Početna stranica » Kiša kao nijedna do sada

Kiša kao nijedna do sada

234 pregleda

Pitam se jesu li vremenske prilike posljednjih godina stvarno toliko ekstremne, kako to često čujemo? I ranije je bilo hladnoća i vrućina, a mi smo se grijali, osvježavali i prije svega, strpljivo podnosili.

Danas jako malo uopće podnosimo, bilo što. Uglavnom se bunimo i sve pokušavamo prilagoditi sebi i svojim željama. Znati unaprijed, kontrolirati. Recite iskreno, kada ste posljednji put planirali nekakvu proslavu, izlet, odmor, bilo što, a da niste pažljivo proučavali dugoročnu vremensku prognozu? Ranije smo se nadali najboljem, u suprotnom prihvaćali vjenčanja po kiši, godišnje odmore bez neprekidnoga niza sunčanih dana stvorenih za kupanje. Planovi su se mijenjali i prilagođavali u hodu. I nije bilo loše, uopće. Lijepo je bilo nadati se, iščekivati. Ipak, ponekad se neki događaji potpuno otmu i kontroli i strpljenju. Oni jednostavno – budu.

Ljeto je i ove godine utrčalo naglo, puno prije kalendara. Začas smo se počeli skrivati u svakom raspoloživom hladu. A onda, kao i u životu kad se preskaču razine, vrijeme se uzjogunilo, počelo varirati… Nije neobično da u šestom mjesecu bude takvih odstupanja, međutim, ove se godine, na sam blagdan svetog Ante, dogodila jedna ozbiljna priča.

Pri kraju radnoga dana djeca su me nazvala i rekla da u našem dijelu grada pada jaka kiša praćena ledom kojoj je prethodio ludi vjetar. I ne bi to samo po sebi bilo vrijedno pripovijedanja da se nije dvorište počelo puniti vodom. Odvodni sustav zgrade toliku količinu vode jednostavno nije mogao pratiti. Voda se, tako, opasno približila ulaznim vratima, a ubrzo nakon toga počela ulaziti u stan. Djeca nisu paničarila. Donosili su odluke, brzo postupali. Još ranije su, čim su naslutili opasnost, sve uređaje kao i električne kabele podignuli s poda i isključili što se moglo isključiti. Zatim su dohvatili pokrivače i velike ručnike i po prostorijama postavljali barijere vodi. Bezuspješno sam pokušavala pozvati vatrogasce, očito nismo bili jedini koji su ih trebali. Moja kći se žalila samo zbog toga što neće stići u školu, a mora odgovarati neke predmete! A ja sam bila na drugom kraju grada, gdje kiša uopće nije padala i samo se po oblačnom nebu moglo naslutiti da ipak živimo u istom gradu. Bože, kakva zbrka!

Voda je nadirala, razina joj je rasla nevjerojatnom brzinom. Centimetri su se množili, dvadeset, pa trideset… Uskoro je cijelo dvorište bilo potopljeno. A moja djeca? Kad su potrošili ručnike i pokrivače, dohvaćali su deke, vukli posteljinu iz ormara, pernate poplune, borili su se. Ja sam istovremeno nazivala na sve strane, tražila pomoć i držala ih na vezi. Ni tada se nisu uspaničili, bili izgubljeni, ni blizu! Puno više sam bila ja od muke što sam daleko i nemam vremena ni načina pomoći im. Radilo se o minutama. Obavijestila sam susjedu, svoga brata i istovremeno i sama krenula prema njima. Djeca su mi rekla da susjed ulazi kroz prozor jer su oni ulazna vrata blokirali kako bi barem usporili ulazak vode s dvorišta… Iskreno, ne sjećam se puta do kuće, znam samo da kiša više nigdje nije padala i da mi se udaljenost razvukla kao nikada do tada. A onda sam stigla.

