Početna stranica » Kako smo pobijedili strah

Kako smo pobijedili strah

379 pregleda

Kao što nas je Bog stvorio sa svime što nam treba za životni put, tako nam je dao i osjećaj straha, ali ne da se bojimo Boga ili da se strahom obavijemo i da nam on postane štap na koji ćemo se osloniti, nego da se bojimo onoga što će nas udaljiti od Božje ljubavi

„Nauči me kako da dublje volim Boga. Ja sam samo naučio da ga se bojim”, rekao mi je Matthew u jednoj šetnji obalom Tihoga oceana. Bili smo mladi, željni dubljih i postojanijih prijateljstava i odnosa, tražeći odgovore na more pitanja o ljubavi. 

Nisam znala što da mu odgovorim. Njegove riječi su bile potvrda ljubavi prema Bogu, sa žudnjom i željom da otpusti strah na koji se odrastajući naviknuo, dopuštajući tako srcu i duši da slobodno i jako vole. Matthew je bio neizmjerno hrabar i nije se bojao ničega. Surfao je na velikim valovima, skakao s visokih stijena, putovao svijetom, započinjao i ostvarivao velike projekte, komunicirao s visoko pozicioniranim ljudima bez ikakve treme, i zato me je ta njegova ispovijed zatekla i potaknula na razmišljanje. 

Strah ili ljubav

Nekoliko mjeseci kasnije, prilikom naših zaruka, napisala sam mu pismo. „Jedino što mogu je da ti potpuno i iskreno otvorim svoje srce, tako da kroz njega budeš prisutan mom osobnom nastojanju da volim Boga svaki trenutak više i više. Zajedno ćemo učiti, pozdravljati i prepoznavati Božju ljubav u našoj ljubavi, u sunčanim danima i valovima mora, u grmljavinama i teškim oblacima, u našoj budućoj djeci i svemu što nam život nosi. Rast ćemo u njoj i dopustiti srcu da neizmjerno voli.” Ono čega tada nisam bila svjesna je koliko će naša borba sa strahovima biti duga i koliko će nam omesti put ljubavi. Naši strahovi su se razlikovali po tome kako i na koji način smo ih razvili, ali u biti su bili isti onaj strah koji nam krade sposobnost bliske prisutnosti i predanosti Božjoj ljubavi.

Kad je srce puno ljubavi u njemu nema straha. Strah i ljubav ne mogu postojati zajedno u istom trenutku. Ili osjećamo strah od gubitka ljubavi ili osjećamo sigurnost koju nam ljubav pruža. Ta dva osjećaja se mogu izmjenjivati brzinom naših misli, ali ne mogu postojati u istom trenutku. Ili mislimo jedno ili drugo, nitko od nas ne može misliti dvije misli u istom trenutku. U svakom trenutku imamo izbor prepustiti se mislima ljubavi ili mislima koje hrane strahove. 

Za razliku od Matthewa, nisam se bojala Boga. Bog mi je bio zapravo jedino sklonište gdje sam osjećala potpunu zaštitu od straha. Još kao mala, osjećala sam neku ogromnu ljubav prema Bogu, prema nečemu nevidljivom i neobjašnjivom kako sam ga sama sebi definirala. Bog je bio jednostavno sve što je pokretalo svijet; radost življenja, ispunjenje srca, ljepota duše. Ogromna i bezuvjetna ljubav – kakvu sam upoznala kroz ljubav moje majke i moga tate, samo još veća, jer je Bog bio stalno uz mene. Nije morao ići na posao, nisam morala strepiti da će mu se nešto dogoditi, išao je sa mnom u školu, bio uz mene na pozornici i hodao sa mnom dok bi se u kasnu večer vraćala sama iz škole. Kada bih se nečega bojala, strah je bio moj, a Bog bi mi davao snagu, podršku i ljubav da se manje bojim. 

U ranoj mladosti, zbog ružnih stvari koje su mi se dogodile, a koje su bile djelo pohlepnih, agresivnih i nasilnih ljudi, strah je izgradio štit oko moga srca i bio mi je poput tjelohranitelja koji se borio protiv mojih problema. Zdrav strah postoji da nam ukaže na opasnost. Strah koji se stvori nakon trauma da bi nas zaštitio, kao i strah nametnut od okoline postaje s vremenom prepreka ljubavi. 

