Prije desetak godina u Beču sam posjetio izložbu pod nazivom Posljednja sjedjeljka (The Last Sitting), posvećenu slavnoj američkoj divi Marilyn Monroe. Postav je djelo američkog fotografa Berta Sterna, a obuhvaća fotografije i sitotiske popularne filmske zvijezde nastale prilikom fotoseanse koja je trajala tri dana u lipnju 1962. godine, šest tjedana prije no što su mrtvo tijelo filmske dive pronašli u njezinoj kući u Brentwoodu kraj Los Angelesa. Bert Stern slikao je glumicu na vrhuncu njezine slave po narudžbi modnoga časopisa Vogue, i ne sluteći da će to biti njezin posljednji session. Fotograf je imao namjeru fiksirati aktove, ali se glumica tome očito opirala – tražila je snimke na autorizaciju i sve eksplicitnije negative iskrižala debelim crvenim flomasterom, a neke nepovratno uništila, izgrebla kopčama i ukosnicama.
Marilyn je tad imala trideset i šest i bila je na vrhuncu slave: snimila je već trideset i dva filma, dobila mnoge značajne nagrade i zaradila silan novac. Filmski kritičari bili su je proglasili ikonom modernog svijeta, preciznije, simbolom zapadnog kapitalizma. Bila je erotska ikona novoga vremena, njezine su se fotografije lijepile u milijardama mladićkih soba diljem globusa, kao znak jedne utopije bezbrižnosti i užitka. Imidž koketne, plave zavodnice Monroe ima zahvaliti prije svega Hollywoodu, koji je jedino na takvom nečem mogao obrnuti basnoslovne novce. U odnosu na svoje prethodnice, Marlene Dietrich i Gretu Garbo, Marilyn je utjelovljivala idola prije negoli božicu: bila je simbolom potrošačke filozofije pedesetih. Prava ikona postala je tek nakon svoje smrti, između ostalog zahvaljujući i sitotiscima Andyja Warhola te grandioznim Sternovim fotografijama.
U lipnju 1962. Bert Stern je, dakle, po narudžbi Vouguea doputovao u Los Angeles, da napravi modne slike Marilyn Monroe. Sternu je tada uspjelo prikazati prirodni govor Marilynina tijela, njezin glumački talent i njezinu neočekivanu eleganciju. Ove fotografije pružaju jedan mali pogled u dubinu, pogled koji naslućuje lomljivost iluzije. Stern glumicu ne predstavlja kao “objekt požude”, njenom tijelu on daje pravo da diše, pravo na samoodržanje, na vlastitu ispovijed. Ova Marilyn nema ništa zajedničko s “plavušama” iz svojih filmova. Usprkos perfektnoj šminki, onduliranoj kosi i skupoj garderobi, u prvi plan ovdje stupa Norma Jean Baker, žena iza ikone, koju vidno veseli samoodlučna poza i rastužuje njezina pozadina. Upravo ta mješavina imidža i individualnosti čini ovu foto-seriju osobitom i jedinstvenom.
Pa ipak, to bajkovito tijelo na fotoemulzijama Sternovim pokazuje prve znakove zasićenosti i umora. Brod ovoga divnog bića, porinutog u ocean novca i taštine, pokazuje već prve pukotine – predznak havarije koja će ga zadesiti u predstojećim danima. Desetljeće slave ostavilo je ne samo ožiljke u duši nego i izdajničke bore na licu, strije na trbuhu, izrasline na nogama. Alabastar grudi već je bila prošarala armatura vena, a ožiljak na trbuhu, rez nastao operacijom žučne kesice, fotograf je prekrivao umjetnim ružama, ili naknadno retuširao. Sirota djevojčica Norma lagano se suočavala s trošenjem svojega veličanstvenog tjelesnog materijala, shvaćajući polako da je ljepota samo trenutak prolaznosti, časak koji su unovčili trgovci u Hramu. Velike količine alkohola koje je konzumirala rezultirale su podočnjacima oko lijepih očiju i maglom u inače jasnom djetinjem pogledu. Ta magla u očima naglo će se preobražavati u tminu i kobno završiti u općoj pomrčini i ništavilu.
Izložba Posljednja sjedjeljka voajersko je djelo, koje demontira jedan kapitalistički mit – o vječnoj mladosti, ljepoti i snazi. Potrošačko društvo na toj mitologiji obrće svakodnevno milijune dolara, obećavajući kako se tjelesno propadanje čovjeka u vremenu može zaustaviti snagom novca – moda, nutricionizam, estetska kirurgija, kozmetika, presađivanje organa i još tisuće drugih uspješnih teorija i zahvata skupo su plaćene obmane da će se bar jedan milimetar produžiti mladost i udaljiti smrt od našega paučinastoga i smrtnog tijela. Mit o Marilyn zapravo mit je o njezinu tijelu, čiji obris je umnažan i prodavan u milijardama kopija, i kao takav nastanjivao mušku fantaziju. Paradoks je što samo to tijelo nije doživjelo re-kreaciju, ono je istrunulo u zemlji, kao mrtva sjemenka. Tragika je, piše pjesnik Ernesto Cardenal, u čuvenoj poemi posvećenoj glumici, od Marilyn Monroe napravila istinsku heroinu našeg vremena.
Žena koju su sanjali cijeli naraštaji i sliku njezine ljepote ostavili nama kao svoju nezasluženu ostavštinu, i danas je arhetip ljepote, neuveli bljesak u kapitalističkome pogonu iluzija. Marilyn kao slika i danas obrće milijune, ponavljajući laž da je ljepota nešto konzumno i dostupno svima, da je ona tu nadohvat ruke i da je možemo kupiti za novac. Vrijeme uživanja isključuje bore, starenje, bolesti i smrt i zasniva se na površini fotografske emulzije i blagoj sjeni retuša. Život Marilyn Monroe bijaše tako jedna prijevara koja je od nje pokušala napraviti vječnu lutku i erotsku igračku – ali glumica na prijevaru nije pristala, ispila je kukutu prije zore. To je činjenica koja daje auru njezinoj ljepoti i novu snagu njezinu mitu, a o kojoj je potresno pjevao Charles Bukowski u svojoj posveti “Za Marilyn M.”:
Žestoko klizeći prema radosnom pepelu / cilju vanilijskih suza/ tvoje je sigurno tijelo za mračnih noći / palilo svijeće muškarcima / a sad je tvoja noć mračnija od dometa voštanica. / I mi ćemo te zaboraviti pomalo i nije lijepo, ali su nam zbiljska tijela bliža. / I dok crvi dahću za tvojim kostima, tako bih volio reći da se to događa medvjedima i slonovima, tiranima i junacima, mravima i žabama. / Ipak, ti si nam donijela nešto, neku vrst male pobjede. / I zbog toga govorim: dobro i ne želimo više.
Kao osušen i bačen cvijet mi zaboravljamo, pamtimo, čekamo. / Dijete, dijete dijete! Podižem svoju čašu kroz cijelu minutu za tebe. / I smiješim se… (Prijevod Borisa Marune)
