismo voljeli druge, te da nećemo istinski voljeti druge ako ne volimo sebe.
Svi ćemo se složiti kako je sebičnost jedna od najgorih mana, a zajedno s ponosom je glavni uzrok grijeha. Sebični ljudi mogu razmišljati samo o sebi jer su si vlastito središte interesa. Oni svaku situaciju okreću u svoju korist i osjećaju mržnju prema onima koji im se suprotstave. Ali što je s ljudima koji stalno razmišljaju o drugima miješajući se u njihove živote do te mjere da im čak narušavaju zdravlje i dobrobit.
Složit ćemo se i oko toga da nije baš jednostavno slušati ljude koji govore samo o sebi i svome životu. To je samo još jedan dodatni način govora o sebi nakon kojega se postavlja pitanje – Pa dobro, trebamo li ili ne trebamo voljeti sebe? Gdje počinje sebičnost? A odakle počinje ljubav?
Voljeti sebe u Gospodinu
Samo tako možemo vidjeti da postoji razlika između biti sebičan i voljeti sebe. Oni koji sebe ljube u Bogu, u miru su s njim. Ne uspoređuju se s drugima, ponizno prihvaćaju biti ono što jesu, snagu crpe iz pouzdanosti da ih Bog voli. Gospodin zapovijeda da volimo druge kao što volimo sebe jer On zna da će samo ljudi koji s pravom mogu vidjeti sebe, moći vidjeti druge onako kako ih Bog vidi.
Kada bi svatko od nas to jasno vidio, svi bismo bili daleko spokojniji i mirniji.