Prave vrijednosti, uzrok, povod i posljedica, kao i redoslijed istih, kategorije su koje su danas često izmiješane. Oblik gotovo neprepoznatljiv.
Vrijeme korizme svakako je pravi izazov takvim nesigurnim prioritetima. Izvorno, vrijeme preispitivanja, usporavanja. Sama po sebi vrlo svrsishodna, korisna i potrebna. Nužna. Ne i ova instant-kalup-korizma, kakva vlada već duže vrijeme. Postala je često traljav običaj u obliku „kao i lani“. Vrlo prihvatljivo i jednostavno, „žrtva“, pakiranje iste. Promišljanje potpuno nepotrebno, forma dostupna u svakom trenutku. Funkcionira na udoban i uhodan način: samo lagano prisjećanje „što sam ono prošle godine“? E, to ću opet!
Na što se to spotičemo? Ljudska narav obožava velika obećanja, grandiozne planove, od kojih, najčešće, manje grandiozno, ali jednako brzo, odustaje. U tom duhu su korizmene salve bespotrebnih i beskorisnih „odricanja“, iskrenih i originalnih kao likovi u tv-sapunici. Sve puca od odricanja od pušenja, slatkoga, kave, izlazaka, psovke, alkohola i sličnih „teških“ žrtvica. Poneka namjera i pametna, ali nigdje pravog smisla? Zašto? Hajmo redom:
Pušenje – samo po sebi nezdravo, skupo, smrdljivo. Ružna navika u biti. Ljudi prestaju za korizmu kažu i zdravo je, pa eto, dvije muhe… Liječnici kažu da su potrebne godine nepušenja da bi isto zbilja imalo konkretan učinak na zdravlje. Do tada uspijemo sebi već toliko zla nanijeti! Vrijeme korizme, kap u moru. Ušteda – diskutabilno! Obično postaneš jako nervozan pa prebireš i šuškaš, tražiš i žvačeš, tako da krajnja računica baš i nije jasna. Posebna stavka je maltretiranje nedužne obitelji u tom opsegu da ti svi nebrojeno puta na dan kažu :“Hajde molim te puši!“ I tko se tu onda i čega odriče?
Ljudska narav obožava velika obećanja, grandiozne planove, od kojih, najčešće, manje grandiozno, ali jednako brzo, odustaje.
Sad odricanje od slatkog – interesantno je da se na tu žrtvu odlučuju ljudi koji bi najmanje trebali. Poznajem djevojku koja ne jede gotovo ništa. Sjena ljudskog bića. Odgriza majušnim zalogajima, a sve što uopće pojede je poneki slatkiš, mrvica kolača jer eto, to ipak voli. Uvijek pred korizmu kaže :“Ja se odričem slatkog za korizmu!“ Dođe ti da takvog „odricatelja“ stisneš oko vrata i hraniš od početka do kraja korizme čime god stigneš. Posrtati će od slabosti kad se i te mrvice ikakva jela preko dana odrekne! Kakva zabluda. Takvima bi žrtva bila da normalno jedu! Ekstreman slučaj? Misliš?
A tek oni mnogobrojni koji će svake korizme manje jesti, jer eto dobro bi bilo, kad se već nešto mora, malo smršaviti, a od toga baš kao i lani, neće biti ništa? Eventualno na Čistu srijedu, uz „velika“ odricanja. Ostatak korizme? Čista utopija. Opet pitanje svrhe…
Kava i izlasci su slijedeći – upravo ljudi niskog tlaka, niskih primanja i visokih godina života najčešće se odriču kave. Ta ista kava im je jedini užitak, „luksuz“ koji im je još ostao u skučenoj i osiromašenoj svakodnevici… Tako se najbolje kave odreći! Bože mili, koja svrha…
Izlasci – uglavnom mladi, jasno zbog čega. Kako to izgleda u primjeni? Nervozan si, „visiš“po društvenim mrežama. Toliko pri tom gnjaviš i zlostavljaš sve što na dvije, tri, četiri, koliko god, nogu, hoda oko tebe, da se zlostavljana većina ukućana vrlo brzo složi kako će ova korizma duuugo trajati. Čija je to zapravo žrtva, bolje rečeno, pokora?
Psovke i alkohol – na začelju najpopularnijih odluka u korizmi sasvim slučajno. Odluka o „nepsovanju“ poželjna svakako, nužna, nažalost, uglavnom bez trajnog učinka. Osim toga, zar je to nešto što se uopće može predočiti kao odricanje, žrtva?! Normalno je da izvan korizme psuješ? Tvoja je „žrtva“(!) da ne psuješ?!
Odricanje od alkohola i to najčešće u obliku „manje ću piti“ – vjerni pratilac prethodne odluke. Uglavnom nerazdvojni, pa evo i sada. Misliš li, stvarno, da samo za vrijeme korizme trebaš o tome promisliti, inače je u redu, poželjno? Svoju slabost nudiš kao dar? Posebno, znajući da će ti se prikrasti, a ti ju vjerojatno potajice prihvatiti raširenih ruku puno prije kraja korizme? Potajice od koga? Ukućana? Susjeda? Ne valjda Boga?!
Bog učitelj, a mi nepažljivi učenici u zadnjim klupama, zabavljeni nečim „važnijim“. Gledamo kroz prozor, tražimo neku drugu stvarnost. Slušamo Ga površno, pogledamo rijetko. Izvlačimo sasvim pogrešne zaključke, onako usput…
Ma, Bog nije uzimanje, uskraćivanje. Niti vjera to nije. Bog nije žrtvovanje radi žrtve. Samim time ni bit korizme nije u toliko razvikanom uskraćivanju, uzimanju. Bit korizme je u pružanju. Davanju. Ne milodara prosjaku sumnjiva statusa, a i to samo zbog svjedoka i forme. Ne.
Daj malo svoga vremena čovjeku pored sebe kojeg si zaboravio u bilo kojem smislu. Susjedu, koji te živcira, poželi s osmijehom ugodan dan. Za promjenu. Ostat će bez teksta, sigurno.
Daj malo sebe ukućanima za koje, uglavnom, nemaš vremena, jer „uvijek govore isto i stvarno se baš ni u što ne razumiju“. Obavi nešto što ti je onako, jako mrsko. Ne da ti se, a stalno ti visi tu negdje i odgađaš već mjesecima…Daj…
Daj malo sebe, konačno i samome sebi. Pravoga Sebe. Razmisli o tome gdje si, kud ideš i na koji se način krećeš. Guraš li, udaraš, rušiš li pri tom oko sebe one koji bi također negdje stigli? Zastani, razmisli. Vidjeti ćeš koliko je lakše, ali i banalnije, prestati pušiti, jesti slatko, biti bez kave, izlazaka, svakodnevnih psovki i alkohola. Sada imaš konačnu priliku osjetiti žrtvu na pravi, neprocjenjiv, nematerijalni način. Prvi put konačno doživjeti pravu korizmu u sebi. U svom srcu. I poželjeti da traje.
A Bog učitelj? Svake godine ponovo. Uporno i strpljivo. Daje ti priliku da ga konačno ugledaš i čuješ, zastaneš i razmisliš. Bog ti daje priliku da, prije svega, pronađeš i razumiješ sebe. Svoje postupke. Preispitaš stavove. Prepoznaš zabludu.
Možda niti ove godine nećeš. On se ipak nada. Svake godine. Vjeruje u tebe.
A ti u Njega? Iskreno?