U dvorištu su se nalazile gomile mokrih i već blatnjavih pokrivača, deka, ručnika, posteljine. Djeca su to vukla, cijedila i onda dodavala onima unutra da nastave kupiti vodu, praviti prepreke. Voda se gurala i izbacivala lopatom za snijeg, lopaticama za smeće, čime god se tko dosjetio. Armagedon! U školu nije otišao nitko, bili su mokri i već umorni, ali su zajedno s ostalima vrijedno radili, smišljali rješenja. Poslala sam ih da obuju nešto suho, ako takvo što još postoji u našem stanu, a onda smo krenuli iznositi igračke, odjeću, obuću u ladicama, u namočenim poluraspadnutim kutijama, dijelove namještaja. Mokar život rasut po dvorištu…

Došla je susjeda sa stalkom za rublje na koji je, kao i po zidovima i ogradama dvorišta, vješala od vode preteške pokrivače, poplune, deke, blatnjavu posteljinu i do maloprije nove ručnike. A onda je na kraju podigla i našega isprepadanog psa i tješila ga. A u stanu? Hladnoća, voda koja izlazi ispod namještaja, susjed koji gura vodu prema izlazu i brat koji mi govori kako je bolje za mene da nisam vidjela stan ranije. Sada je već veliki dio vode izbačen. Kada je on tek stigao, voda mu je bila daleko iznad gležnja. Čujem i da je u podrumu naše zgrade već dosegnula sedamdeset centimetara, a ušla je i u ljekarnu. Ljudi ispumpavaju vodu iz podruma okolnih kuća, kaos. Unatoč tome, susjedi pronalaze vremena proviriti preko dvorišne ograde ili kroz naš prozor, pitaju kako mogu pomoći, što mogu napraviti. Iznosimo i bacamo uništene stvari. Podižem s poda, pored radnoga stola, kutiju osobnoga računala. Iznosim je na dvorište. Voda teče iz nje svaki put kad je nagnem. Razmišljam, nema ni desetak dana kako sam naše fotografije, dokumente i sve svoje napisane tekstove prebacila na laptop. Da nisam, sada bi sve to propalo. Uh, dovoljan razlog da se osjetim bolje!

I tako… Satima smo iznosili, izbacivali, posušivali. Teško je za povjerovati, ali počeli smo se čak i šaliti na račun uništenih stvari, neplanirane radne akcije i sada sjajnih podova bez i trunčice prašine. Stigao je i susjed iznad nas, mladi čovjek koji je samoinicijativno oslobađao stranice kuhinjskih elemenata da posušimo vodu ispod njih, izmicao ormare, skidao i vraćao stvari na njih. I pitao može li još što pomoći. Moja je nevjesta odnijela brda mokrih ručnika na pranje, pa što se spasi, spasi. Druga je susjeda s ograde odvukla hrpe mokre posteljine, pokrivača i rekla da i ona kreće s pranjem. Iako su nas brat i nevjesta, kad smo sve posušili, raščistili i vratili na svoje mjesto, koliko je to bilo moguće, pozvali kod sebe na spavanje, odlučili smo ostati na bojištu. Već je duboka noć, djeca su premorena, bolnih ruku, nogu, bez pokrivača, ručnika, željna sna. Za njih odnekud čudom iskopam dva suha pernata popluna (nije zima, ali tko te pita) i osposobim im krevete. Neka su djeca tu pored mene i odmaraju. Ja sam ostala budna, sve rastvorila, u više navrata prala u perilici koju, kako sam začuđeno primijetila, voda nije uništila, iznosila oprano, pospremala. Sutra moramo na posao, u školu.

Kad je sve konačno utihnulo, a ja tvrdoglava kakva jesam, sve što sam naumila i završila, bila sam umorna, ali ne i poražena. I iznad svega, ma kako to ludo zvučalo, izuzetno ponosna! Prije svega na vlastitu djecu! Pokazali su se odlučni, sposobni, samostalni i organizirani u situaciji koja bi zatekla i puno starije i iskusnije od njih. Bili su strpljivi, nisu se žalili ni kad smo bacali njihove stvari. Još jednom sam se uvjerila da odrastaju u čvrste mlade ljude, što je, smatram, važnije od bilo čega drugoga. Sve ostalo u životu će kao takvi sigurna sam, postići. Uz Božju pomoć.

S druge strane, ponosna sam i na svoju širu obitelj, na činjenicu da su za mene bili tu, kao i toliko puta do sada. Pa i na svoje susjede. U vremenima kad jedva znamo ime ljudima koji žive pored nas i gotovo nikada jedni drugima ne prijeđemo kućni prag. Ljudi su došli, ponudili pomoć. Ipak smo prepoznali jedni druge i ono vrijedno u nama.

Zato, vjerujte, sjetila sam se, gotovo pred svitanje novoga dana, one izreke Ne dao Bog većeg zla! Ovo je samo još jedno iskušenje, još jedna prilika i nesumnjiv dokaz da sam ja bogata i sretna osoba!