Jedna anegdota iz autoričina života najbolje opisuje njezin karakter. Sigrid Undset (1882. – 1949.) ušla je u ured upravitelja izdavačke kuće Aschehoug, jedne od najvećih u Norveškoj, i bacila na njegov stol Chestertonova Vječnog čovjeka uzviknuvši: „Ovo je najbolja knjiga ikad napisana. Mora se prevesti na norveški!”, što je ona i napravila 1931. godine.
Bila je iskrena katolkinja i velika obožavateljica Chestertonovih spisa, a u suprotnosti s njezinim suvremenim svijetom, i žena značajnoga talenta i odlučnosti. Rođena je u gradiću Kalundborg u Danskoj. Kad je imala dvije godine, njezina se obitelj preselila u Norvešku te je odrasla u Oslu. Njezin otac, arheolog, umro je kad je imala 11 godina. Odustala je od sveučilišnoga obrazovanja zbog teške obiteljske situacije nakon očeve smrti. Zaposlila se kao tajnica u inženjerskoj tvrtki u Oslu i ondje radila 10 godina. Dok je radila kao tajnica, napisala je svoj prvi roman koji nije naišao na odobravanje izdavača. To je nije obeshrabrilo. Napisala je manje obimno djelo fikcije koje je objavljeno. Nakon objavljivanja svoje treće knjige, napustila je uredski posao, spremna živjeti od svojih prihoda kao spisateljica jer su se njezine knjige dobro prodavale.
Vjerskoga odgoja gotovo da nije imala jer su joj roditelji bili ateisti. Napustila je luteranstvo, religiju koju je podržavala država, smatrajući je anemičnom. „Nikada nisam pravo razumjela značenje reformacije”, napisala je jednom. Razumijevala ju je kao povijest pobune vjernika kršćana koji su se (…) nadali da se pravo kršćanstvo bolje slaže s njihovom subjektivnom idejom kršćanstva nego s činjeničnom idejom. Odatle je na svome dugom i mukotrpnom putu do katolicizma mogla reći kako je Katolička Crkva jedino objašnjenje postojanja. Crpila je duhovnu hranu od svetaca čije je životopise pohlepno čitala. Njezino posljednje djelo, životopis svete Katarine Sijenske, smatra se jednim od najboljih djela te vrste. Jako nam je potrebna svetačka mudrost. Katolički sveci kroz povijest su jedini potpuno zdravi ljudi (…) koji su bili u stalnoj konfrontaciji sa svijetom.
Ipak, tijekom „poganskoga” razdoblja svoga života, udala se, pomalo impulzivno, za čovjeka nekoliko godina starijega od nje i u tome je braku rodila troje djece. Na kraju su se razveli, a Sigrid je preuzela brigu o djeci. U studenome 1929., u dobi od 42 godine, primljena je u Katoličku Crkvu. Poslije je postala dominikanska laikinja.
Nepromjenjivost ljudske prirode
U djelu „Postaje na putu” Undset piše biografske eseje o svetim ženama i muškarcima. Taj naslov evocira život vjere, potpuno istražen i proživljen, prikazuje životne etape – od duhovnoga korijena, preko nesigurnoga odlaska i koraka unatrag u čudu ili sumnji pa sve do gotovo neizbježne duhovne tame koja preko boli vodi mističnomu jedinstvu s Kristom. Ovo posljednje je nešto slično onomu što je sveta Katarina Sijenska nazivala „postajom istinske samospoznaje”. Undset je sa Sijenskom dijelila nestrpljenje prema vrsti iluzija koje su uzgajale društvene konvencije i poticale trendove.
Još kao tinejdžerica shvatila je da ideologije i njihovi popratni „izmi” pružaju neodgovarajuće mjere svijeta i čovječanstva. Skicirajući svoju autobiografiju za neke urednike, napisala je: „Prvi svjetski rat i godine nakon njega potvrdile su sumnje koje sam uvijek imala u vezi s idejama na kojima sam odgajana – osjećala sam da liberalizam, feminizam, nacionalizam, socijalizam, pacifizam neće funkcionirati jer su odbijali uzeti u obzir ljudsku prirodu onakvom kakva ona uistinu jest.” Nespremna živjeti svoj život u ideološkoj izoliranosti, nije iznenađujuće što će Katoličku Crkvu nazvati „domom” i što će svecima pripisati zasluge što su je doveli do njezinih vrata.
