Ništa ne nastaje ni iz čega. Sve je iz nečega i od nekud. Sve s razlogom i tragom, podrijetlom i pravcem.
Mene su, tako, kad su se konačno usuglasili, rodili gladak, kišama ispran kamen i bura koja puše bez obzira na godišnje doba, tjerajući pri tom čupave oblake s vrha bazaranskih Skalina. Rodili me ispod kristalnog neba, najplavljeg i najšireg na svijetu. Baš između dva nikad dovoljno ispričana jezera u skutu skrivenim Vilinskim počivalom. Dva nejednaka imotska oka kojima s visoka pogled prkosno odluta po, kao na dlanu, pruženom, planinom omeđenom poljem. Kratkim potezom kista naznačene, ma tek započete, raznobojne parcele, toliko malene da je odmah jasno da manje nisu mogle niti biti. Nabodene žilavim vinogradima, ispresijecane rijetkim stablima i izborane srebrom Vrljike. U džepovima smilje i cvrčci ostali od najvrućeg „zvizdana“. Žilava, tvrdoglava Hercegovina s lijeve, a ponosni, pitomi Sinj s desne strane. Iza leđa Bosna s prsima punim snijega, koji joj tek ponekad iz košulje pobjegne i na ovu stranu. S dlanom iznad očiju vidiš Biokovo, usamljenog Sv. Juru, slutiš more koje se gura s druge strane, kao da se upinje da i ono proviri preko brda…
To je jedino mjesto gdje je tako lako odrediti strane svijeta i sebe između svega toga. Uvijek ti je jasno gdje si i kome što pripada…
Sve to poneseš jednom kad pođeš. Bez posebnog truda, pripreme, nosi se samo. Ogrne te odmah po rođenju u sve te mirise, zvukove i boje, a kako rasteš samo te sve čvršće obavija.
Odnese te tako život, uglavnom niti ne pitajući za smjer. Možda u početku, u prvi tren, ali kasnije se najčešće samovoljno događa, a ti ga pratiš. Trčiš za obavezama dana. Živiš neke druge poglede, oblake i neba, grčevito se trudeći ne zaboraviti ono prvo. Gorljivo prebirući, ponavljajući kao molitvu zvukove od kuće ponesene. Tražeći ih uporno na pogrešnim mjestima i na pogrešan način, dok se život prosipa nedorečen i tvrd. Mora se…
Neodvojiv dio tebe postaje strah od gubitka samoga sebe. Tražiš utjehu u društvima istih ili barem sličnih, premećući po ustima davno korištene riječi i izraze čije ti je značenje jako teško nekome objasniti, a vremenom sve teže i samom sebi dokučiti. Vremenom nekadašnja stvarnost prelazi u sjećanje, a stalno prisutna čežnja neda mira. Posebno u smiraj dana, kad se priguši sve ono što traži tvoju pozornost. Mada se trudiš prečuti, odzvanja sve glasnije – Od kuda dolaziš? Kamo ideš?!
Odnese te tako život, uglavnom niti ne pitajući za smjer. Možda u početku, u prvi tren, ali kasnije se najčešće samovoljno događa, a ti ga pratiš. Trčiš za obavezama dana. Živiš neke druge poglede, oblake i neba, grčevito se trudeći ne zaboraviti ono prvo.
Prije nego potoneš u osjećaj izoliranosti i panike, razmisli – čemu bespotreban strah od gubitka onoga što jesi?! Sve ono što je dio tvoga žića baštinio si od praotaca svojih. Ne gubi se to tako lako! Ono te označava, definira ti dužinu koraka, položaj glave, ali i ono između… Ono je ujedno i osnova, siguran temelj na kojem gradiš sebe.
Kročeći zemljom s koje nisi potekao imaš priliku darovati i rasti. Darovati svu onu buru, sunce i kamen koje si donio sobom, pustiti cvrčke i posaditi smilje. Samo tako možeš rasti kao čovjek koji je u prilici vidjeti voljeti i nešto novo, nešto drukčije, bez straha da će to drukčije potrti tvoje. Stvori mjesta i za novo!
Tvoja je duša dom različitosti, a različitost tvoje bogatstvo. Širina koju time dobivaš stvara mjesto za mnoge vjetrove, ulice i polja, nekako neočekivano skladno uklopljeni u sliku koja nema kraja ni granica. Baš kad pomisliš da je završavaš, platno se iznenada proširi i izaziva te novonastalom bjelinom. Sve to ti daje pravo da imaš više „domova“ i zavičaja, ne umanjujući, ne vrijeđajući nikada značaj onog prvog. Daje ti pravo da ostaneš i „svoj“ i „njihov“ , ne vrijeđajući pri tom nikoga jer, po tko zna koji put dokazano, tek podijeljena ljubav se umnaža na pravi način.
Zbog svega toga ponosno kažem da volim Wilsonovo šetalište u proljeće, kao i mraz po staklu čak i u svibnju, posebnost Marindvora, pogled s Trebevića na još uspavani grad zagrljen planinama, baš kao i mekanu jesen u Otesu, živost Centra u ljetnu večer i onog harmonikaša u tramvaju.
I ne znam zbog čega bi tomu smetalo što volim opjevanu škripu đerma, zveket dukata u kolu, reklju, Promenadu, baš kao i jedinstvenu Tvrđu, miris šećerane i gustu, ponegdje pramenastu maglu u rano jutro nad oranicama uz prodorno kriještanje posvađanih ptica.
Sve to ne isključuje mogućnost da volim suho lišće po Gornjem gradu, gužvu na Zrinjevcu za vrelog ljetnog dana dok svi nastoje biti što bliže fontani, ulične zabavljače, dogovor „kod sata“, baš kao i nepreglednost Savskog nasipa, dovoljno dugog da hodajući pronađeš rješenje baš svakog problema.
Ne osjećam se pri tom izdajicom, „došlom“ ili „dotepencem“. Dapače! Osjećam se sretnom. Bogatom događajima, gledištima i stavovima, bogatom poznanicima, ma kako se nazivali.
Dom je ionako tamo gdje si ti, a sve ostalo nosiš u srcu. Istina, iz džepa će uvijek ispasti otkrhnuti kamenčić i suhi cvjetić smilja, čisto da se sjetiš od kud si krenuo.
Možda postoji i još nešto što voliš. A ne znaš to. Za sada. Zato ostani otvoren. Zauvijek.
Samo tako ćeš na pravi način vidjeti ljepotu svega koja će vremenom postati sastavni dio tebe, a ti dio nekih, za sada, nepoznatih života.
