Pretpostavljam da većina kršćana ima svoj omiljeni nejasni redak iz Biblije. Nejasni redak ne u smislu duboke, nedokučive, složene teološke misli, nego nešto što je jednostavno a zagonetno. Nešto što bih volio živjeti, ali mi je, kao i za skoro sve drugo u kršćanskom životu, potreban uzor. Ne znam kako vi, ali ja najvažnije korake u svome kršćanskom životu nisam poduzeo zato što sam u Bibliji pročitao ili na propovijedi čuo naputak koji sam potom čvrsto odlučio primijeniti u životu. Bilo bi, naravno, sjajno da jesam, ali nisam. Poduzeo sam te korake nakon što sam vidio nekoga tko je tu evanđeosku poruku živio, te sam ga nasljedovao, ili sam barem pokušavao. Moć je uzora neprocjenjiva. Prije nego što sam počeo zaozbiljno slijediti Isusa, upoznao sam ljude koji su ga zaozbiljno slijedili i poželio biti kao oni. Kako sam odrastao u vjeri, upoznavao sam ljude odrasle u vjeri i njihov me je uzor ohrabrivao, nadahnjivao i poticao. Imao sam povlasticu biti u blizini kršćana čiji je život svjedočio da je evanđeoska poruka živa i stvarna i u ovo naše vrijeme, i učio nasljedujući ih.
Strateški naputak za Crkvu
Nasljedovati nekoga u vjeri biblijsko je načelo. Pavao potiče Filipljane: „Nasljedovatelji moji budite” (Fil 3,17) a Korinćane: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (1 Kor 11,1). Pavla ne poznajem, ali poznajem kršćane kojima bih volio biti sličan jer su oni slični Kristu. Kad u Svetom pismu pročitam, primjerice, poticaj na strpljivost, blagost, krotkost ili ustrajnost u vjeri, pomislim na konkretne ljude koji životima svjedoče te vrline. Ta me pomisao ohrabri u nadi da ni meni sve to nije nedokučivo.
Ali postoji redak iz Svetoga pisma, naputak, oko kojega se mučim tražeći uzor.
To je Isusova poruka koju je izrekao nakon što je učenike poslao „kao ovce među vukove”, odnosno u svijet, da svijetu donesu radosnu vijest. Tada im je rekao da budu „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi” (Mt 10,16). Poznajem jako puno kršćana koji su bezazleni kao golubovi. Isto tako, poznajem nemalo kršćana koji su mudri kao zmije. Ali bezazlenih poput goluba, a mudrih poput zmije ne poznajem. Ni jednoga. Padne mi, doduše, tu i tamo ponetko na pamet, ali to je uglavnom netko o kome sam čuo ili čitao, ili netko koga pratim preko društvenih mreža i o kome sam stekao dojam da je takav. Ali oči u oči ‒ ne znam nikoga.
Razmišljajući o ovome pitanju, zaključujem kako ove Isusove riječi moraju biti od izvanredne važnosti za donošenje evanđelja u svijet. Ovo nije Isusov usputni prijedlog, nego strateški naputak za Crkvu da u svijetu obavi svoju misiju a ne okalja se svijetom. Također, ovo nije naputak za međusobne odnose unutar Crkve. Njih je Gospodin dao drugdje, i u njihovu je središtu služenje (Lk 22,24-27). Vara li me dojam ili današnja Crkva prečesto prema svijetu zauzima stav sluge, na koji nije pozvana, a u unutarcrkvenim nadmetanjima zmijski mudre nagrađuje uspjehom, za što nije ovlaštena? Ostavljajući po strani odnose unutar Crkve, dopustite mi razmotriti što bi Isusova usporedba s golubom i zmijom mogla značiti za današnju Crkvu u svijetu.
Biti bezazlen ili mudar?
Čini mi se da je definicija „bezazlen kao golub” u potpunosti jasna. I živa. Golub je plah, nenametljiv i bezazlen. Crkva u današnjoj Europi doista je uglavnom oličenje bezazlenosti i nenametljivosti. Iz nje se, prema svijetu, ne čuju grubi tonovi. U njezinim riječima nema oštrine ni režanja. Kad svijet ozakonjuje opakosti i promiče nastranosti, Crkva se oglasi plahim priopćenjem. Ako svijet odluči podvrgnuti Crkvu objedama, malicioznim izmišljotinama ili poruzi, ona se bezazleno ispriča svakome tko se eventualno našao uvrijeđen ili povrijeđen njome, danas ili bilo kad u povijesti, ovdje ili bilo gdje na svijetu. Bilo tko Crkvu može optužiti za bilo što, od ratova, rasizma, ekonomske nepravde i spolnoga zlostavljanja, do klimatskih promjena, uvjeren kako će reakcija Crkve uvijek biti golubinja. I više od toga: za razliku od goluba koji bi otprhnuo, Crkva se izloži cipelarenju.