Kao što nas je Bog stvorio sa svime što nam treba za životni put, tako nam je dao i osjećaj straha, ali ne da se bojimo Boga, ili da se strahom obavijemo i da nam on postane štap na koji ćemo se osloniti, nego da se bojimo onoga što će nas udaljiti od Božje ljubavi. Naše bitke sa strahovima počinju lošim iskustvima, ali i kroz poruke koje nam ulijevaju strah od gubitka (zdravlja, uspjeha, sreće, mira, života), pa nam onda nude neko rješenje koje prodaju (brze pilule, kredite, kojekakva potrošačka roba) i na koje se onda počinjemo oslanjati i vjerovati da bez njih ne možemo. Nismo ni svjesni da se baš tako zatvaramo u začarani krug u kojem je strah modus operandi. Iz straha prihvaćamo neko rješenje i postajemo ovisni o njemu jer strahujemo da ćemo ga izgubiti i bez njega opet patiti. 

Strah kao životni suputnik

Strah nas sprječava da živimo spokojno, mirno i zadovoljno. Umjesto da prolazimo kroz životne probleme i situacije oslanjajući se na Božju ljubav, mi smo toliko koncentrirani na gubitak te neke iluzije sigurnosti, da izgubimo svijest o jedinom pravom rješenju koje je ljubav. Bog. Životna radost, ispunjenje srca, kreativna energija, ljepota duše, ljubav prema bližnjemu, sunčan dan, oblaci koji nose kišu koja onda natapa zemlju iz koje rastu plodovi koji nas hrane. Hvatamo se za neke isprazne ponude i kratkoročna rješenja koja nam samo podržavaju uvjerenje da ćemo bez njih patiti. 

Kad su naša djeca bila mala, počela sam biti svjesna svoje anksioznosti i strahova zbog kojih sam stalno strepila. Otvoreno srce koje sam obećala Matthewu bilo je stalno u nekom grču i nije se moglo potpuno prepustiti trenucima u kojima smo zajedno doživljavali Boga i ljubav. Toliko sam uživala u djeci, ali strah je uvijek bio nekako prisutan. Željela sam biti slobodna od straha. Prijatelj mi je tada poslao ovu priču.

Jedan je redovnik pitao učitelja kako da pobijedi tjeskobu i strahove od stalnih problema koji su ga mučili. Učitelj mu je odgovorio pričom o karavanama koje su morale proći kroz slabo naseljene planine gdje su putovi bili dugi, usamljeni i opasni. Banditi bi ih dočekali u zasjedi, skrivajući se iza stijena pokraj ceste da bi ih zaskočili i opljačkali. Neki putnici su odlučili putovati u grupi kako bi se lakše obranili od bandita. No to je još bilo primamljivije banditima jer ih je bilo više, a u grupi je plijen bio još bogatiji.  Neki su se putnici pokušali zaštiti tako da su unajmili tjelohranitelje, no ni to nije uspjelo, jer su banditi uvijek bili puno žešći i imali su bolje oružje. To je zapravo bilo još i gore, jer umjesto da se sve završi samo pljačkom, u sukobu bi bilo i nastradalih putnika. Mudri putnici, rekao je učitelj, kad ih napadnu banditi, sklope sporazum s njima. Unajme ih kao tjelohranitelje, plate im polovinu na početku putovanja i polovinu kad stignu na odredište. Na taj način nema sukoba, nema nastradalih, a banditi dobiju i više nego što bi dobili pljačkanjem. Banditi su u manjoj opasnosti da će ih netko tražiti po planinama, putnici ih preporuče i drugima, i tako zarade puno više nego pljačkanjem. Umjesto da se skrivaju po pećinama, izloženi ćudima prirode, sada mogu osnivati obitelj i mirno živjeti u ugodnim domovima. 

Priča je završila poukom kako na isti način možemo koristiti kojekakve alate i rješenja da bismo se obranili od strahova koji nam svojom jačinom kvare lijepe trenutke. Ili možemo biti kao mudri putnici i unajmiti strah i probleme da nam budu suputnici, reći strahu „Ostani uz mene. Budi moj tjelohranitelj. Pokaži mi kako sam jaka i velika.” 

Kad sam se sprijateljila sa strahom i ukrotila ga, shvatila sam da nisam bespomoćna poput putnika izloženoga kojekakvim banditima i trgovcima brzih, kratkotrajnih rješenja. Shvatila sam da je moj strah pokazatelj ljudske želje za životom i otporom prema boli uzrokovane odlascima i gubicima koje ne možemo izbjeći. Kad sam ga kao takvoga prihvatila, i ta želja i otpor su postali poput bandita, mirni i zadovoljeni i više nisu imali toliku snagu da me lišavaju divnih životnih trenutaka.

Matthew je na svoj način doživio otpuštanje straha od Boga i prihvaćanje da ga Bog voli. Znao je da je cijeli život volio Boga više od svega, makar to ponekad nije mogao definirati riječima. Moj jedini doprinos bila je želja i obećanje da ću kroz put prema ljubavi biti tu kraj njega – i sama prestrašena ili hrabra s osloncem na Ljubav.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Ključne riječi: ljubavpodrškastrah