Ivan Pavao II. sažeo je svoj opis društvenoga stanja njegova vremena u izrazu kultura smrti a Benedikt XVI. u diktaturi relativizma. Papa Franjo se nastavlja na svoje prethodnike i netom nakon svoga izbora za nasljednika svetoga Petra, izjavljuje: „Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke.”[1] To je potresna slika sadašnjega stanja, po kojoj će on vjerojatno biti zapamćen, do kojega su doveli kultura smrti i porobljavanja čovjeka. Poljska bolnica se ne koristi u redovnim okolnostima nego samo u izvanrednim situacijama, a u ovom slučaju to je rat koji je ostavio razaranja, ranjene i ubijene iza sebe.
Rat
Papa ne govori o nečemu što bi se moglo dogoditi, primjerice u vidu Trećega svjetskog rata, nego o ratu koji se dogodio pri čemu očito nije mislio na brojne sukobe širom svijeta kojih u dvadesetom stoljeću ima napretek, niti na rat u Ukrajini kojega tada nije bilo. Taj rat se i dalje nastavlja jer kako se ne govori da je to bila zadnja odlučujuća bitka onda je ona jedna u slijedu. Riječ je o istom kulturološkom, političkom i duhovnom procesu o kojem su govorili njegovi prethodnici koji je sada prerastao u novu, daleko razorniju, fazu gdje masovno propadaju duše. Stanje sve više sliči velikoj kušnji posljednjih vremena. Nije slučajno da je papa Franjo preporučio za čitanje distopijski roman Gospodar svijeta Roberta Hugha Bensona koji opisuje uspostavu vladavine Antikrista. Na njega se osvrnuo već i kardinal Ratzinger 1992., ali Franjo je to učinio u čak tri navrata (2013., 2015. i 2023.).
I sama Crkva, kao sastavni dio društva u kojem djeluje, u ovome je ratu pretrpjela i trpi brojne gubitke i pustošenja, njezine snage su drastično srezane. To je dobro vidljivo u brojnim državama zapadne Europe gdje jedan svećenik zbog manjka zvanja opslužuje i do dvadeset pet župa ili gdje se crkve masovno zatvaraju i prenamjenjuju zbog manjka vjernika. Ova Crkva je u daleko gorem stanju nego što je bila prije jer se zagovaranju smrti i zavođenju diktature pridružilo masovno ubijanje odnosno otpad i u pitanje je doveden sami njezin opstanak. U takvim drastično promijenjenim okolnostima kršćani su pozvani da prepoznaju i suoče se sa znakovima vremena te sami sebi priznaju do kraja. Bezumno je praviti se da se ništa ne događa i živjeti u samoobmani nekoga nestvarnog optimizma. Prvi korak je prihvatiti da se nalazimo u ratu na život i smrt i zauzeti u njemu svoje mjesto s punom odgovornošću.
Poljska bolnica
U ovom ratnom stanju djelovanje Crkve ne može biti održavanje zdanja i kulturnih dobara ili tek redovito podjeljivanje sakramenata vjernicima. Njezina hitna zadaća je posvetiti se spašavanju ljudskih života i vidanju rana, jer bolnice služe upravo tome. „Jasno vidim da je Crkvi danas najviše potrebna sposobnost liječiti rane i grijati srca vjernika, blizina, bliskost. Vidim Crkvu kao poljsku bolnicu nakon bitke. Nekorisno je pitati teškoga ranjenika ima li kolesterol ili visoki šećer! Moraju se liječiti njegove rane. Onda ćemo moći razgovarati o svemu ostalom. Liječiti rane, liječiti rane… I treba početi odozdo.”[2] Izrijekom se spominju vjernici što znači da je, kako je i očekivano, Crkva odgovorna prvotno za svoje članove i među njima imaju prioritet oni koji su najugroženiji. Jasno je da se ne misli na brigu za zdravlje tijela čime se bave liječnici preko svojih zdravstvenih struktura, nego o skrbi za duše koje se nalaze u velikim pogibeljima koje lako mogu dovesti do njihove vječne propasti.
