Jednoga kasnoga petka popodne, jedan kolega i ja krenuli smo nakon napornoga radnog tjedna u gostionicu. Bio je ugodan dan, krajem ljeta. U jednom mirnom dijelu našli smo stol za kojim se može držati danas potrebno odstojanje bez ikakvih problema. Čekamo da nas konobar posluži. No umjesto njega, nakon nekoliko minuta dolazi skupina glasnih mladih Talijana koji sjedaju za stol pokraj nas. Očito nisu upoznati o novim korona-pravilima. Konačno stiže konobar, ali ne do nas, nego najprije onim mladima koji sjede za drugim stolom, koji hoće pivo. Pomišljamo, možda su shvatili da ove godine nema Oktoberfesta pa se na ovaj način tješe. Bilo kako bilo, mira više nema.
Tada se konobar obraća nama te preuzima i našu narudžbu. Nećemo da se to vidi, ali jesmo blago ljutiti zbog toga. Naravno, nešto kasnije Talijani prvi dobivaju svoje pivo, ali to nije sve – konobar im je najavio da prvu rundu kuća časti. Jer gazda je „prijatelj Italije”. Koja buka!
Naš se bijes uvećava. Osim što su nam uništili mirnu atmosferu u gostionici, ni u nama više nema mira. Na brzinu pojedemo i plaćamo račun. Moj kolega nije mogao a da ne kaže konobaru da ne smatramo razboritim najprije posluživati mladež, jer na taj način riskira da otjera goste, primjerice nas. Konobar je žalbu prenio gazdi. A gazda nas ispraća i kod izlaza nam postavlja četiri pitanja: Zar račun nije bio korektan? Zar hrana nije bila u redu? Zar ne smijem svoje pivo darivati komu želim? Zar je nepristojno što sam široke ruke, volim mlade, volim Italiju?
Uvijek je rizično Isusove prispodobe prenositi u vlastiti život. Mnogo se toga izgubi, drugo se bespotrebno prenaglašava. Ali važno je da se očuva glavna stvar: a to je u ovom slučaju bijes marljivih i pristojnih zbog boljega ophođenja s onima koji bi po nama radije za nagradu zaslužili da ih zaružimo. Iza ovoga bijesa nazire se središte Isusove poruke o kraljevstvu Božjem. Bog nas ne ljubi jer to zaslužujemo, nego zato što on jest ljubav, i to najprije za one koji su najudaljeniji od iskustva da budu ljubljeni.
U Isusovoj prispodobi o vinogradu i radnicima, koji jedan po jedan dolaze na posao, događa se isto to: oni koji dolaze zadnji, to su oni koje nitko nije htio unajmiti. Oni radnici, koji su od ranoga jutra radili u vinogradu te su uvečer morali doživjeti kako pred njihovim očima radnici posljednjega sata dobivaju istu plaću, uzrujani su. Upali su u zamku izjednačavanja. Pokvarili su sami sebi radost zbog svoje pravedne plaće tako što su mrmljali zbog dobrote vinogradara. Isto kao ovaj prizor u gostionici, Isusova prispodoba završava pitanjem koje vinogradar postavlja svima nama: Zar si zavidan što sam dobar prema njima?
Svatko ima priliku da s ovim pitanjem na umu krene na počinak. Preko noći se karte iznova miješaju. To je sloboda Božjega kraljevstva u kojemu nitko ne biva zauvijek otpisan. Prvi opet mogu postati posljednji i obrnuto. Naredni dan iznijet će na vidjelo: Hoće li uzrujani duže spavati i tek popodne doći na trg, s pretpostavkom da se za manje posla može dobiti istu plaću? Hoće li oni koji su prethodnoga dana bili nagrađeni u svojoj proračunatosti ponoviti svoje ponašanje? Jer u tom slučaju obojica će praviti računicu s dobrotom Gospodara, obezvrijediti milost. Ali moguće je i to da sljedećega jutra svi budu na vrijeme spremni za posao, jer su po noći sanjali o neusporedivoj dobroti Gospodara i jedva čekaju da ga ponovno ugledaju.
