Početna stranica » Izvoz živog mesa

Izvoz živog mesa

170 pregleda

Posljednjih petnaestak godina napisano je na stotine, a vjerojatno i tisuće tekstova na temu pomirenja u našoj zemlji i perspektiva koje se otvaraju kao školjke i samo treba pričekati da iz njih zasjaju biseri. Neki su novinari za takve tekstove dobivali izdašne nagrade uglednih međunarodnih organizacija i nakon toga napravili velike karijere. Međutim...

Činjenice pokazuju da su tekstovi uglavnom pisani uzalud i da smo ustvari vrhunski majstori u laganju samih sebe. Pomirenje je, naime, dostiglo razinu koju bi imalo i bez tih i tolikih nagovaračkih tekstova ili, drugim riječima, normalni ljudi bi se i tako pomirili, a idioti bi nastavili sijati mržnju na ulici, u kavani ili na internetskim portalima, koji pružaju vrlo zornu sliku stvarnog stanja, samo što se oni koji bi to trebali vidjeti prave slijepi. Lijepe priče o perspektivi ostanka u BiH pokazale su se lažnim, o čemu najbolje govore podaci Unije za održivi povratak i integraciju BiH, prema kojima praktički nema područja u našoj zemlji iz kojeg se ne iseljava, i to ne pojedinačno kao što je bilo nekad, nego odlaze desetine i stotine obitelji. Oni koji se plaše da odlaze samo “njihovi”, mogu odahnuti, a oni koji pak žive u uvjerenju da kopne sela i gradovi u “tamo njihovom” entitetu, trebaju se zabrinuti. Odlaze, naime, svi; iz svih naroda, iz obaju entiteta, zaboravljajući da su se borili za svoj narod, državu, entitet, područje, općinu, selo. I imajući samo jedan cilj: otići!

Život na kredit         

Jer, ako je vjerovati Uniji, iz razmjerno male općine Sanski Most otišlo je 2.300 obitelji, iz još manjeg Odžaka čak 585, iz nešto većeg Cazina 310, iz Foče 200, iz Kladnja 120, iz Bratunca 100… Izuzetaka nema, ma koliko je u nekim područjima ili općinama stanje možda bolje nego drugdje, ima više posla, sigurnije je i sl.

Država je naprosto nakaradna, nasilu, i više je nalik karikaturi, makar je reći takvo što možda i kažnjivo. Kao što djeci kuća od odbačenih dasaka i kartona na stablu jabuke u dvorištu u mašti izgleda nalik pravoj, tako i Bosna i Hercegovina, ali samo onima koji je u mašti žele zamisliti pravom, također izgleda kao prava pravcata država. Mogla bi se napraviti i usporedba s gledanjem kockara ili pijanice: pije na kredit, pare za piće i ono malo ostalih potreba pozajmljuje, ne razmišljajući hoće li ih ikad uspjeti vratiti i tako nastavlja bezbrižno živjeti, dajući svijetu oko sebe privid normalnog života. Jer naša država praktički živi od kredita i od milostinje, oni su dio svih proračuna, od državnog do općinskih, pa ako nam netko ne da donaciju, slabo ćemo išta napraviti, a ako ne stignu novci od kredita Svjetske banke ili MMF-a, ne da nećemo ništa napraviti, nego neće biti ni za plaća državnoj i entitetskoj administraciji, koja je, jasno, u svakoj nazovidržavi prioritet svih prioriteta. To što milostinju, sadaku nazivamo “grantom” ili “donatorskom konferencijom”, a kredite, koji će gušiti i naše unuke,”aranžmanima”, ne čini stanje nimalo boljim nego samo povećava laži za koje sami sebe uvjeravamo da su istina i samo istina.

Priče o “reformskim zakonima”, koji će riješiti bezmalo sve probleme, pričaju nam se već godinama, na desetine takvih zakona je usvojeno, ali je stanje stalno sve gore i gore, pa sjećanja na poratne godine djeluju bajkovito i nedohvatljivo, kao neko vrijeme koje je bilo dobro, ali ga nismo bili svjesni, dok predratno vrijeme izgleda, nije to previše reći, utopijsko u odnosu na sadašnje stanje.