Definicija značenja „mudar kao zmija” doima se teža. Najprije valja uočiti kako biti „bezazlen kao golub” i „mudar kao zmija” nisu dvije krajnosti niti su jedno drugome oprečni. To se dvoje ne može usporediti, primjerice, s načelom mrkve i batine, pa ako jedno ne funkcionira isprobajmo drugo. Isus jamačno svoje učenike nije pozvao da budu bezazleni kao golubovi, a ako na taj način ne uspiju u svojem poslanju, da se prometnu u mudre poput zmija. Biti mudar kao zmija ne upućuje na ponašanje suprotno od onoga opisana u blaženstvima (Mt 5,2-10). Na što onda upućuje? U čemu je zmija različita od goluba? Za razliku od goluba, zmija je nepovjerljiva, neukrotiva, oprezna i opasna. Nikome ne jede iz ruke, niti se ikome dade da je šalje kao glasonošu. Kakva bi bila Crkva mudra kao zmija? Je li to konstantinovska Crkva koja zaposjedne vlast, upravlja državom i svoje neprijatelje izvodi pred sud? Nije. Ako bi tkogod i bio u kušnji pomisliti da to, u usporedbi sa sveopćim bezakonjem koje je danas na djelu, i nije bila tako loša ideja, ipak nije. Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Iv 18,36). Zmijska nepovjerljivost, neukrotivost, opreznost i opasnost u odnosu na svijet značili bi da Crkva u svijet ne može imati povjerenja, niti sa svijetom može biti u krotkom savezništvu tako da za njega ne predstavlja duhovnu opasnost. Knez je ovoga svijeta vrag (Lk 4,6; Iv 16,11) i nikakva zajedništva nema između Kristovih učenika i Belijarovih sljedbenika (2 Kor 6,15-16). Crkva nije pozvana dopustiti da je svijet ukroti, a kamoli da mu služi kao glasonoša. Ne može neoprezno prihvaćati čak ni stvari koje se u svijetu podrazumijevaju i koje svijet predstavlja kao općepoznate znakove mudrosti, jer „mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom” (1 Kor 3,19). Na koncu, Crkva je pozvana predstavljati opasnost za ovaj svijet. Pozvana je raskrinkati opačine i zlo, ustati protiv nepravednosti, a zarobljenima donijeti radosnu vijest i osloboditi ih (usp. Iz 61,1-2; Lk 4,18). Crkva to i čini u pitanjima koja su jasna, u kojima se jasno krše zapovijedi, kao što je pitanje pobačaja. Ali što je sa suptilnijim nastojanjima svijeta da ukroti Crkvu, u kojima ona nerijetko ostavlja dojam da balansira između krotkosti pred svijetom i vjernosti povjerenoj joj poruci? Evo nekoliko primjera.
Prvi je vjera u evoluciju. Svijet predstavlja evoluciju kao nešto što se podrazumijeva, jer je „znanstveno”. Ali nije tako. Vjera u evoluciju je hereza. Ako je čovjekovo stanje pitanje prirodnoga razvoja, a ne pada u grijeh, čemu onda spasenje i Spasitelj? Crkva koja popušta pred samoproglašenim znanstvenim dokazima a udaljuje se od svetopisamskih, čini kompromis koji zadire u srž njezine poruke. Ako evolucija postoji, onda još uvijek traje, pa je u tom smislu transhumanizam teološki legitimna njegova sljedeća faza, što nije. Zatim, tu je u svijetu općeprihvaćena ideja kako sve religije predstavljaju različite putove k istome Bogu. Nije istina. I njome se rastače sama srž crkvenoga nauka. Ili je judeokršćanska objava jedini način spoznaje Boga ili nije. Ili je Isus jedini put ili nije. Nadalje, Crkva se sve više nalazi pred izazovom da prihvati kako je čovjek odgovoran za globalnu promjenu klime, što je besmislica. Bog čovjeku nije dao sposobnost promjene klime, nego obećanje: „Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće” (Post 8,22). Na koncu, Crkvu se poziva da u pitanjima normalizacije homoseksualnosti i transrodnosti pokaže „tolerantnost” i prihvati da je priroda pokojega od nas smjestila u tijelo pogrešnoga spola. Stvarno? Da se nije Bog zabunio pa tu i tamo stvorio pokojeg Adama i Evu a htio je Adama i Stevu? Ma koliko ta misao zvučala netolerantno i ma koliko bilo potrebno izreći je s ljubavlju prema osobama zbunjenima glede spolnoga identiteta, Bog u stvaranju ne griješi. Čovjek pak nema ovlasti jednu vlas na svojoj glavi učiniti bijelom ili crnom (Mt 5,36), a kamoli promijeniti spol u kojem je rođen.
Crkvi koja sklopi pakt sa svijetom, svijet će pljeskati kao tolerantnoj. Na Crkvu koja odbije pakt sa svijetom, svijet će se obrušiti najkreativnijim i najneugodnijim optužbama. Donijeti poruku križa bezazleno i ponizno, a opet nepomirljivo i neukrotivo, bez svadljivosti a opet bez podilaženja, je li to Isus imao na umu kad je učenike pozvao biti „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi”? Ako jest, očekujem li previše ako u Crkvi našega vremena i prostora tražim uzore takva nauka i življenja?
