Priča nam veli kako se jednom slučajno sretoše na putu Vjetar, Voda i Dobar glas. Kolikogod su njih troje po svojoj prirodi različiti, ipak se dopadoše jedno drugome, pa se prije rastanka zdogovoriše kako i kada bi se opet našli.
Voda reče:
Mene ćete lako naći, jer me posvuda ima. Dođete li na more, tu sam, na svakom jezeru, u svakoj rijeci prisutna sam. Pristupite li izvor-vodi u planini ili potoku koji odatle nastaje, ili bilo kakvoj bari ili bunaru – i tu sam. Svuda sam prisutna. Samo me pozovite i eto me!
Tako je i sa mnom, reče Vjetar. Lako ćete me naći, ako pođete u planinu, u brda, tu sam skoro uvijek. Na moru isto tako. Ma dovoljno vam je da otvorite u kojojgod kući dva suprotna prozora i ja sam već tu.
Dok su oni tako govorili Dobar glas je tužno stajao po strani i šutio. Kad su Vjetar i Voda navalili na njega da se i on izjasni kako će ga najlakše naći, on tužno uzdahne i reče:
Ja se nikad ne vraćam! Tko mene izgubi, nikad me više neće naći.
(Kalendar Dobri Pastir 1982. godine)
