Početna stranica » Kardinal Stepinac: Vjeran i hrabar pastir

Kardinal Stepinac: Vjeran i hrabar pastir

285 pregleda

Zato se stalno govori o politizaciji umjesto o kanonizaciji kardinala Stepinca i to ne samo izvana nego i iznutra, sa samoga vrha Crkve

Kad se spomene bl. Alojzije Stepinac prvo pomislim na fotografiju na kojoj dostojanstveno sjedi u sudnici dok mu tužitelji pakosno montiraju krivnju. Nažalost, nisam jedini koji, gotovo bi se moglo reći banalizacijom, osiromašuje lik i djelo hrabroga i vjernoga pastira Katoličke Crkve. Tako se u kontekstu njegove cjeloživotne svetačke priče težište premješta na sporednu ulogu tužiteljā i tadašnjega društveno-političkog sustava s kojima se potom svatko od nas, na ovaj ili onaj način, obračunava. Zato se stalno govori o politizaciji umjesto o kanonizaciji kardinala Stepinca i to ne samo izvana nego i iznutra, sa samoga vrha Crkve što potvrđuje formiranje Mješovitoga povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske Pravoslavne Crkve sa zadaćom zajedničkoga razmatranja uloge bl. Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, a koje je formirao sam papa Franjo.

Uz dužno poštovanje prema iskrenim nastojanjima pape Franje da se dođe do međunacionalnoga i međuvjerskoga kompromisa u slučaju bl. Alojzija, mislim da je misija ovoga Povjerenstva jednostavno nemoguća, jer je blaženik za SPC a priori kriv. Pa čemu onda politiziranje kad je sasvim sigurno da bl. Alojzije Stepinac nije bio političar? Da je bio političar, komprimirao bi vjeru, a ne poziciju i pronašao kompromisno rješenje s novim vlastima držeći se popularne krilatice kako je „lako umrijeti, ali je umjetnost preživjeti”. Ili bi jednostavno pobjegao iz zemlje. To bi bile politički ispravne i pragmatične odluke. Međutim, bl. Alojzije je ostao jer je bio vjerni pastir i to pastir svjedok, a to znači mučenik (lat. martyr = svjedok). Odlučno je odbio podrediti se zakonu i logici nasilja i zla i u ustaškom i u partizanskom vremenu jer je bio svjedok Božjega zakona i logike, a to bezbožni svijet nigdje i nikome ne oprašta.

Za bilo kojega mučenika u Katoličkoj Crkvi, pa tako i za bl. Alojzija, vjera u Boga nije privatna stvar, stvar pogodbe i dogovora. Ona im je ono što i zrak: život. I zato mučenici ne mogu šutjeti, sklanjati se i gledati svoja posla. Glavni razlog zbog kojega ih muče i ubijaju nije, zapravo, njihova vjera i uvjerenje, nego zato što ih javno i glasno ispovijedaju i žive. Bl. Alojzije nije šutio, taktizirao, niti se pravio da ne vidi i ne čuje. Dobro je znao da bi niječući svoju vjeru i uvjerenja zanijekao sve ono što on jest, pa je, kao odan pastir Katoličke Crkve, spremno prihvatio onaj trnovit i uski put svjedoka vjere usprkos cijeni. A to Bog nagrađuje svetošću bez obzira na naše ljudske formalnosti i formulare.