Pri liječenju ne treba misliti da će unesrećeni sami moći doći po pomoć, kao što je to bio slučaj u normalnim vremenima, nego im treba izlaziti u susret upravo na mjestima gdje stradavaju. Zato je ova duhovna bolnica „poljska” odnosno pokretna, prenosiva i dostupna na samom ratištu. Nije predviđena za redoviti pastoral, nego je sve u znaku onoga što je najpotrebnije za spasiti duše od pakla. „Navještaj misionarskoga tipa usredotočuje se na bitno, na potrebno, a upravo to najviše oduševljava i privlači, pali srca, kao učenicima u Emausu. Valja stoga pronaći novu ravnotežu, inače je i moralna zgrada Crkve u opasnosti da se sruši poput kule od karata, da izgubi svježinu i miris evanđelja. Evanđeoska ponuda mora biti jednostavnija, dublja, koja zrači. Iz te ponude tada dolaze moralne posljedice.”[3] Treba ponovno evangelizirati same kršćane koji su zalutali i udaljili se od vjere. Najbitnije je priznati Isusa Bogom i prihvatiti ga kao svoga Otkupitelja. To znači prijeći iz uobičajenoga i statičnoga načina djelovanja u dinamičan i misionarski pastoral po uzoru na prve kršćane. Papa na to poziva cijelu Crkvu: „Nadam se da će se sve zajednice organizirati na način da upotrijebe potrebna sredstva za napredovati na putu misionarskog i pastoralnog obraćenja, koji ne može ostaviti zatečeno stanje. Sad nam treba ‘jednostavna administracija’. Konstituirajmo se u svim krajevima zemlje u ‘stalno stanje misija’”.[4]
Horizontalizam
No pri tome treba imati na umu da zbog ljudskih slabosti i neprijateljskih podvala može doći do zloupotreba. Pa kao što u ratu ima onih koji se koriste tuđom nevoljom za vlastito bogaćenje tako i među vjernicima može biti onih koji zbog vlastitih interesa krivotvore pravi nauk da bi se dodvorili svijetu. Sam papa pojašnjava: „Crkva ‘izlaska’ Crkva je otvorenih vrata. Izići prema drugima da bi se došlo do ljudskih periferija ne znači bezglavo i besciljno trčati za svijetom.”[5] Odnosno treba sačuvati svoj identitet i poslanje a ne popustiti pod pritiskom, prodati se ili izgubiti u sveopćoj pomutnji. Stoga kardinal Müller upozorava: „Slika poljske bolnice je vrlo lijepa. Ipak ne smijemo manipulirati papu svodeći na ovu sliku cijelu stvarnost Crkve. Crkva po sebi nije sanatorij: Crkva je također Kuća Oca.”[6] Najveća opasnost je hereza horizontalizma u kojem se misli samo na naravne potrebe, a zaboravlja na dušu pa onda mjesto dušobrižiništva imamo puko čovjekoljublje i jeftinu psihologiju u kojima nema mjesta za Boga.
***
Franjo je ukazao da je stanje u kojem se nalaze današnji kršćani puno gore od vremena njegovih prethodnika. Promjene su vrlo brze i korijenite pa ih je teško i popratiti. Ovo nije nikakav govor nekih zagovaratelja teorije zavjere, nego ni više ni manje govor pape koji iz svoje izuzetno dobre upućenosti razotkriva naše stvarno stanje kako bi se mi mogli ispravno postaviti, opstati i podići iz pepela vraćajući nadu ovome svijetu.
[1] Antonio Spadaro, „Intervista a Papa Francesco”, Vatikan, 19. kolovoza 2013., na:
https://www.vatican.va/content/francesco/it/speeches/2013/september/documents/papa-francesco_20130921_intervista-spadaro.html, (20. svibnja 2023.). Ovu sliku koristi i kasnije usp.: (Franjo, Esortazione apostolica postsinodale Amoris Laetitia, Rim, 2016., br. 291, na: https://www.vatican.va/content/francesco/it/apost_exhortations/documents/papa-francesco_esortazione-ap_20160319_amoris-laetitia.html, (14. lipnja 2023.).
[2] A. Spadaro, nav. dj.
[3] Isto.
[4] Franjo, Lettera in occasione del centenario della promulgazione della lettera apostolica Maximum illud sull’attività dei missionari svolta nel mondo, Vatikan, 22. listopada 2017., na: https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/2017/10/22/0727/01588.html, (14. lipnja 2023.).
[5] Franjo, Esortazione apostolica Evangelii gaudium,Rim, 24. studenoga 2013., br. 46., na: https://www.vatican.va/content/francesco/it/apost_exhortations/documents/papa-francesco_esortazione-ap_20131124_evangelii-gaudium.html, (14. lipnja 2023.).
[6] Gerhard Ludwig Müller, La speranza della famiglia, Edizioni Ares, Milano, 2014., 12