A i da stvarno postoje ti neki reformski zakoni, odnosno njihovi prijedlozi, bilo bi nam uzalud, jer se više ne zna tko je vlast, a tko opozicija. Parlamentarna većina ne postoji pa ih ne bi imao tko usvojiti. Kad će i kako biti riješen taj vakuum, ne bi znala reći ni vidovita Džemila. Mediji nas za to vrijeme, kao i uvijek, zabavljaju “velikim” temama poput tragedije koju je u Grazu izazvao naturalizirani Austrijanac Alen Rizvanović, ubivši troje i ranivši nekoliko desetaka ljudi, uhićenjem Nasera Orića, što je dobra prigoda da se još jednom naglasi kako su naši zločinci ustvari heroji, a njihovi heroji ustvari zločinci, raspravama o tome je li naziv jednog od službenih jezika u BiH bosanski ili bošnjački i sličnim stvarima. Sveti muslimanski mjesec ramazan obilježavaju, pak, vijesti kao što je ona o skandiranju Ratku Mladiću za vrijeme iftara ispred džamije u Doboju, fotografije tuzlanskih SDP-ovaca, pravnih sljedbenika stranke koja je o bilo kojoj vjeri mislila sve najgore, u prvom iftarskom safu ili otkaz Selvedinu ef. Beganoviću, čovjeku koji se – na stranu sve ostalo – iskazao kao borac protiv ekstremnih pokreta koji mlade muslimane odvode u smrt na nekom od sirijskih ratišta.     

Stvarno važne vijesti, primjerice ona u kojoj State Department, govoreći o terorizmu, izvještava ono što doduše znaju i svi ovdje koji to žele znati, da je naša zemlja, zajedno s Albanijom i Kosovom, jedan od najvećih izvoznika boraca u redovima Islamske države, ne privlači mnogo pažnje; em je to izgleda normalna stvar za dobar dio žitelja ove države, em nam je, eto, izvoz napokon krenuo, pa makar u pitanju bilo i živo ljudsko meso. Prilično nezapaženo prolazi i najava aktualne (krnje) Vlade Federacije o privatizaciji većeg broja kompanija s većinskim državnim vlasništvom i ukidanju nekih entitetskih institucija, za koje vjerojatno ni njihovi zaposlenici ne znaju čemu služe osim da oni imaju sigurna radna mjesta i redovite plaće.

Ti radi, drugi neka troši

Slično je i s preporukama Vijeća Europe vezanim za provođenje presude Sejdić-Finci te za promjene političkog sustava koje moraju uvažiti načela federalizma, decentralizacije i legitimnosti političkog predstavljanja. Nisam pristaša papagaja iz bijelog svijeta koji ponavljaju “ekonomija, ekonomija, jedino to je važno”, jer je uzalud raditi ako će novac koji zaradim ja trošiti netko drugi. A da je to rasprostranjena i, još jednom, normalna stvar opće je poznato. Oni koji u ovoj državi rade uglavnom od svog rada imaju najmanje, bili u pitanju pojedinci ili lokalne zajednice. Jer, zaboga, to što na Širokom Brijegu, u Tešnju, Kaknju ili Kreševu uspješno rade deseci manjih i većih kompanija ne daje za pravo tim općinama očekivati kako će im se nešto od toga i vratiti. Mrvice da, ali moraju živjeti i sredine kojima je sadaka dio općinskog i kućnih proračuna, u kojim nema tvornica ni radnih mjesta osim onih u općinskoj ili policijskoj administraciji, koje, eto, imaju državu, pa što bi se brinuli i radili kad ima netko tko radi za njih. Da je ova država pravedno uređena ili da makar postoje naznake da to žele oni koji imaju način uraditi to, sve bi bilo lako, a dok nije i dok joj pucaju i temelji, i zidovi, i krov, jedini cilj i smisao života za većinu njenih žitelja bit će – odlazak!