Nije pretjerano reći da je Undset bila najveća spisateljica 20. st. Moglo bi se pomisliti da će joj, s obzirom na njezina „ženska” postignuća, pljeskati feministkinje. Ipak, osuđivala je feminizam i zasigurno bi bila zgrožena njegovom kasnijom agendom promicanja abortusa. Držala je da majčinstvo nije posao, već život. Kućanski poslovi za nju nisu bili posao nego izvor radosti pa je stoga „feministička emancipacija” za nju predstavljala oblik ropstva. Ženu je vidjela kao osobu sposobnu za golemu žrtvu, ali podložnu iskušenju modernoga doba da svoj napredak traži kroz spolno natjecanje i sukob. Njezinim feminističkim tumačima sve je to teško razumjeti jer im nedostaje uvid u njezin svjetonazor utemeljen na nepromjenjivosti ljudske prirode – što je važna tema u njezinim spisima – i katolicizmu.
Vjesnica mira i pravde
„Katarinu Sijensku” Sigrid Undset kritičari smatraju jednom od najboljih biografija ove dobro poznate i nevjerojatne svetice iz 14. st. Iako poznata po svojoj povijesnoj fikciji, koja joj je donijela i Nobelovu nagradu za književnost, autorica je ovo djelo temeljila na stvarnim izvorima, vlastitim iskustvima života u Italiji i dubokom razumijevanju ljudskoga srca.
Undset hagiografija nije bila strana. Njezino precizno istraživanje srednjovjekovnih vremena upoznalo ju je s nekim od svetih muškaraca i žena koje je proizvelo doba vjere. Njihov uzoran život ostavio je dubok dojam na nju te je on postao jednim od razloga njezina ulaska u Katoličku Crkvu. Katarina Sijenska bila je posebna miljenica Undset, koja je također bila dominikanska trećoretkinja. Katarinin životopis donekle ulazi u okvir ženskih uloga u srednjemu vijeku, uključujući neka uvodna poglavlja o okolnostima pod kojima su i žene mogle igrati glavne uloge.
Autorica detaljno opisuje život dominikanske trećoretkinje Katarine Benincasa od rođenja 1347. do smrti 1380. godine, usredotočujući se na njezina mistična iskustva i vizije kao i na njezine napore za provođenjem reforme u eri vjerske i političke korupcije. Izvanredno aktivna, inteligentna i hrabra žena, Katarina se u ranoj mladosti posvetila ljubavi prema Bogu. Intenzitet njezine molitve, žrtve i služenja siromasima priskrbio joj je reputaciju svetosti i mudrosti te je bila pozvana sklopiti mir između zaraćenih velikaša. Vjerujući da se mir u Italiji može postići samo ako se papa Grgur XI., koji je tada živio u Francuskoj, vrati u Rim, Katarina je hrabro otputovala u Avignon kako bi se sastala s njime. Uz osjetljivost za revnu ljubav prema Bogu i čovjeku koja je prožimala život svete Katarine, Undset predstavlja najdirljiviji i nezaboravan portret jedne od najvećih žena svih vremena.
Ovo je djelo posljednje koje je napisala dovršivši ga neposredno prije smrti. Izvorno napisano na engleskome, objavljeno je postumno i na norveškome, 1951. godine. Od svih životopisa svete Katarine ovaj je vjerojatno najčitaniji. Za roman je građu uvelike crpila od biografa i duhovnoga voditelja svete Katarine, blaženoga Rajmunda iz Capue. Ono što je dodatno uvela je kontekstualizacija povijesne pozadine i objašnjenja onoga što se u to vrijeme događalo u Toskani, Rimu i Francuskoj.
Jasno je da je Undset vjerovala u nadnaravno i nije bježala od mističnih pojava u životu svetice. Okružena smrću i ratnim razaranjima, možda je u svetoj Katarini vidjela jasan podsjetnik da ovaj svijet nema sve odgovore niti ima posljednju riječ o našoj sudbini. Uvela je sitne stavke koje „začinjavaju” knjigu – reference na njezino suvremeno doba, politiku i društvene stavove. Jednako zanimljivi kao i sama svetica jesu sporedni likovi, osobito mladići koji su tražili od nje savjet i molitve, ali kojima je još uvijek bilo teško ostaviti za sobom grješne živote, tako da se čitatelj može lakše povezati s njima nego sa sveticom. Iako je u fokusu knjige nevjerojatan život svete Katarine, autorica ne skriva ni depresivnu stvarnost Crkve tijekom avignonskoga sužanjstva i nevolje vezane uz njega. Undset je strastveno voljela Crkvu i odlučila je raspršiti predodžbe svojih protestantskih sunarodnjaka o njoj. U „Katarini Sijenskoj” priznaje grešnost igrača u povijesti Crkve, ali pokazuje da Bog uvijek hita da je spasi, ponekad i izvanrednim i čudesnim sredstvima. Ona ipak ostaje sveta Crkva iako ne bez grešnika.
